Jedno šetnjom osvojeno brdo

Fotografija je varljiva.
S prozora u hodniku pokušavam snimiti mjesto gdje sam danas napokon otišla, no snimci koje imam nisu u stanju pokazati ono što želim. U desnom kutu nastojim izbjeći grozd antena za primanje gsm-signala. Ako objektiv moje male kamere pomaknem ulijevo, stari grad u pozadini, koji je u stvari u fokusu mog interesa, počinje se gubiti. Ako iskoristim neku od opcija teleobjektiva, planovi se toliko poremete pa grad izgleda kao da je tu, blizu, a zapravo nije.
Nedjelja je konačno iskorištena za jedno manje istraživanje na biciklu. Krećem prema starom gradu u koji već danima gledam kroz prozor. Ne mogu ga naći na karti, Googlemaps nikako ne shvaća u koje to mjesto gledam. Pa tako nepripremljena (kao mnogo puta dosad, uostalom, priznajem to sama sebi i pritom razmišljam o Andreju) sjedam i vozim se prema sjeveru, u okolicu Graza. Uz Muru mnogi su šetači, ljudi s psima, trkači; čini mi se da ih ima sve više, možda je to moda, kao onaj Nikeov ples koji nas je držao neko vrijeme da bi posve nestao. Staza uz Muru dobro je označena, relativno sigurna, no moj je bicikl običan, tek gradska varijanta nenavikla na puteve pokrivene lišćem i posipane sitnim šljunkom. Dodatno pazim, jer bilo kakav krivi pokret za mene ne dolazi u obzir.
Nakon par kilometara skrećem prema krajnjoj stanici autobusa koji se okreće u podnožju brijega. Ruina Gösting dostupna je pješice, putokaz upozorava da se radi o usponu od pola sata na koji se u početku odvažujem krenuti na biciklu. No, strmina me ubrzo zaustavlja pa bicikl ostavljam svezan uz cestu i nastavljam dalje pješice. Nešto poput strmine goljačkih odvojaka koji se ulijevaju sjeverno od Britanca, razmišljam, pokušavajući odrediti nagib. Uz cestu nekoliko je obiteljskih kuća; posljednja među njima staklena je prizma rastvorena na dvije strane; vjerojatno su tu ulazni prostor i gore ured, zaključujem gledajući Grazere kako s negodovanjem komentiraju kuću, pitajući se kako netko može svoju privatnost do te mjere podijeliti s drugima. Etaže ukopane straga ne zamjećuju, no nije ni važno. Kuća je ionako preambiciozna za okolinu u koju je smještena, neobuzdana u odnosu na okolnu gradnju s kojom je u potpunom nesuglasju. Iako, pogled prema zapadu vjerojatno je divan, šuma je gusta, ne čuje se promet jer autoput obilazi oko brijega, prolazi mu kroz temelje odnoseći buku negdje dalje.
U šetnje po šumi najbolje je odlaziti sam, razmišljam; ne sviđa mi se ideja da netko sudjeluje u toj mojoj borbi s penjanjem, dok otežano dišem i otirem znoj. Na sreću tijelo uspostavlja neki ritam u kojem se usklađujemo, pa relativno lako dolazim do vrha. Putem s lijeve strane zamjećujem prizor koji me podsjetio na onu Silvijinu šumu, no ne vidim procijep koji bi moj pogled dijagonalno povukao u dubinu, prema nekuda. Nezadovoljna sam što nisam uzela fotoaparat; ali koga ja to zavaram, pa ionako ne uspijevam snimiti ono što vidim. Doduše, vizualna potvrda penjanja dobro bi mi došla, da Jeleni pokažem da nije sve prošlo u sjedenju, pisanju i čitanju.
