Pokušaj smijeha

Dok sam bila mala, vrijeme definitivno nije postojalo. Odgovorno to tvrdim, dapače - dok smo se u subotu na biciklima provlačili između automobila i tramvaja, putujući od Dolca do doma, pitala sam Nenada što misli o tome, i složio se sa mnom. Što mu je drugo činiti? Nije bilo ni tjedana ni mjeseci, ništa se nije moralo, ništa se nije mijenjalo. Ni na što osobito se nisam morala prilagoditi, išla sam u školu, družila se sa Sonjom i još par cura, pisala sam drugima školske zadaće na neke smiješne teme, od kojih se više ni jedne ne sjećam. Život se sastojao od uobičajenih zadataka, odlazaka na treninge, zimi na klizanje, i rođendana povodom kojih smo izvlačili srebrninu i servis kako bi što bolje pristajali uz bakin stolnjak. I to je bilo to. Uopće ne znam što se događalo s mojim roditeljima, kao da se radilo o likovima u pozadini dok su sprijeda, uz sam rub pozornice, uglavnom bile moja baka i ponekad Omama. I tako sam došla do zaključka da vrijeme nije postojalo, jer su sve godine nalikovale jedna na drugu. Ljeti smo Sonja i ja znale sjediti na ledenim kamenim stubama, često razgovarajući o knjigama. Ne sjećam se ni terase ni stana; znam kako je izgledala soba koju sam dijelila s bratom, ali posve je lišena sadržaja. Kao da su na policama i u ormarićima ostali uredno složeni doživljaji čija je beznačajnost utjecala na to, da su zaboravljeni tamo gdje sam ih smjestila.
Za razliku od tog doba, vrijeme je danas neumoljiva kategorija. Prolazi da mi nije jasno kad i gdje je nestalo. Sjedim i više ga nema; ustajem no nema neke promjene - već je sve prošlo i jedino što ostaje je nemoć da se s time nosim kako treba. To s vremenom mi već ide lagano na živce; dok sam se vraćala iz bezuspješnog posjeta Malčićevoj izložbi, nemoćna shvatiti zašto netko usred dana zatvara galeriju kad bi lijepo mogla raditi barem do šest (osam je previše, to su već nerealna očekivanja), odlučila sam da ću pisati drukčije, simpatičnije, da ću probati pokazati razinu humora koju, doduše, rijetko tko kod mene prepoznaje, ali nema veze, ionako su važne namjere. Pa sam si zamislila kako ću napisati nešto smiješno poput Zrinkinih objava na fejsu koje me često nasmiju, ali vraga, ne ide, ne mogu. Možda je to pitanje generacije, starenja, obaveza koje su u potpunosti ispunile sve prostorije kroz koje se krećem, cureći s polica i zatrpavajući točno ono mjesto na koje trebam zakoračiti.
I tako je humor ostao negdje sa strane, za neko bolje vrijeme. Ionako ne pristaje slici koja nas okružuje, gradu u kojem je sve stalo i propalo, u kojem su mnoga mjesta zatvorena, nitko se baš ni ne smije, ili to barem tako izgleda. Oko mene, tu u kvartu, otvaraju se dućani "sve po deset kuna". Često uz taj natpis osvane i dodatak "stigla najnovija kolekcija", ali to nije smiješno. Prvi put kad sam vidjela natpise na izlozima uspjela sam se nasmiješiti, no sada nastojim ne gledati u te dućane u kojima "najnovije kolekcije" premeće zavidan broj kupaca. Jednom sam gledala neki dokumentarac o tome, gdje završava sva roba koja ostaje neprodana, nakon što iz centara kupovne moći preko sredina kao što je naša više nema kuda otići. Mnogo toga završilo je na tržnicama u Africi, kuda stiže umotano u ogromne svežnjeve koji se prodaju u stotinama kila. Ne može se birati, svatko tko se odlučuje prodavati mora kupiti jednu ili više takvih "bala" i iz njih izvući najviše što može. Pod šatorom ili nekom provizornom nadstrješnicom, žena je prodavala hlače i majice, sportsku robu, haljinice na tregere i svašta drugo. Ništa drugo nije joj preostalo, samo prodavati iznošenu odjeću koju nitko s naše polutke više nije htio odjenuti. Nekako tako izgleda i naše susjedstvo, tu nedaleko tvornice u kojoj su radnice šivale za Bossa, Sandericu, Armanija i druge. Par pekara, otkup zlata i sve po deset kuna. To je okvir svijeta koji mi se ne da mjeriti, jer vjerojatno ne bih daleko stigla.
