Bicikl

Tko zna koliko sam puta prošla istim mjestima? Sjednem na bicikl - da, znam, zvuči neobično za nekog tko pasionirano voli voziti auto - a on kao da sam kreće, gotovo uvijek istim putem. Dugo mi je vremena trebalo da se bez previše muke okrenem i pogledam kakvo je stanje na ulici i uključim u promet sigurna da mi se nešto neće dogoditi. Sigurnost sam na biciklu stjecala polako, zapravo ne znam zašto. Nikad neću zaboraviti koliko je često moja mama pričala drugima, kako je satima trčala uz mene po dvorištu pridržavajući bijeli Pony-bicikl, sve dok se konačno nisam odvažila nastaviti dalje sama. Naravno da je ta priča imala i svoj nastavak, onaj o Davoru koji je vožnju biciklom svladao brzo, najbrže, kao što je to često bilo. No dobro, bilo kako bilo, djetinja prepucavanja o tome tko će stati na prvo mjesto postolja odavno je iza nas. Postolja su promijenila razine, izmjenili su se prioriteti, interesi, pogledi na život i svijet.
I tako, Klaićeva pa uz HNK, znam svaku neravninu koju je potrebno izbjeći, svaku udubinu koja pomaže na prijelazima koji nisu dovoljno spušteni. No vožnja je zanimljiva zbog nečeg drugog, zbog dobivenog vremena kad ne gledam u ekran računala, kad nisam okružena desetinama otvorenih knjiga i kataloga, zarobljena u svom plavom stolcu na okretanje koji je odavno postao neudoban. Neki dan dok sam stajala čekajući zeleno svjetlo kraj kazališta ugledala sam promijenjeni crijep na Kovačićevoj kući na uglu Hebrangove. Čini se kao da će i pročelje biti uređeno i da će onaj predivni potez od nekoliko zgrada koje se nastavljaju južno od nje, s malim predvrtovima koji su toliko neuobičajeni u našem gradu a na nevjerojatan način pridonose kvaliteti stanovanja, također postati dio promijenjene, poboljšane slike kakvu zaslužujemo. U Kovačićevoj kući u tavanskom stanu živjela je Ines, kod koje sam bila nekoliko puta, vodeći s njom razgovore o arhitekturi, interijerima, majstorima i tko zna čemu još. Prisjetila sam se jednog od prvih interviewa koje sam ikad vodila, strahovite glavobolje koju sam osjećala tijekom razgovora, vrućine koja nas je gušila u tom potkrovlju. Pile smo nescafe s ledom, sjećam se čaše nekog bijelog vina koju mi je ponudila i koja je samo pogoršala stanje. Imala je razornu energiju, neku lakoću kojom je prekrila sve ono što nije željela da drugi vide, o čemu se nije moglo razgovarati. Već dulje od dvadeset godina kad god vidim tu kuću, vidim nju, taj neobičan spoj onog što smo naučili zvati počecima zagrebačke moderne arhitekture i osobitog senzibiliteta za interijere kakvog rijetko tko ima.
I danas sam je se sjetila, dok sam po ponovno hladnom vjetrovitom vremenu jurila u fitness. I bilo mi je neobično kako neke ljude povezujem sa zgradama, a druge uopće ne.
U klubu uobičajena lica, na sreću malo njih. Mirisi (ako ih tako uopće možemo zvati) nepodnošljivi, ali što mi je drugo činiti nego izdržati.