Utvrđeni grad nije osobito zanimljiv, tek ostatak utvrde koja je strateški branila poziciju grada od 11. do 15. stoljeća. Litica s koje se danas vidi rijeka i obližnja autocesta mjesto je s kojeg su se, prema predanju, bacale djevice; pitam se o čemu bi povijest mogla pisati da nema tih pripovijesti o osobama koje zbog nekog razloga nisu mogle opstati u društvu pa su bile prepuštene slobodnom letu. Od Göstinga do Judendorfa idućih je sat i pol, no zaključujem da je to nemoguće izvesti ako još nešto danas želim napraviti. Iako bih rado ponovno vidjela tu prelijepu gotičku crkvu, mjesto gdje smo obično dolazili vikendom dok smo početkom 90-ih živjeli u Grazu. Na povratku srećem troje mladih ljudi koji se biciklima uspinju do starog grada. Moram priznati da im zavidim; iako imaju bicikle namijenjene ovakvim podvizima, treba to moći. I ponovno mi kroz glavu prolazi Andrejeva rečenica o tome, kakav je užitak pobijediti sebe, uspeti se biciklom do Sljemena, recimo. Ne vjerujem da postoji bicikl na kojem bi mi to uspjelo, pa posve zadovoljna svojim današnjim podvigom vozim do kuće u kojoj trenutno stanujem.
Dugo se istežem na prostirci, pokušavam se uravnotežiti za pisanje koje me očekuje, za sve ono što će ubrzo stići pred mene. Razmišljam o svakodnevici u ovom gradu, jučerašnjem odlasku na plac, prodavačima i štandovima ispunjenima nevjerojatno brojnim sortama jabuka, divnom matovilcu. Na nekom malom štandu pronalazim lokalnog proizvođača sira koji se ne može načuditi maloj količini koju kupujem; nemam to s kime podijeliti, ali zašto bih mu bilo što rekla o sebi, uostalom. Miris nije kao na Dolcu, ali snalazim se, nije to najvažnije o čemu trenutno vodim računa.
Kraj pješačkog prijelaza nekome je ispala grančica imele, uzimam ju i stavljam na bicikl. Na nju dok sam u dućanu pazi Crnac koji prodaje, ili možda dijeli, neke novine; ljubazno me upozorava da ne zaboravim na nju. Ovdje u okolici ima ih mnogo, viđam ih kako se okupljaju ispred smiješne male kuće žuto obojana pročelja. Iznad ulaza na ploči piše Božja volja, a unutra članovi ove slikovite zajednice koja je stigla bog te pita s koje strane svijeta obavljaju jeftine međunarodne telefonske pozive. Preko puta prostrano je dvorište i neka ružna kuća u pozadini; unutra je islamski vjerski centar ispred kojeg često zastaju auti i ljudi se druže drugačije nego Austrijanci. Njihovi su pogledi izravni, priželjkuju neku komunikaciju, no ja odlazim što brže mogu, iznenađena predrasudama koje imam. Ili sam samo malo umorna, i pomalo usamljena u toj ulici u kojoj ne vidim ništa lijepo, i kroz koju nastojim što brže proći.

Riječi, lišće

Jučer sam nakon dugo vremena odlučila pokrenuti se. Sjela sam na bicikl i odvezla se do dvorca Eggenberg do kojeg su već odavno doprle stambene kuće. Smješten je na mjestu koje je nekad moralo biti lijepo, u podnožju brijega od kojeg je danas odvojen cestom. Iza njega gradi se neka velika zgrada koja agresivno ugrožava krhku sliku koju zapažam približivši se povijesnom zdanju. U parku, koji mi se prije mnogo godina činio većim, sagrađen je zgodan arheološki muzej, dok je ostatak nasada brižno restauriran u romantičnu sliku kao vjerojatno jedinu koliko-toliko sigurnu i povijesno argumentiranu varijantu. Neki dijelovi parka podsjetili su me na Maksimir koji je u ovo doba godine, zahvaljujući nevjerojatno lijepom vremenu, zasigurno prekrasan.
Trčim po stazama razvučenima po obodu prostora koji mu danas pripada; šuma je tiha, tek ponekad do mene dopire zvuk malih vozila koja skupljaju lišće (jedan od radnika nakratko je zaustavio stroj i sunča se sjedeći na njemu). Posjetioci su malobrojni, nekoliko majki i baka s malom djecom, uglavno penzioneri koji dolaze u šetnju. Jedan par očito često dolazi hraniti ptice, patke u malom jezercu kojeg nije bilo dok smo početkom 90-ih živjeli u Grazu. Uz njih nakratko zastaje bijeli paun; vrlo je neobičan i izdaleka se čini da je riječ o labudu. I ostali članovi relativno velike obitelji paunova posve su pitomi, ne bježe, prilaze ljudima prepoznajući one koji im donose hranu.