Irena je nervozna. Još nisam pročitala njezinu novu knjigu, previše radim, ne mogu svaki dan kuhati, sestre u Opatiji čine svoje, dok se ja nastojim što više izmaknuti. "Obitelji. Tko bi mogao bez njih?", pitao se lik u filmu koji smo nedavno gledali. Ima li se tu što za dodati, jer ionako je već sve rečeno, napisano, snimljeni su filmovi, opjevane zgode. Predvečer sjedimo u stražnjem dvorištu, ništa se ne čuje, svi su ili otputovali ili su nestali negdje drugdje. Ponovno razgovor o obitelji, nemoć da se otmemo iz tog meandra u kut, ili kako li već zavija, nikud nas ne odvodeći. I kad smo gotovi s jelom, kad su Ivar i Lana već otišli, a pisci, kako ih zovemo iz milja, odmaraju, sjedim razmišljajući je li moguće oteti se svemu tome i postaviti barijeru koja će spriječiti bilo kakvu reakciju. Zašto gubiti vrijeme kad pomaka nema, kad riječi i geste odlaze u prazno?
Danas sam ipak uspjela vidjeti Malčićevu izložbu. Poslije sjedimo na kavi kod Nika, koji mi donosi neku peruansku mješavinu, vrlo finu i aromatičnu. Okruženi smo ničime, poneki fejkeri koji još nisu odustali od svojih lažnih uloga pretjerano su glasni. Afektiraju bez obzira što ne marimo ni za koga. Pored nas žena plastičnog lica gleda ni u što; kosa joj je lijepa, no ona već odavno ne podsjeća na nešto što je jednom možda bila. Kao da je iscurila sa stranica internetskih portala, gdje se među tek ponekom uistinu važnom vijesti nalaze nevjerojatne količine golih žena, raznih nakaza koje pokušavaju na bilo koji način privući pažnju, kriminalaca kojima se tepa, agresivaca koji zlostavljaju sve što se oko njih kreće. Ne mogu više čitati priče o izbodenim psima, mačkama koje je netko htio zazidati, ne mogu gledati takozvane reality-priče o bankarima koji spašavaju pačiće niti nositi breme tuđih pretužnih sudbina. Htjela bih se smijati, biti zabavna, ponuditi ono svoje lice koje je rijetko tko vidio. No ne mogu se pokrenuti, zakočena sam na mjestu gdje sam se zatekla, iz kojeg ne vidim izlaz. Ni u književnosti, ni u umjetnosti. "Bojim se da je rat jedina šansa, koliko god to strašno zvuči", rekla sam prijatelju. I Claudio je uvjeren da će doći do rata, jer sve je iscrpljeno i nitko nema snage pronaći izlaz u nekoj novoj razini gdje bi šanse mogle biti drukčije raspoređene. Kolektivno smo isprani neizmjernom količinom gluposti i banalnosti koja se svakodnevno servira i koju je teško izbjeći. Da bih poništila njihovo djelovanje, trebala bih imati više vremena. Ali i po tom je pitanju situacija nepovoljna. Knjige koje čitam nisu smiješne, ljudi s kojima se družim krajnje su ozbiljni. Dio smo uzorka koji bih željela da ga mogu promijeniti, no više nisam sigurna je li dovoljno stvari pogledati iz drugog kuta, kao što mi je to jednom savjetovala Jelena. Pokušala me pripremiti na sve što smo u međuvremenu morali napraviti s kućom, i imala je pravo. No, ta je promjena percepcije bila doista lokalnog, da ne kažem privatnog karaktera. Ova koju priželjkujem, trebala bi zahvatiti mnogo šire. Da promjenim objektiv?

