22 veljače 2012

Utjecajni blogeri

Čitala sam neki dan o utjecajnoj blogerici, profesorici matematike koja je objavila post u kojem poziva na neposluh znanstvene zajednice. Za neupućene, radi se o servisima koji skupljaju sve što znanstvenici objave, pa to drže nedostupno za sve one koji nisu platili godišnju pretplatu. Koja samo za jedan od tih servisa Hrvatsku košta 2 milijuna eura. No dobro, nisam o tome htjela pisati. Više me potakla vijest o utjecajnoj blogerici, čiji sam post odmah krenula istraživati, onako suh, neugledan, kako se i pristoji nekome tko se bavi onim znanostima o kojima osobno nemam pojma (ali ih nikad ne bih minorizirala, niti smatrala bezvrijednima, kao što to čine prirodnjaci, recimo, komentirajući humaniste). I tako u beskraj. Ali, nisam ni o tome željela pisati.
Sve se češće pitam, ima li bilo što ikakvog smisla. Tko su uopće utjecajni ljudi, može li post nekog blogera pokrenuti svijet, promijeniti bilo što, okolnosti, razmišljanja, stanje u kojem jesmo? Utapam se u besmislu, ne vidim izlaz i čini mi se da je sve što radim uzaludno, jer je ionako ono bitno odlučeno negdje drugdje. I jedino o čemu mogu pisati je djelić svijeta koji sam ogradila zidovima čiju poroznost osjećam bez obzira na trud uložen u njihovo održavanje. Mali je prostor bio zameten snijegom, koji se doduše gotovo posve otopio. Mačke su se igrale u njemu, kos i sjenica ponekad su svratili vidjeti ima li za njih priređene hrane. Na ekranu, smjenjuju se novosti koje ponekad čitam u pauzi, dok ne pišem ili gledam ono što sam snimila, smišljajući najbolji način kako opisati nešto, što na kraju nitko neće čitati. Ako je suditi po najavama i recentnim istraživanjima, ionako se ništa ne čita. Samo se gledaju slike i prate glupave, medijski nabrijane proste rečenice, među čijim retcima rijetko pronalazim odgovore na pitanja zašto tako živimo. Vrijedne informacije sve su rjeđe, jer sve je podvrgnuto ispraznom modelu čija četiri ugla drže senzacionalistički pojmovi, dok sadržaja nema. Okviri neprestano titraju, uz njih je nezaobilazna reklamna traka na kojoj trepere dodatne količine gluposti - kupi me, kupi me, ne možeš bez tog proizvoda, i što ja znam. I tako danima, tjednima, Osluhujem tišinu iz svoje okoline, nema zvuka koji bih voljela čuti. Puhalica raspuhuje topli zrak, štedimo na grijanju, na plinu, na tko zna čemu, kao da će nas to spasiti. Nema telefonskih poziva, čak su i oni prodavači koji na taj način nude kojekakve usluge i proizvode, odustali. Ljudi su postali brojevi u vijestima o nezaposlenima, polomljenima na skliskoj površini, potopljenima nakon havarije. Posvuda na svijetu sukobi, ljudi se svađaju oko autorskih prava ili mogućnosti beskonačne dostupnosti svega što poželimo, Grci teatralno pale vatre, dok ja iz svoje pozicije nemoći pokušavam pronaći odgovor na pitanje, što se uopće događa? Zašto dugovi? Tko je kome smjestio?

 

Za to vrijeme utjecajni blogeri u našoj sredini jednako su besmisleni kao i ona sama; politika, slavni, kuhanje - sveto trojstvo tema koje svatko može podnijeti u 2-3 minute pozornosti. Ulična moda i kombinacije koje bi nas morale navesti na to, da se odijevamo zanimljive, da vodimo život kakav bismo trebali voditi, jer, zaboga, ovo je 21. stoljeće i nema više vremena za neaktivne, spore, neprilagođene. Nekad je vrijeme bilo novac, danas je sve profit; ne, nisam trgovala dionicama, prepustila sam to nekim svojim poznatima koji su me povremeno izvještavali o stanju, da bi na kraju sve splasnulo kako smo i mislili da bude. Privid je bio sladak, posljedice nezaustavljive. Je li to prvi znak starosti (ili ne znam koji po redu, ali one prethodne nisam razaznala)? Postajem li slična starom, čije komentare moram ponekad poslušati kako bih nakratko odagnala njegovu samoću, ili Ireni, koja se bori s nevidjljivim neprijateljem koji uvijek pobjeđuje? Ne mogu razgovarati s nekim ljudima, boli me njihova nemoć, ono na što su se sveli. Ne mogu, doduše, razgovarati ni s mnogim drugim ljudima, neprekidno sam u nekom prijeporu sama sa sobom i s čitavim svijetom. Pa navečer sjedim na kauču, gledam stradanja u Europi koja su bila toliko zastrašujuća da mi se današnji život ipak čini mnogo boljim ili čitam o njima u teškoj knjizi koju jedva pridržavam rukama. Jučer sam probala smisliti neki način, kako čitati knjige od 700 i više stranica, no teško da ću taj patent bilo kome moći prodati. I opet ništa od profita, osim onog intelektualnog (koji se, doduše, ne računa, ili?). Nije mi preostalo ništa drugo nego da se primim posla i fotografija koje stari u zadnje vrijeme daje izrađivati iz diapozitiva koje mu je Ivar konačno donio. Njihove su boje neobične, danas nezamislive, vrlo zanimljive. Scene su uobičajene, kućne, rođendani, Božići, izleti vikendom, putovanje u Veneciju, Davor u suzama, ili nekoliko godina kasnije vrlo mršav, kakvog ga još pamtimo. Baka s naočalama kakve je nosio Tito, Čuček koji se smije jer je volio biti s nama, igrati se, zafrkavati nas. Moja mama, nevjerojatno lijepa, koju gotovo ne želimo gledati kakva je bila, znajući u što se pretvorila. Haljine koje sam nosila - tamnocrvenu baršunastu koju su dvaput proširivali i produljili za jedan volan dok konačno nije na meni raspucala; crnu s uzorkom ivančica koju sam uvijek kombinirala s crnim lakiranim cipelama, tamnoplavu pletenu s malim ružičastim obrubom oko izreza, kaputić s passend-kapom, neke smiješne poze, zabrinuto čelo. Ne znam kad sam se zapravo počela brinuti, no sudeći po fotkama, bilo je to davno. Šetnje su bile lijepe, priroda mirnija; u Veneciji pored nas gotovo nitko, nezamislivo za današnje doba dok se probijamo kroz mnoštvo ljudi koji putuju i s kojima kratkotrajno dijelimo mjesta.
Uvijek sam voljela uzlijetanja i slijetanja. Prepušteni smo tuđoj vještini i vremenskim uvjetima, osjećamo onaj trenutak praznine u koji utječu sila teže i sila uzgona. Ponekad sklapam oči i prepuštam se tom neobičnom osjećaju kojim ne mogu vladati. Ne znam hoće li biti u redu, kako bih to mogla znati, uostalom. Znam da nisam utjecajna blogerica, ali to saznanje me ne smeta. Dobro je prepustiti se, zatvoriti (ili otvoriti) oči, pogledati grad koji se pred nama pruža u svoj svojoj ljepoti (i pritom nije važno o kojem je gradu riječ). Ostavljamo male tragove, nesigurni hoćemo li se ikada vratiti. Ali ni to, kao mnogo ostalog danas, nije važno. Bili smo.