U park sam dolazila s Ivarom dok je bio mali. Paunovi su za mene zauvijek ostali pamiji, a Graz mjesto u kojem smo s prozora stana u kojem smo živjeli promatrali promet koji je prolazio dalje, prema zapadu. Stan je bio neobičan, s mnoštvom svari koje su pripadale nekom drugom. Naših je bilo relativno malo, knjige koje smo kupovali u engleskoj knjižari na tzv. "UFO"-Platzu, Januschove slikovnice, igračke iz kinder-jaja i one simpatične nizozemske, čijeg se imena više ne sjećam.
Pogled koji mi je trenutno na raspolaganju sasvim je drugačiji; zgrada je nova, a njezina arhitektura ambiciozna. Zovu je Rondo zbog zakrivljene, oble fasade od plastičnih ploča. Žena iz KulturSteiermarka pričala mi je da su ploče morali zamijeniti jer su prilikom neke oluje gotovo sve popadale. Ploče gotovo u potpunosti zatvaraju strukturu zgrade prema vanjskom prostoru, stanovi su orijentirani na drugu stranu, ne onu uličnu, i do njih se dolazi preko vanjskih hodnika iz kojih se pogled nigdje ne pruža. No, naša je pozicija mnogo bolja. Do stana se dolazi liftom, a iz njega pruža se pogled na obližnje brežuljke do kojih bi željela otići. Vrlo je mirno i tiho, zvuci prometa polako se razgrađuju na nižim katovima i do mojeg - petog - dopiru samo šumovi. Čak ni golema dizalica koja označava susjedno gradilište nije glasna. Jedino društvo koje mi dolazi u "posjet" jedna je vrana koja se ne želi fotografirati, i lijepa crno-bijela golubica. No, od mene ne dobivaju hranu. Moraju se snaći negdje drugdje.
Stolove u stanu povezala sam u jednu liniju i gotovo u potpunosti ih prekrila knjigama, papirima, bilješkama, fotografijama. Na prozorskoj klupčici odlažem materijale koji mi trenutno ne trebaju, zatrpavam sve oko sebe riječima koje sam ispisala, koje ću tek napisati. Budim se u noći jer mi neki dijelovi Barthesove Svijetle komore ne daju spavati; ne sjećam se kad sam posljednji put doživjela da mi intenzitet rada na tekstu prekida san, da me bude riječi i slike, o kojima još nešto želim reći. U poštanskom sandučiću na kojem je privremeno zalijepljeno moje ime nalazim Irenino pismo; "starinsko, pisano rukom, kao iz povijesti", kaže. Već dugo nisam nikome pisala rukom, osim kratke poruke koje ostavljam zalijepljene po stolovima i drugim površinama. Pismo je lijepo, pozitivno, već dugo od nje nisam dobila taj tračak nečeg, za čim sam na neki način čeznula. Čudna je ta komunikacija, koja u pisanom obliku funkcionira na jednoj posve drugoj razini nego onoj, kad smo u zajedničkom prostoru. Izravnija je, zanima se za ono bitno, za napisano, za smisao koji se nalazi izvan rezultata medicinskih nalaza ili slike društva o kojoj ionako sve znamo.