Nema vremena za planove

Iz šalice se pušio vruć, dosta zaslađen čaj. Nije mi bilo jasno koja je to vrsta, ali u ovakvim se prilikama takvo pitanje ne postavlja. Čaj je poslužen, donio ga je iz neke stražnje prostorije u kojoj nikad nisam bila, jer za nas su namijenjene samo one dnevne, "reprezentativne", s baroknim anđelom kojeg je tko zna kad nabavio i crno-bijelom presvlakom na kauču. Šalica je opičena, položena na tanjurić čiji me oslik podsjeća na 19. stoljeće. Možda bih trebala znati kako se zove, čemu pripada, koji bi posvojni pridjev odredio pobliže njegovo stilsko porijeklo, ali ne možemo sve znati. Ili? Zavaljen u fotelji preko puta priča mi neku dirljivu priču o ljudima koje je poznavao, kojih nema, kojima je posvetio crteže, slike, knjige koje i danas izdaje. Iz moje pozicije uvijek mi se čini kako je teško objaviti knjigu, jer je scena mala, čudljiva, uglavnom ne mari. Ali njemu to nekako uspijeva. I tako pijem čaj, iako je zašećeren, iz šalice na kojoj je otisnuta slika koja me jednom očarala, i slušam priče o Karlovcu, o nekom vremenu o kojem ne znam dovoljno, o posljednjim Krležinim danima, onome što je jednom nekome rekao i nikad nije zaboravio.
Nekoliko dana kasnije gledam ih na televiziji, preostala mala ekipa umjetnika koji mi mnogo znače, čije radove volim gledati, o kojima se i dalje treba razmišljati jer je to jedina spona koja nam je preostala. S prostorom i razdobljem koje se opiralo biti svrstano, u kojima se sloboda izražavala na načine koji su mi razumljivi i računaju na otvorenost koju smo se trudili sačuvati. Neki od njih jako su se izmijenili, neki više ne mogu govoriti, jedan se osobito teško izražava, dok je jedan nastavio slikati nešto posve drukčije, gotovo se odričući tadašnjih djela. Čudno je to s umjetnošću, razmišljam gledajući je dok stoji u hodniku s knjigom u rukama. To su Krležine pjesme koje joj je dao moj otac, no ne znamo iz koje je zbirke jer se tijekom godina izgubila naslovnica. Prije mnogo godina i ja sam ih čitala, ne znam više točno koje (kako to kod mene već biva), i jako su mi se svidjele. Za razliku od romana koje mi je preporučio Zima u vrijeme dok sam imala vremena, ležeći i odmarajući se od bolesti koju dijelim s Hansom Castorpom, Ljubom Ivančićem i mnogim drugima. Slušam dok govori nešto o Krleži, no ne čujem ništa; sve je tiša, a i slike piščeva posljednja dva-tri tjedna života, ti crteži koje sam nedavno vidjela skreću mi pozornost na ono što je ostalo unutra i nema potrebe biti podijeljeno, izgovoreno.
Morat ću ipak zaroniti među te pjesme da pronađem onu koja mi se posebno sviđala. Ne znam kad ću za to pronaći vremena, doduše, kao ni za bilo što drugo što se događa, što mora biti napravljeno jer je već prekasno. No, stanja su umjetna, ta žurba, osjećaj odgovornosti, grižnja savjesti - tko uopće obraća pozornost, koga briga, ionako je sve beznadno i neće se promijeniti. A ne mijenjam se ni ja, govorim o stvarima koje bih možda morala prešutjeti, jer imam previše godina da kažem sve što mislim. Očekujem razumijevanje i nalazim utjehu, ali to je samo unutar naša četiri zida, dok je izvan sve drukčije. Puše vjetar, i često pada kiša; ljudi me gledaju i uvjerena sam da znam što misle, no nemoćna sam protiv sebe. Pa se još češće zavlačim u svoj radni egzil, sobu koja nikako da doživi svoj konačni izgled i koja je trenutačno pretrpana monografijama, nerasloženim papirima i svime onime što čeka svoje mjesto. Ponosna sam na novu policu posvećenu fotografiji, koju sam posve ispunila uz nadu, da uskoro neću naići na nova izdanja.