"Nemoj tako često pisati o umoru", kaže mi. Da, vjerojatno je u pravu, no zapravo to kod mene nije namjerno. Uostalom, koliko je puta pisala o zidovima, sobi, obiteljima? Ili se to ne može uspoređivati? Sretnija je nego prošle godine, njezina nova knjiga nam je u rukama. Na naslovnici su ptice na žici i nekako je svijetla u tonu, otvorena prema drugima. Ništa ne planiramo, nema napetosti, preboljeli smo dječje bolesti. Samo jesmo, i uživamo u tome. Ponekad je dobro osvijestiti ta stanja, osmjehnuti se nekome na ulici, pokazati da pazimo i da nam je stalo. Primijetila sam da takvo ponašanje izaziva zbunjenost, ljudi me gledaju kao da sam poludjela. Ali baš me briga. Sjedim na mom starom biciklu srebrne boje, smiješim se prolaznicima, pazim na pse i djecu, i razmišljam kako je život zapravo dobar. Unatoč napornom trenutku, prevelikom opsegu posla, raznim nerazumijevanjima na koja nailazimo; usprkos društvu koje o nakitu razgovara jedino komentirajući jeftine i banalne dosjetke s porukama na reveru, a o umjetnosti spominjući babe Mare, vozim se dalje.

Ipak smisao

Zrak koji udišemo prilično je svjež, jer isprale su ga svakodnevne kiše koje nas nesmiljeno zalijevaju. Travanj je ispao varljiv kao što su nas upozoravali u djetinjstvu, samo što tada nismo bili svjesni svega što nas očekuje, i što je potrebno napraviti kako bi posljedice bile što manje. No, kroz ovu posebnu perspektivu - dijagonalni pogled koji se od mjesta gdje sjedim kroz prozor i preko djedova bravarskog stroja (za koji uopće ne znamo za što je služio, no ostavili smo ga kao podsjetnik na nekadašnju funkciju prostora) probija do dvorišta - hvatam djeliće zelenila. Doduše, prevladava pogled na oljuštenu, nikad dovršenu bočnu fasadu susjedne kuće. No i to je bolje od onoga u što bismo mogli gledati, s čime nas plaše.
Nikad nisam imala favorite među godišnjim dobima, uglavnom mi je bilo svejedno jer mogućnost prilagodbe nešto je što stječemo, ali i treniramo. Sve to s namjerom da nam uobičajeni životni ili godišnji ciklusi ne poremete namjere, ograniče u onome što želimo, prema čemu težimo. Ipak, nakon svih godina poželjela sam da prestane zima, da nestane sivilo i vlaga i da dan konačno traje dugo. Tijekom vremena počela sam voljeti vrlo rana jutra, kad je sve oko nas još posve tiho i jedino što čujem rasprava je ptica koje uvijek imaju nešto za komentirati. Blagodat tog mira vrijedna je svega što smo prošli i napravili. Takvo je i današnje jutro, svježe i mirisno; slike oko mene oštre su, a mladi javor koji smo prošle godine posadili ponosno širi svoje nove listove prema meni. Da, razgovaram s biljkama, to je nešto što sam naslijedila od bake za koju su smatrali da je imala "zlatne ruke" za bilje. Doduše, način kako je uredila terasu bio je daleko od onog što ja volim, no njezin je dodir bio u stanju zacijeliti grančicu.
Cijelu zimu sumnjičavo sam proučavala svoje vrtne pridošlice, osobito javor i neke prelijepe lozice kojima sam zaboravila ime (uvijek računam na to, da će me Jelena podsjetiti kako se zovu, ona mi ih je i preporučila). Stari me uvjeravao da će sve biti u redu, ali njemu baš nikad nisam puno vjerovala, tko zna zašto. Bilo kako bilo, prije par tjedana ugledala sam izboje na vrhovima grana i odmah pozvala Nenada da se zajedno divimo, no on pak nije pokazao neki osobit interes. Pa sam tako sama, na vrhu onih pregolemih ljestvi pomoću kojih režemo grane (a u posljednje vrijeme i spašavamo Nietzschea iz parka, kamo je dospio tko zna kako, i kad, i da nije bilo jedne histerične svrake pitanje je bi li ga Nenad uopće primijetio kako sjedi na grani vrlo visokog stabla) krenula u formiranje njegove krošnje. Nisam pretjerala, ionako ne volim urednost te vrste, a zahvalnost za učinjeno javor je pokazao veselo pozirajući.