S malo ljudi razmjenjujem pisma (poruke, e-mailove ili one simpatične skype-razgovore upotpunjene trepčućim sličicama) koje je vrijedno zapamtiti, spremiti. Imaginarni prostori koje zapremamo ispisanim riječima, poput ovog bloga, vrlo lako mogu biti ugroženi, nestati, ugasiti se. Papir gurnut u neku ladicu izdržati će daleko duže. Ležim na klupi nakon što sam uz nju izvela nekoliko serija vježbi, razmišljajući je li to dovoljno (Jelena bi vjerojatno rekla da nije). Iznad mene u krošnji s koje je gotovo posve popadalo lišće, kosovi, svrake i sjenice određuju svoje teritorije. Glasni su, a zbog njihove rasprave odjednom s vrha stabla zalepšali su posljednji, već gotovo posve osušeni listovi. Okreću se oko sebe u skladu s nekom njihovom logikom koju bi fizika vjerojatno vrlo jednostavno objasnila, no meni se čini kao da u njihovom padu postoje razlike, kao da je svaki za sebe odlučio zapisati u toj dražesnoj vrtnji svoj jedinstveni posljednji trag. Ne sjećam se da sam ikad ranije vidjela takav prizor, jer rijetko sam kad ležala ispod stabla. Jesam li uopće? Nebo je plavo i nevjerojatno je ugodno za ovo doba godine. Dišem i gledam listove kako padaju, no nijedan nije pao na mene. Kao da su se u posljednjem trenutku izmakli i odlučili završiti negdje pored, ne smetajući moj kratkotrajni predah.

Bez grada

Uvijek kad kažem Silviji da sam nešto snimila, ili da idem nešto raditi s fotografijama (osim kad o njima pišem), osjećam se smiješno. Naravno, ona mi šalje one male, simpatične znakove podrške putem skypa, a ja nakon toga krajnje ozbiljno pristupam zadatku. Prebacujem fotke s male digitalne kamere na laptop, uspoređujem ih, pitam se koja je bolja, i zašto; koja me bolje predstavlja (najveći dio fotki snimio je Nenad, i ja sam navikla da njegov pogled zapravo predstavlja moj). Došao je trenutak da promijenim i ovu iznad posta, zima je pred vratima, bliži se Božić pa mi se ovaj kasnopopodnevni snimak Mure i neobičnog "mosta" koji je napravio Vito Acconci čini posve primjeren. Doduše, osvijetljen je plavim lampicama, ne crvenim ili bijelim, no njegova začudnost ono je što me i dalje privlači. Posve je neočekivan u maloj štajerskoj zajednici, no kad ga promatram zajedno s onom optički aktivnom, napetom formom Cookova Kunsthausa, ne mogu ne biti zadovoljna onime što vidim.
A koji drugi prizor staviti? Onaj praznih ulica dok idem u biblioteku (jer, ovdje svi rade i nikoga nema na cesti osim pokojeg penzionera i majki s malom djecom); ili prizor polica ispunjenih desetinama tisuća knjiga među kojima pronalazim mnogo onog što me zanima, dok naposlijetku posve onemoćala ne shvatim da sve ionako ne mogu niti uzeti u ruku, a kamoli nešto više. "Sama percepcija svojevrsni je oblik halucinacije.", piše Siri Hustvedt u svojoj novoj knjizi. Mogla bi se složiti s njoj, osobito dok posrćem nakon 8 i više sati provedenih gledajući i čitajući, udišući bibliotečnu prašinu, nesposobna u svoje vidno polje uvesti više bilo što.