Navečer slušam o tome kako je više ne prepoznaje, kako ih ima više i kako zapravo ni ne znamo o kome govori, kad govori o njoj. Stanje bi moglo biti i smiješno, ali nije. Svi smo umorni, uopće se više ne slušamo i nisam sigurna da smo spremni suočiti se sa svime što bi se moglo dogoditi. Govorimo o datumima svjesni da više nema vremena za planove. "Pričuvat ćete mačke, samo taj jedan dan da možemo otputovati", kažem iako ne znam ima li smisla bilo gdje ići. Niz leđa mi se cijedi čitava moja obitelj, vuče me i otežava misliti. Nikad nisam bila tako spora, nikad nisam do te mjere preispitivala ono što izgovaram i činim jer mi se čini da bi možda moralo biti drukčije. A dok sjedimo, vrlo kratko, s Nadinom sestrom u stražnjem dvorištu, međusobno razgovaramo ni o čemu - ona ne čuje dobro i sluša samo sebe, Irena je tiha i ponavlja ono što je rekla, Benno pokušava sročiti rečenicu čiji kraj nikako da dočekamo, ja nastojim slušati sve istodobno a Nenad fotografira. Jer će možda baš snimci pomoći da jednom shvatimo što se u stvari događalo. Ivar se zabavlja s mačkama, on je tu privremeno, u prolazu, već je negdje drugdje gdje se nadam da će uskoro biti. Htjela bih mu reći što treba napraviti, kako se čiste filteri u cijevima, kada treba podrezati koju biljku, no ne govorim ništa. Ni ja u toj dobi nisam ništa znala, samo sam otišla i nastavila se kretati nekom svojom trasom. Nitko mi nije mogao prenijeti ono što znam danas, i vjerojatno nisam ni bila spremna bilo što takvo čuti. Ili smo mi drugačija generacija? Bolja? Prijateljskija s djecom?
Nemam s kim to raspraviti, sve se nekako rasplinulo. Vrtim te neke svoje monologe, sjedim na kauču, čitam Tekuću modernost, novu Ireninu knjigu, pokušavajući konačno dovršiti Oza. Sebaldova Vrtoglavica ostavljena je nakon jednog pokušaja čitanja, posvuda leže ostaci tekstova. Nema vremena. Ostalo je negdje između izvršenih obaveza i svega onog što treba napraviti.

Crvene majice

Miris klora bio je jači od bilo čega drugog, a tribine malog starog bazena u Daničićevoj pohabane kao u vrijeme dok sam pohodila treninge. Nedostaje reljef od aluminijskih ploča, za koji mislim da je rađen prema Murtićevom nacrtu, no u to nisam sasvim sigurna. Dok je Čuček još odlazio na treninge, spomenuo je da je negdje spremljen, iako mi nije jasno zašto su ga uopće maknuli. Djeca s raznih strana Europe trčala su nutra-van, praćena brižnim roditeljima. I svi su na sebi nosili crvene majice s njegovim imenom. Ponekad je teško kontrolirati se, možda čak i nepotrebno. I tako je to subotnje popodne proteklo u suzama, zbog klora, malog bazena, stare teške medicinke s kojom smo se dodavali trenirajući na suhom, gore u dvorani koja je još uvijek u funkciji. I kad su nas pozvali da se pridružimo službenom otvorenju natjecanja u skokovima u vodu koje će odsad nositi njegovo ime, dok smo se po skliskim pločicama približavali mjestu gdje je proveo godine i godine rada, gledala sam u lica uplakanih trenera, sretnih što su uspjeli u tome, da ne ostane zaboravljen. Nenad i Ivar odjenuli su majice koje su nam poklonili, s kojih se nakon što sam ih oprala natpis malo izbrisao; pričala sam im kako je bilo, vježbe na trambulinu, kako je Biba u nekom skoku tresnula stopalom po tornju i cijeli je bazen odjeknuo od njezina jauka. Kako je stajao na mom ristu, pažljivo no uporno, jer sam morala moći svinuti stopalo kako bi skok bio što bolje ocijenjen. I to je bio dio priprema od kojih ne znam što je ostalo.
Sjećanja. Na tom sam bazenu provela mnogo vremena, udišući miris klorirane vode. Tuševi su bili topli, kosu smo sušili nemarno, kao što to i danas činim. Prijateljstva nismo sklapali, ne znam ni sama zašto, i osim Bucke više se uopće ne sjećam s kim sam tamo provela toliko vremena. Osim s njim, recimo, dok smo se vraćali doma u njegovom malom smeđem Hillmanu koji je nakon toga godinama trunuo u garaži sve dok ga konačno nije odvukao neki zaljubljenik u stare automobile, tragajući upravo za njegovim dijelovima. Nije bio sretan što smo ga prodali, nije uopće bio sretan što smo iz kuće izbacili neviđenu količinu stvari, i vjerojatno ne bi bio sretan ni da vidi kako smo na kraju odnijeli i mnogo toga što je ostalo za njim, nemoćni shvatiti zašto je to čuvao i uopće donio doma. Bilo kako bilo, život se na kraju svede na malu hrpicu pospremljenu u metalnu urnu i sjećanja koja nas u određenim trenucima vraćaju u doba koja smo zaboravili, jer je djetinjstvo prošlo, jer više nemamo vremena baviti se s onime što nas je nekad zabavljalo i zanimalo. Dok prepričavam Ireni taj događaj, glas mi drhti; znam da to ne voli, te osjećaje koje je nemoguće kontrolirati i s kojima ne zna kako se ponašati. Jednom mi je strogo zapovijedila neka se smirim, bilo je to prije par godina, dok je moj sistem bio ozbiljno uzdrman, a ja nikako nisam nalazila izlaz iz te situacije. Ne, nije mi pomoglo, ponekad je potrebno vrijeme, taj naizgled jednostavan lijek koji mnogi olako propisuju, nesvjesni kako je teško primiriti se, stišati, strpiti se da prođe.
