Zadnji put kad sam uspjela skoncentrirati se na blog, htjela sam umjesto nečeg napisanog samo dodati niz fotografija koje smo snimili u Beču čekajući Novu godinu. Neke simpa vatromete koji su nas razveselili. No, moj se telefon ispraznio ostavivši me bez mogućnosti snimanja, dok Nenad iz tko zna kojeg razloga nije uspio prebaciti ono što je snimio. Tehnika narodu, govorila je moja baka, ali ne sjećam se više prilika kad je to izgovarala. Blog je ostao lišen tih jedinstvenih snimaka, za koje nema smisla objavljivati ih naknadno.
Nakon povratka iz Austrije imam dojam kao da sam jednostavno skočila u bezdan. Pokušavam svakodnevno zavladati svojim vremenom, bez ikakvog uspjeha. Ne reagiram ni na prijekorne poglede i upite, zašto više od mjesec dana ni riječi s moje strane. Jedan život? No chance, samo se osvrćem oko sebe, nastojim okupiti nešto energije i nastavljam raditi, ne misliti. Naravno da mislim, ali to je samo ono vezano uz posao; sve ostalo ne prodire do mene, moje su kutije ispunjene, i još nisam pronašla način kako ih isprazniti, ili barem presložiti kako bi u njih stao još po koji list.
U nekom kratkom predahu odlazimo na par dana na more, dišemo, šećemo, srećemo s prijateljima, gledamo Silviine fotografije Brijuna. Planiramo, tko zna što sve ne. Projekte, putovanja, trenutke koje ćemo provesti zajedno. Smijemo se kičastim fotkama zalazaka sunca, koje uvijek pokušavam snimiti. "Svatko treba snimiti barem jedan takav zalazak", slušam ju kako govori. Kasnije gledam Nenadove fotke, snima me dok fotografiram, naše sjene na onom morskom mahovinom prekrivenom molu na kojem smo se prije nekoliko godina kupali, s kojeg sam skakala za galebom koji mi je oteo japanku i s njom odletio daleko od obale. Rotonda je prodana, u njoj vjerojatno više nećemo spavati; barem su Damir i Ornela ostali tamo gdje jesu, onakvi kakvi jesu.
Volim dok smo na putu. Već u trenutku sjedanja u auto napuštam ono što me uznemiruje; sposobna sam se isključiti ili barem svemu prići s toliko potrebne distance. Nikako mi nije jasno zašto to ne mogu postići dok sam za stolom, unutar zidova svakodnevnog prostora.
Prije par dana sjedili smo s Jelenom i Draženom; neformalnim razgovorom o tko zna čemu sve ne slavili smo njihovu godišnjicu braka. "Održat ćeš nam govor", rekla mi je dok smo dogovarale susret; no navečer nemam snage govoriti, hrpa problema na koje sam tih dana naišla uzela je svoj danak. Kratak razgovor s Irenom mijenja neke okolnosti koje su me uznemirile, još odzvanjaju njezine riječi potpore, razumijevanja. Unatoč svemu, problemi se slažu jedan na drugi kao da ih neka njihova interna energija međusobno privlači i izaziva njihovo ulančavanje.
Razmišljam o tom neizgovorenom govoru prijateljima s kojima provodimo mnogo vremena. Pozicioniram ih u prostorima u kojima smo bili, o kojima smo pričali i koje smo doživjeli. Njihova je strast u mnogim detaljima slična našoj; s druge strane potpuno smo drugačiji. Prostore koje dijelimo doživljavamo na različit način, ali u njima često vidim njih - strast za razumijevanjem njihovog uređenja, organizacije, oblikovanja. Uvijek mi je bila zanimljiva njihova strogost i logičnost, traganje za ravnotežom između onoga što mora mora biti zadovoljeno i onoga što treba biti postignuto. Uložena energija i znanje sasvim su sigurno aspekti koji me privlače, iako mnogo puta nismo dijelili stavove.
Druženja. Sjećam se neke davne rasprave za stolom, nerazumijevanja, nisam zaboravila kako su Jelena i Mirjana, kao mnogo puta, ostale suzdržane dok su Dražen i Branko svojim tvrdim stavovima nezaustavljivo potresali moju ravnotežu. S druge strane, oni neprekidno potiču moja razmišljanja o prostoru, arhitekturi, umjetnosti (i vještini) građenja. I tako, negdje tijekom posljednjih dvadeset godina dijelimo razna iskustva; razgovore o djeci, društvu, hrani, ljudima koje znamo, koje bismo željeli znati (kao i onima koji u naše živote ne donose ništa osobito). Iza jednog neobičnog pročelja krije se istinski interes za ljude, no do njega nije jednostavno doprijeti. Jelenin nemir dio je te zajedničke priče u koju uranjamo kao što uranjamo u jastuke preuređena Bernardijevog kauča u njihovom stanu. Kauča u kojem će jednom planiran govor biti izgovoren, jer ionako restorani nisu pozornice za pozorno birane riječi, koje trebaju opisati ono što dijelimo, što nas zanima i potiče - da govorimo.