Prije par dana, nakon ne znam koliko dugo vremena, ponovno sam putovala vlakom. Do Beča traje dulje nego autom, ali nekako sam odlučila da mi je ovo vrijeme ionako poklonjeno, pa zašto ga ne iskoristiti za čitanje, recimo. U Beču kao i obično neopisivo mnogo toga za vidjeti, no snalazim se brzo, dovoljno dobro poznajem grad da mogu precizno podijeliti raspoloživo vrijeme. Odlazim u dva dijela grada u kojima dosad nisam bila, u WUK gdje su Tonja i Ivana napravile izložbu, izuzetno zanimljiv prostor u kojem se osjeća visoka razina kreativne energije raspoređene po radionicama, izložbenim prostorima, svim onim sobama iza ciglenih pročelja kompleksa koji je izdržao nalete svih mogućih interesenata. Posvuda gdje se okrenem Beč se mijenja, nastaju nove zgrade i jačaju inicijative koje prozivaju gradske vlasti zbog sve očitijeg smanjenja javnog prostora koji je jedan od razloga zašto ovaj grad ocjenjuju visokim ocjenama. Kasno popodne Dražena i ja odlazim0 u Brot, novi umjetnički centar u jugoistočnom dijelu Beča. Bivši mlin i tvornica kruha pretvaraju se u stambeno-poslovni centar; riječ loft je ključna - planovi budućeg izgleda predočeni su na karakterističan način, s prostorijama neuređenih zidova, vidljive strukture i improvizirane rasvjete koja podsjeća na tvorničku. No, još ničeg nema, samo je glavna zgrada pretvorena u izložbeni prostor u kojem su istaknute/zadržane spomenute kvalitete. I u ovom slučaju sačuvana je zgrada koja je dio odavno realiziranog urbanog integriteta. Nema potrebe za rušenjem, novo bi ionako moglo samo biti lošije od ovog, na što su svi već navikli. Kratko komentiram s Draženom Zagreb, sve one potencijalne prostore koji bi isto tako mogli postati mjesta s toliko potrebnim sadržajima. Raspravljamo o novim stambenim zonama u kojima nema ničega osim nizova neinventivnih stambenih zgrada; loših kopija poslovnih objekata generičkog dizajna (malo je arhitekture) i stotina četvornih metara shopping-centara kao jedinih "javnih" prostora u koje se izlazi, u kojima se odvija "društveni" život naše male zajednice.
Kasnije čitamo odvratni komentar objavljen o Fabijaniću koji se protivi izgradnji parkinga ispod HNK. Argumenti su uvijek isti, glupi i posve krivi; "novinar" se poziva na Beč ne vodeći pritom računa o kilometrima novih podzemnih linija koje su u ovom gradu izgrađene posljednjih dvadesetak godina. Ne razmišlja o brojnim malim parkiralištima unutar stambenih četvrti, ne uzima u obzir činjenicu da grad ne čine parkinzi i arogantno iskorištavanje prostora. No s kime to raspraviti kad je scena mlitava, a ljudi pasivni, jer svatko želi dio svojeg - gradskog - kolača, bez obzira što su rezultati promašeni, što nema vizije, što zapravo više nema grada. Sjećam se Fabijanića dok sam pisala o njegovom prijedlogu uređenja HNK-a prije mnogo godina, civilizirane, građanske vizije arhitekta koji senzibilno predlaže promjene u središtu grada, kao uostalom što je napravio i u slučaju trga (ako se ona zelena površina iza Rudolfove vojarne može zvati trgom) u mojem susjedstvu. Planovi, kojih će se dohvatiti političari prije izbora... Grad, kojeg više nema.
U Grazu stanujem na petom katu zgrade koju zovu Rondo, vjerojatno zbog njezina zakrivljena pročelja sastavljenog od plastičnih ploča. Zgrada je neobična, nespretna, no stanovi koje Ured za kulturu Štajerske daje na korištenje umjetnicima (i po prvi puta jednoj kritičarki, btw. - mislili su da sam pjesnikinja) su ugodni, tihi i mirni.
Spisateljska oaza. Svako jutro pred prozore dolazi jedna vrana, čeprka nešto među oblucima koji prekrivaju površinu nad donjim katom. Nigdje ne vidim mačke, osim kad mi Nenad ne omogući razgovor preko skypa. Tada sjeda s Nietzscheom na kauč, mačak se previja od dragosti, čuje mi glas.
I ovdje i tamo, kao i obično razjedinjena, raspolovljena.

Djetinjstva

Gledam ju dok se njezino sitno tijelo trese od nemoći. Nervozno odgovara na telefon, moli, jeca, diže se od stola, odlazi u susjednu sobu, nastoji razgovarati. Nervozu je prenijela na sve nas, koji joj nastojimo pomoći. Ima li uopće izlaza? Pogledavamo se pitajući se o kakvim se to roditeljima radi. Pokušavam se prisjetiti sličnih situacija iz svog djetinjstva, no ne nailazim na nešto slično što se dogodilo u toj dobi, kad smo bili na fakultetu. Do kojeg trenutka vladamo njihovim životima; kad ćemo ih konačno pustiti od sebe i dalje nesigurni u ono što čine, ali istodobno svjesni da moraju proći ono što smo i sami jednom prolazili?