Prije dva tjedna u Tate Modern ušla sam u Balkinu instalaciju. Golemom kontejneru prilazi se sa stražnje strane, a njegova robusnost i veličina uistinu su impresivne. Prema unutrašnjosti vodi skošena platforma; nepodnošljiva količina učenika iz neke francuske škole uspijeva mi umanjiti doživljaj. Rijetki su radovi koji nas stavljaju u situaciju posvemašnje neizvjesnosti, možda čak i straha. Ulazim sporo, svjesna sam da "prostorija" ima svoj kraj no on se uopće ne nazire, jer u potpunosti sam okružena crnilom. Zanimljiv je gubitak osjećaja tradicionalne ortogonalnosti; imam dojam kao da se nalazim u nekom zaobljenom prostoru promjenjivih oblika čiji me pojedini dijelovi obujmljuju. Do kraja prostorije dolazim sporo, ispružene ruke koja traži tu konačnu točku utočišta, no pitanje je, kakvo utočište nalazimo u ovom radu? Brojne su konotacije koje mi prolaze kroz misli, osjećam se usamljeno, nezaštićeno, nemoćna sam izraziti bilo što osim svoje osobne pozicije. A i o njoj se u tom trenutku nema što reći. Dok se okrećem prema izlazu, promatram lijep prizor - ljude koji mi sporo dolaze u susret, vjerojatno prolazeći kroz slično stanje. Sviđa mi se nemogućnost određivanja prostora i njegove veličine, iluzija napuštanja svega onog što svakodnevno vučem za sobom, nemoćna otresti se toga tereta.
Navečer sa Silviom i Chrystel razgovaram, vjerojatno o fotografiji, čemu drugom. Chrystel se stalno smije, i čini se da je nemoguće uhvatiti ju u nekom drugom stanju. Zanimljivo je do koje su mjere njezini radovi posve drugačiji, kako u tim fascinantnim pejsažima u koje sam uronila bez razmišljanja i pretvorila ih u dio neke moje imaginarne okoline, nema ničeg duhovitog. Samo prostor koji se sporo, možda čak otežano razvija pred našim očima, i u čijim detaljima prepoznajemo vrijeme. Najnovije fotografije koje smo zajedno promatrale toga poslijepodneva drugačije su od ranijih radova, a priroda u koju je ušla ne dozvoljava da iz nje izađe, krene nekim drugim putem. Sjedimo posve opuštene, razumijevanje među nama je potpuno, ili je to samo utjecaj svježeg londonskog zraka? Zraka u kojem ima mjesta za osobite odnose, kao na primjer sa zebicama koje su dio fascinantne instalacije postavljene u Barbicanu. Odnos prema životu ono je što zanima Célestea Boursier-Mougenota, umjetnika koji je galeriju ispunio električnim gitarama i činelama na stalcima, raspoređenima u umjetno stvorenom krajoliku. Maleni buseni trave materijal su iz kojeg ptičice grade gnijezda, posve slobodno leteći među posjetiteljima i slijećući na instrumente koji pritom stvaraju zvukove. Princip je krajnje jednostavan i istodobno začudan - ništa se ne odvija prema prethodno strogo zacrtanom scenariju, krećemo se slobodno po prostoru pazeći da pritom ne stanemo na neku od ptičica na nekom njihovom zadatku, dok neopterećene lepršaju posvuda. Taj je rad postao jedan od hitova YouTubea, no ništa ne može nadmašiti petnaestak minuta koje provodimo zajedno u prostoriji. Svjesni smo nekog posebnog ritma koji u gradu ne možemo zapaziti. Hodamo po puteljku među busenjem trave, gnijezdima, pokraj pijeska. Svako malo ushite posjetitelja dopunjavaju riffovi i sve dobiva neki smisao na koji sam već zaboravila, da postoji.