U izlogu knjižare gledam njezinu novu knjigu, pisala ju je prošle godine tu, kod nas, a jedna od priča trebala se zvati "Stričeki". Rukopis je putovao teško, preko više računala jer internet je opasan, a ona nevješta. Nakon prve, stigla je i druga verzija, obje pohranjene na nekom udaljenom serveru na kojem čuvam mnogo toga, zlu ne trebalo. Nakon toga zavladao je mir, sve dok nisu stigli prijedlozi naslovnica, sve redom generičke fotografije koje ni na koji način nisam mogla povezati s njom. Fotografiju stare police koja je stigla iz Klaićeve, knjiga koje su zajedno poslagali po samo njima razumljivom rasporedu i svjetiljke koja na sreću nije nestala sa svim onim drugim stvarima s kojima tko zna što se dogodilo, snimila sam u žurbi. Pomicala sam kameru pokušavajući postaviti kadar bez da u njemu na bilo koji način interveniram, ostavljajući tek dovoljno slodobnog mjesta na kojem je završio naslov. Nikad nisam bila zadovoljna s onime što snimim; uvijek nešto nedostaje, moj aparat je običan, a očekivanja prevelika. No sve je to nevažno, knjiga leži u izlogu knjižare a ja pojma nemam jesu li "Stričeki" unutra. Pokušavam joj objasniti da mi nitko nije poslao primjerak, ali vodimo tek dva monologa, ne slušajući se. Znamo li već sve što izgovaramo? One uvijek iste rečenice o Nadi, bolestima, tlaku, žilama, venama, o glupoj osobnoj iskaznici koja leži i čeka kao ultimativni razlog njezina dolaska. U vrijeme kad se više ne putuje, kad je kretanje otežano, usporeno, a strah i samoća sve izvjesniji. Pokušavam je pripremiti za ono što je čeka, ali i dalje ne sluša. Obiteljska bolest, zaključujem isključujući taj dio glave koji funkcionirao kao uporni mehanizam što se ne gasi, ali ni ne daje previše od sebe.
Kako uopće bilo koga pripremiti za ovo što nas okružuje? Oko mene su knjige i slike, gledam u ono što sam snimila i zapisala, i samo radim. Na zidovima, nove su fotografije koje smo dobili od Posavca, Ivar je odnio neke slike u svoju novu sobu, a na stubištu je završio poster s Mickom i Marleyem i još nekim likom kojem ne znam ime, i koji svi volimo. Lajkaju ga na fejsu, iako ne znam zašto smo tu fotografiju podijelili s drugima. Nebo nad nama je sivo, zatvoreno od oblaka. Još uvijek je prohladno, iz Kamenskog kamioni odvoze dijelove pogona, ili tko zna što. Oko nas samo pekare i otkup zlata, pognuli smo glave od loših vijesti i još gorih prognoza. "Kako će nam biti?", pita me; "Je li hladno?." Nemam pojma, hladno je, često se tresem pod dekom, od umora, ili kad me cijelo tijelo boli od napornih treninga na koje pristajem bez pogovora. Nitko mi ne svija stopalo, doduše, i to je svojevrstan napredak.
"Ja bih trebala nešto reći na promociji", komeniram, no više nisam sigurna je li to uopće čula. Ponovno sam se umotala u deku. Sjedim i čekam, da Ivar konačno krene, da pročitam onu knjigu od devetsto stranica, da čujem neku vijest koja će barem nakratko prekinuti ovo stanje. Gledam u Mingusa koji se svinuo u krošnji malog duda posađenog u dvorištu. Iz pećnice dopire miris kolača od limuna, koji će vrlo brzo nestati. Posve je tiho, nitko ne zove, svi su negdje, ili nigdje.