Ivarov osjećaj za ugrožene je snažan; utječe i na nas, uključuje nas u "akcije spašavanja", uvlači u odnose za koje nismo znali da će postati dijelom našeg života. Njegova prijateljica tako je postala i naša prijateljica, a mi se ne možemo načuditi mentalnoj agresiji oca koji prijeti, koji do nje dopire iako je udaljen kilometrima, koji slama njezinu volju na što ona pristaje, jer jedino, kako se čini, želi da ju voli i prihvati onakvu kakva je.
Sjedim na kauču i slušam što mi priča. Pritom se neminovno sjećam svog djetinjstva, svojih odlazaka, odrastanja. Pokušavam ju umiriti prepričavajući neke situacije koje se ne daju usporediti s njezinom, no razgovor godi, opušta. Jednom kad sam odlučila otići, nisam se više vraćala. Doduše, nije to nitko od mene ni očekivao, odgajana sam slobodno, svjesna odgovornosti koju su usadili u mene.
Odlazak je bio povezan sa zajedničkim životom s Nenadom, isprva u nezaboravnim iznajmljenim stanovima - Zaprešić, Laginjina, kasnije Antwerpen. Uvijek iste ružne kuhinje, miris koji nije imao ništa privlačno niti poznato. Kuće u nekim čudnim dijelovima grada do kojih smo putovali autobusom, ili tramvajem. U Antwerpenu, vlasnik jednom nije platio račun za struju. Sjećam se kako sam otvorila vrata ljudima iz električne kompanije koji su plombirali brojilo. Ne znam koliko je trebalo da nas ponovno ukopčaju, no i tada sam znala kako je odluka o odlasku teška, jer uvjeti u koje odlazimo nisu često bili u našu korist.
S druge strane, gledam svoju obitelj u kojoj neki nikada nisu nigdje otišli. Možda se radi o generacijskom problemu, vezanosti za roditelje, o činjenici da im je rat promijenio kut gledanja, liniju kretanja. Ipak, mnogi su njihovi prijatelji napustili svoje domove, otišli daleko u svijet iz kojega se vraćaju na proslave mature, ili sprovode. "Ostati ili otići?", pitam se, uroniti u nepoznate mirise, pristati na tuđe uvjete, zaspati među plahtama opranim u iznajmljenoj mašini. Nijedna situacija nije jednostavna, nema jednoznačnih odgovora. Ona je trenutno odlučila dati svojima šansu; možda ipak nije sve izgubljeno. Iako mi je drago zbog toga, ne mogu ne zapitati se kakvi su to roditelji koji smatraju da mogu zaustaviti dijete u njegovu razvoju, u dobi kad uživaju u najboljim godinama studirajući ono što ih zanima, kad počinju otkrivati svijet na svoj način.
Ne želim gledati kroz prozor, vidjeti njezina oca koji nas je optužio za otmicu. Ne mogu pristati na te sapunaste, lažne odnose u obitelji kojoj nije jasno da netko može imati bolesnu štitnjaču; ne prihvaćam ljude koji smatraju da je stres nepostojeće stanje, da djeca u toj dobi ne moraju uzimati lijekove, da je sve to jedna izmišljotina koju je moguće isprati molitvom u obližnjoj crkvi. Ne želim razgovarati s nasilnicima kojima ono ljudsko - nije sveto.
Nije ni čudno da se užasavam većine ljudi, njihove neosjetljivosti, površnog poimanja drugih. Kao da je cijeli svijet stvoren na njihovu sliku i priliku, točnije, onu koju su naslijedili od istih takvih roditelja. Brinem se hoće li izdržati; hoće li u ključnom trenutku netko biti kraj nje, izvesti ju, pokazati da je svijet velik i da nema granica osim onih, koje sami postavljamo pred sebe.
