30 listopada 2011

Biljka otpadnik

Danima nema neba. Ne volim takva razdoblja o kojima čak govore i u vremenskoj prognozi, navodeći koliko dugo to traje. I dok po navici, bez neke osobite nade zagledavam prema gore, u dvorištu me iznenadila transformacija jedne skromne biljke. Spasili smo je s krova stare garaže, prije nego smo i taj dio kuće doveli u pristojno stanje. Čudna, grana raštrkanih između nekih cigli koje je tko zna tko jednom ostavio na krovu, rasla je iz nevjerojatno malo zemlje koju je vjerojatno nanio vjetar. Odlučili smo je presaditi ponajviše zbog mog oca, koji je oduvijek imao sposobnost vezati se uz neke takve "otpadnike". Pa je tako i pitanje opstanka ove biljke, za koju ni ne znam kako se zove i u koju vrstu zelenila pripada, postalo važnije od svega što je bilo na redu za popravak. Upornost koja kod mene ponekad graniči s paranojom pripomogla je u traženju osobe koja je za male novce biti spremna presaditi je. I tako smo, ponajprije zahvaljujući međusobnoj igri koju već godinama izvodimo u Čanićevoj, uspjeli iz velike biljke izdvojiti nekoliko mladica čije su prelijepe jesenje boje uljepšale današnje sivilo oko nas.
U poplavi preinaka potaknutih bojama, fotografija moje biljčice završila je na zaslonu računala, gdje je smijenila dugotrajnu dominaciju Pirata s Kariba (nezasluženo, kako se pokazalo, jer unatoč Deppu i Keefu četvrti je nastavak gotovo negledljiv) i neuspjelo povećanje jednog lijepog snimka punog mjeseca, koji sam fotografirala kroz grane breze, dakako iz našeg dvorišta. Zatim sam odlučila staviti je uz današnji post, ali tek nakon što sam izvršila neke promjene u njegovu izgledu, ponajprije zato jer mi je bilo dosadno i nije mi se dalo raditi. Pa je ekipa s fejsa dobila sasvim solidnu količinu fotografija naših mačaka - zajedno s novopridošlim Mingusom kojeg je Nenad donio iz Rijeke - i nekoliko ključnih informacija o crtežima Sylvie Plath, novom krilu povijesnog muzeja u Dresdenu, malo aktivizma iz fotelje i glupavih slika koje već satima dobivaju lajkove.
Ponekad nemam snage pisati, a ni čitati. Nakon intenzivnih razdoblja obično slijedi uređivanje radne sobe koja izgleda kako poprište neke čudne bitke, bez proglašenog pobjednika. No soba zasad ostaje nepospremljena, ona je tek opna koja je poprimila obris moga tijela, postala je labirint čije stranputice nastanjuju hrpe odloženih knjiga i časopisa, složenih po nekom redu koji sam naučila izbjegavati dok se snalazim izlazeći iz nje u mraku. Nikako da dobije raspored s kojim ću biti zadovoljna; kao da je postala dio sustava konstantnog nezadovoljstva koje karakterizira gotovo sve što radim.
Trenutno mi je dosta mnogo toga - i muzeja, i izložbe, nerealiziranih dogovora, neujednačenih aktivnosti, beskonačnih telefonskih razgovora nakon kojih sve ostaje onako kako je bilo. Život je ušao u zastrašujuću rutinu - rad, rad, rad, kratka stanka za kuhanje (stalno jedemo isto, jer ne stignem otići ni na tržnicu), kava - jedna, druga, rad, treća popodne da zaokruži dan, rad i trening navečer. Nikoga ne vidim, ni s kim ne razgovaram, šaljem poruke i lajkam - moja je društvenost svedena na vrlo nisku razinu. Neku večer odšetala sam do Laube, dok je Nenad bio u Rijeci. Par novih slika, razgovor, ljudi koje nisam dosta dugo vidjela. Na povratku doma - pješice, jer mi je ukraden bicikl pa ne želim riskirati s Nenadovim - prolazim kvartom koji dobro poznajem, no koji me uvijek nekako iznenadi. Nije to nešto osobito, tek stambenjaci u pristojim razmacima, jedna strana ulice bolje je osvijetljena od druge, na pločniku ne susrećem gotovo nikog. Znam da je tu negdje, iza ugla, jedna mala obiteljska kuća uz koju ljudi drže srne. U ovom će se kvartu ekstenzivno graditi idućih godina, i pitanje je što će biti s ovakvim drukčijim mjestima na koje novopridošlice uglavnom nisu navikli. Iz jednog stana u visokom prizemlju dopire svjetlo, pa automatski pomišljam na fotografije Mirjane Vodopije koja je snimala prizore iz tuđih dnevnih soba. Svjetiljka koju vidim je ružna, svjetlo neprimjereno hladno i stvara neki jezovit dojam koji me podsjetio na iznajmljene stanove u kojima smo živjeli. U čijim su mirisima bila nataložena tuđa očekivanja i razočaranja.
Stanovi za iznajmljivanje, hladni i najčešće ružni, poput ovog u čiji prozor gledam, privučena lošom reprodukcijom na zidu koja ništa ne skriva, ali ni otkriva. Mjesta kraj kojih prolazim su generička, nižu se nove stambene kuće u čijim prizemljima zjape prazni lokali. Nema nikog, i tek kod Keglića nailazim na neki život. Kvart iz kojeg sam mnogo puta odlazila, a da zapravo nikad nisam otišla. Ne znam zašto sam se vratila. Na sreću, trenutno nemam vremena razmišljati o (be)smislu  te odluke.