30 lipnja 2011

Slika preko puta

"Izvolite, sjednite." Pokretom ruke pokazuje mi mjesto za dugačkim stolom na kojem je svega nekoliko knjiga. Iza, na zidu, redovi su polica ispunjeni knjigama, katalozima i časopisima, i samo jedna okrenuta je naslovnicom prema posjetiteljima. Vidim poznato lice kako se osmjehuje, vjerojatno su ga snimili dok je govorio o nekome drugome, kao što to radi posljednjih pedesetak godina.
Sjedam za stol, sve se odvija nekako sporo, kao da ne pripada ovom vremenu. Polako dižem pogled i gledam u sliku koja mi se oduvijek sviđala. Babićeva Crna zastava, kako smo je uglavnom nazivali, nevjerojatno je proporcionirana u toj sobi u kojoj je do prije godinu dana živjela neka obitelj koja nije brinula ni o čemu. "Tu je bio svinjac", priča mi, "sve prljavo i zapušteno". Ne mogu zamisliti kako je moralo ranije izgledati. Samo sjedim i gledam oko sebe, raritet koji mi je u rukama izaziva poštovanje, čudi me lakoća kojom se sve odvija, razgovor koji vodimo.
Vozim se sjenovitom stranom ulice, poput Irene koja već godinama drugima tumači kako unaprijed zna kuda treba ići. Izbjegavam haustore iz kojih iznenada netko može izaći, dok mi guvernal pleše pod teretom knjiga, torbi i svega ostalog što prevozim. Često mi se čini da je ono što u tim trenucima smišljam, najbolje što bi mogla napisati. No ne silazim s bicikla, ustrajem u vožnji dok rečenice i misli s kojima sam tako zadovoljna odlaze u nepovrat. Ponekad do mene dopru njihovi odjeci, no to se događa rijetko, pa se prepuštam nekom slobodnom tijeku misli. Ako za njega još imam snage i vremena.
Pričati priču. Nisam sigurna je li to uopće ikome interesantno. Već se danima sjećam onog sna iz djetinjstva, apstraktnog prizora koji se činio kao da se nalazim u centru - ili možda izmaknuta od njega - nekog kaleidoskopskog kaosa koji mi prijeti, čiji me oblici ugrožavaju i koji je pritom imao neki specifičan, pomalo neugodan miris. Nisam voljela taj san, činilo se kao da me guši i prisilno budi, jer naprosto nisam mogla podnijeti taj pritisak. Miris je teško opisati, njegova svojstva s vremenom su donekle izblijedjela; kao da me podsjećao na nešto vezano uz lijekove, bolest, stanje koje ne želimo. Trenutno se i na javi osjećam kao nekad u tom snu. Jučer prije predavanja jednog od dvijce braće dizajnera, koji je na nepretenciozan i simpatičan način obrazložio sve nijanse i fine pomake u oblikovanje koje su postigli, htjela sam pobjeći iz dvorane. Možda ludim? Ili je vrijeme za priče, za izmišljene odnose koji počivaju u stvarnosti, ako ona uopće postoji.
Teško mi padaju tuđe odluke, ruše ustroj do kojeg sam jedva došla slaganjem, pomicanjem i uklanjanjem. Zadovoljstvo mi predstavlja promatranje odraza svjetla koji prolazi po stolu, preko zida, stvara neke putanje i linije markirajući prostor za koji sam mislila da ga u potpunosti poznajem. Ispred prozora zasadili smo dvije nove biljke, kako bi ublažila vizualnu agresiju oljuštene, isprane fasade Kamenskog iz čijih se prošupljenih oluka slijeva bujica vode. Ulica je i dalje često mračna, i kao da je zamrla bilo kakva aktivnost u tom njezinom središnjem, ranije  najaktivnijem dijelu. Kao da je nestalo djetinjstvo, slike kojih se sjećam dok sam jednom kao djevojčica, zajedno s nekoliko prijateljica iz razreda, ušla u njihove prostorije kako bi "na licu mjesta" vidjele odjel u kojem su se kreirale tkanine i uzorci. Ništa drugo. Nema čvrstih veza s tim razdobljem, postepeno se osipa, ljudi nestaju, odlaze, umiru. Tektonika je ozbiljno uzdrmana i samo čekam s koje će se strane ploča na kojoj stojim, ponekad jedva održavajući ravnotežu, nakriviti.

Sjedila je na kauču-krevetu, u nekom čudnom raspoloženju. Drveni okvir obojan je tamnosmeđe, presvlaka je siva, opšivena oko madraca čiji se zelenkasti uzorak može vidjeti samo s njegove donje, skrivene strane. Bilo je to doba dok se madraci nisu preokretali, i dok su postupno preuzimali oblik tijela koje je postajalo sve teže, ili sve veće. Soba je imala tipične improvizirane pregrade, prevladavao je nedostatak privatnosti, a iz jednog zvučnika je ponekad, kad je za to bilo prilike, treštala glazba. Sjedenje je zamijenilo ležanje, pokušaj opuštanja, okretanje glave od mirisa podruma u koji je zašla ne svojom krivnjom. Oko nje svijet odraslih činio se nedostupan, nekih nije ni bilo, sjedili su u kuhinjama koje su kilometrima udaljene od prostora u kojem se odvijala njezina osobna drama. Suluda razmišljanja o bojanju zidova, počevši od hodnika, preko stubišta, predvorja pa sve do soba u kojima je vladao neki imaginarni građanski red, nastavila su se - i dalje u mislima - i na pročelja. Obojati, počistiti i pospremiti. Preurediti police u ormaru, posložiti knjige koje joj u idućih par mjeseci neće trebati, jer ih je pročitala ili tko zna što je već s njima bilo.
Ne odustati.

Kaže mi Nenad, "da smo znali kako će to jednom izledati, možda se ne bi ni ustajali iz kreveta". Sjećam se tih izležavanja, ukradenih dana, osjećaja nemira koji ih je pratio, glupavih odluka tipičnih za to doba, ili ne?U fazi romansiranja djetinjstva i mladosti, ljudi koje znam svašta su u stanju izreći. Pa se samo smiješim, hvala bogu da postoji zaborav u koji će utonuti i te tko zna koliko puta prepričane priče o reviziji mladosti i onome kakvi (ni)smo bili. Vožnja biciklom gotovo redovito traje dovoljno kratko, da se tome nemam vremena dalje posvetiti.