Nikad nisam bila u prilici dokazivati roditeljima osjećaje potencirajući svoju poslušnost. To mi je oduvijek bilo strano, ta umiljavanja, "5-nula" opcije začinjene brojnim aktivnostima što je sve trebalo pokazati nečiju uspješnost. Ne djeteta, naravno, nego roditelja. I na kraju, što dobivamo? Ono što i zaslužujemo, rekla bih. Svoje zadovoljstvo nisam morala dokazivati napadnim haljinama i visokim petama na maturalnom plesu, dosadnim opaskama na roditeljskim sastancima na kojima su gotovo svi neprekidno pričali o tome kakvi su oni bili. A njihova djeca? Ne znam ni sama, nema pravila koja bi vrijedila za sve. Ali znam, da dok sjedim u društvu djeteta koje se trese i jeca, koje želi svoju privatnost i svoj dio prostora u kojem će se slobodno razvijati, sretna sam što nikad nisam bila u prilici osjećati isto.
Jednom mi je Irena spomenula,da to što nema djecu ne znači - da nema djecu. Neku usvajamo, ne nužno pravnim činom, nego razgovorom, poslanom porukom, postavljenim pitanjima i slušanjem njihovih odgovora. Obitelj nam postaju prijatelji, tuđa djeca, pa čak i prijatelji naših roditelja s kojima o mnogočemu lakše razgovaramo, jer im manje toga zamjeramo. "Nema granica", ponovno joj kažem, dok ona u mašti već podiže zid u roditeljskoj kući nadajući se konačno osami. Čekam da konačno uzme fotoaparat i počne snimati. Možda će tada bolje vidjeti to, o čemu razgovaramo.

Endlich etwas uber Graz

Kiša je, ne prestaje. Vlaga čini svoje, ne podnosim ju već dugo vremena. Čini me usporenijom, tjera me da oko sebe istovremeno i zračim i grijem kako bih uspostavila neku koliko-toliko prihvatljivu atmosferu. Otežava mi disanje, uvlači mi se u kosu. No ipak, bez obzira na svu "muku" prihvaćam to stanje, jer ionako ništa drugo ne mogu. Pa cupkam pored Nenada po lokvama, nogavice poput lakmusa upijaju suvišnu vodu dok se provlačimo onim starim putem preko pruge do Doma sportova. Posljednjih godina rijetko tamo odlazimo, koncerata koji nas zanimaju nema u tolikom broju. Putem se prisjećamo koga smo sve vidjeli, no toga je toliko da ubrzo odustajemo. "Znaš li koji je bio naš prvi službeni izlazak na neko javno mjesto?", pita me. Umirem od smijeha u sebi, razmišljam o tom "službenom izlasku" ali mi ništa ne pada na pamet. "Bila je to kazališna predstava u Kulušiću", nastavlja, a ja, kakva već jesam, čudim se da se toga sjeća. Kulušić sam zapamtila po par koncerata, onih legendarnih, zatim po odlascima na čagu, glazbi Ramonesa, Blondie, Pistolsa, po Neveni koja je očijukala s jednim od Idola. Ta mi kazališna predstava izgleda nije ostavila neki dojam.
Zato su me Massive Attack oduševili; ona suha, pikselizirana slika u pozadini, kao i korištenje svjetla kao privremenog gradivnog elementa prostora. Volim one čudne, na prvo slušanje ne toliko privlačne uvode nakon kojih slijedi energija kojoj se teško oduprijeti. Sviđa mi se meki, topli glas Daddy G-a, komentiram nešto Nenadu o tome, no s njim o glazbi nije jednostavno razgovarati. "Sve me to podsjeća na elektronsku verziju Floyda", veli, pa odustajem. Još poneki komentar o Stonesima i razgovor o glazbi naprasno završava.
Danas u autu, dok me vraćaju u Graz, obojica nešto pričaju o muzici, autorima za koje sam možda i čula no njihova mi imena ništa ne znače. Ivar ponovno svira, okupili su neki mali trio koji bi izvodio jazz standarde. Miljama daleko od mojih interesa, naravno; pomišljam na svog oca koji me većinu djetinjstva nastojao obratiti na tu glazbu, no bez osobita uspjeha. Iako sam čula skoro sve što nalazi se u njegovoj pregolemoj diskoteci; unatoč tome što sam slušala sve moguće koncerte u Zagrebu, upoznavala se s nekim pjevačima i sviračima. Jazz je za mene ostao zatvoren u sobi mojih roditelja, toj maloj prostoriji čiji su zidovi u potpunosti bili prekriveni stalažama s knjigama i tisućama ploča. Za svaku je znao gdje se nalazi, tko što izvodi, kad je i gdje snimljena. Hodajuća enciklopedija jazza. Danas ga preko skypea gledam kako sjedi u fotelji, gladi mačku i pita me nešto što smo zaboravili iskomunicirati. Kao da sam i dalje tamo, iako sam dvjestotinjak kilometara udaljena.
Stan u Grazu je zgodan, malo prazan jer ipak su to atelijeri primarno zamišljeni za umjetnike. "Ti si pjesnikinja?", pita me žena koja je zadužena za moj boravak. "Ne, bavim se s umjetnošću i pišem", odgovaram nastojeći pritom uravnotežiti misaoni pogon koji sam prije par tjedana ozbiljno pokrenula kao što to uvijek činim prije nego počnem pisati. Sve drugo ostaje na čekanju.
Sjesti za stol, rasporediti knjige i bilješke, razvrstati autore. Navikla sam na svoju radnu sobu iz koje se pogled na neobičan način probija van, u prednje dvorište, koja mi nedostaje. Onaj betonski bunker dosta sam uspješno skrila nekom biljkom koju mi je prije par godina poklonila Mirjana; tražila je udomitelje za biljke koje više nije mogla držati u stanu jer su ga pregradili. Razvija se vrlo dobro, paše joj mjesto na koje sam je preselila nakon što su dečki obojali sobu, pa mi to pokazuje lišćem koje je raširila poput nekog pauna. "O čemu će biti knjiga?", pita Ivar; nabrajam mu imena autora a on ih redom komentira. Ni sama ne znam koga sve zna; Silviu, naravno (uvijek kad ju spomenem komentira onu fotografiju koja je naknadno postala par prizoru s vlakom u koji volim gledati; ne sviđa mu se ta kombinacija, a i meni je neobična, nisam ju doživjela).
Neki je dan spomenuo da čita što pišem, iako je mjesecima postavljao pitanje "tko će to uopće čitati, koga to uopće zanima". Ni sama ne znam odgovor na to pitanje. Zašto čitamo ono što drugi pišu? Kako knjige dolaze do nas; koji su razlozi da neke dospijevaju u naše ruke, a za mnoge nikada nećemo ni čuti? Mislim o tome dok čitam Siri Hustvedt, novi roman u kojem procese sjećanja i istraživanja onog prošlog mogu usporediti s onime što i sama proživljavam. Zamišljam sliku prozora s kojeg njezin lik prati što se događa u okolici njegove kuće; naslućujem zvukove koje opisuje i koji me podsjećaju na ono što često i sama čujem dok sam u kući. Zovem Sonju jer smo nekad zajedno čitale, ne mogu se sjetiti naslova neke knjige o kojoj smo pričale sjedeći na hladnim stubama u našoj kući. Naravno, ona se svega sjeća, a ja ostajem kao i obično posramljena i začuđena kako sve to pamti. Razgovor s njom odvija se brzo, kao da nikad nismo prestale pričati iako se zapravo viđamo vrlo rijetko. Želi se odseliti iz Čanićeve, što razumijem iako mi nije drago. Jer, Čanićeva bez nje ne bi bila ista. No, ionako se sve promijenilo, pa ni mi nismo više isti.
Ivar planira probe; mi pokušavamo uskladiti rasporede, dužnosti. Nabrajam Nenadu što sve moram napraviti iduće godine, lista je opsežna i zahtjevna. "Zašto ne možeš pisati doma?", veli Ivar, "zar planiraš još nekud otići?". Pokušavam zamisliti tu nepreglednu kolonu mailova koji se svakodnevno slijevaju, u kojima stalno pristižu neka nova zaduženja, dodatne obaveze. Isključiti se, ugasiti zvonjavu telefona, ugasiti programe koji druge obavještavaju da smo stalno dostupni. Biti sama sa sobom, probati posložiti ono o čemu mjesecima razmišljam, nadajući se da mi se projekt neće rasplinuti. Sjediti čvrsto u stolici - i pisati.