Uzorci nečije volje

"Blogovi su vrlo važna mjesta, razvijaju novu razinu kritičkog promišljanja.", spomenula mi je mlada kolegica.  "Da, znam, ono što pišem možda je neka vrsta literature, ali istodobno govori o današnjici. Nisam imuna na politiku, ni na društvene odnose, ili kulturu.", opravdavam joj svoje pisanje. Pokušaj pisanja, da budem preciznija. Jesu li prazne, devastirane, išarane i prljave ulice literarni predložak, ili slika onog što nas okružuje? Jesu li deke i vreće za spavanje povješane uokolo igrališta tek motiv za fotografiranje i opisivanje, i je li doista potrebno deklarativno navoditi statistiku, zazivati bivšu državu, Marxa, o predsjedniku da ni ne govorim, kako bi se nekog uvjerilo da je pred mojim očima neprekidno  realnost?
Nisam pisala nekoliko mjeseci, za vrijeme kojih sam ionako samo pisala. Bez svog virtualnog mjesta ostali su mnogi na koje sam naišla; ljudi na ulicama, znani i neznani, napuštene životinje, retuširane fotografije tko zna koga koje sam vidjela i gotovo istodobno zaboravila. Od travnja do danas putovala sam, hodala i vozila se; bila sam ljuta, bijesna i sretna, smijala se i plakala u istom danu. Htjela sam se odmoriti, bezuspješno; tek pokoji ukraden dan bio je iskorišten kako bi se napravilo nešto drugo, sustigli zaostaci, izrekle rečenice. Sve se svelo na zapisivanje bilješki, slaganje papirića koji su se nagomilali uokolo monitora, tipkovnice, ugurani između ostalih papira na kojima su dijelovi knjige, još nenapisani tekstovi, svo to ludilo koje tinja bez prestanka.
I zašto danas? Ponajprije zbog one cure koju sam vidjela jutros dok sam s Pasicom kružila po kvartu. Držala se pod ruku s prijateljicom; očito su imale pauzu u školi. Jedna se skrušeno smiješila i izgledala je kao da joj je neugodno, drugoj je pogled izlazio iz ove dimenzije. Ne znam gdje je gledala, negdje ispred, iza mene, istodobno u ništa i sve što se pred njom otvara. Onaj drski, neustrašiv pokret glavom, jer ti je svejedno, jer se ne bojiš, jer ima vremena i jer te prijateljica, ma kako bila nesavršena pratnja, slijedi na trenutnoj dionici.

Dopao mi se taj pogled, pomalo neobuzdan, koji govori "skini mi se" dok iz pozadine još uvijek proviruje potreba za društvom. Poslužio mi je kao putanja prema nekud, istodobno onome što je bilo davno i nečemu što bi se moglo dogoditi. Zasjenio je otpatke prema kojima nepogrešivo vodi nos našeg udomljenog psa zbog kojeg hodamo i razgovaramo s drugima.
Topot šapa u trku podsjetio me na ritam motora koji sam pokušala odrediti za vrijeme jednog od letova. Šesteroosminski? Ne znam postoji li uopće takav ritam, nema Ivara kojeg bih to mogla pitati. Ako ne postoji, je li ga moguće uspostaviti? Proizvesti nešto smisleno, što neće podsjetiti na okretanje propelera koje pokušavam snimiti, jer me fascinira njihovo svijanje za vrijeme leta. Postoji li neki središnji ured za ritmove koji postavlja pravila? Ili sam i to zaboravila, poput svega onog drugog, svih tih znanja koja sam ranije usvajala, neka od njih bez previše interesa, znajući da mi neće trebati. Ritam puta uvijek je uspavljujući, odmara od onog što smo proživjeli, vidjeli, što nas je dirnulo i potaklo da idemo dalje. Svjetlo koje stiže izvana je prejako, rastvara sve ono što bi se možda moglo vidjeti. Čitam priču o Ruth koja me podsjeća na moje priče. Soba u Antwerpenu, wc na polukatu, hladno i nespretno ako se mora ići po noći. Kada koja je bila naknadno ugrađena uz ulaz, u uskom hodniku, odijeljena od ostatka prostorije plastičnom zavjesom. U prizemlju širio se nepodnošljiv miris iz dućana koji više nije radio, iza kojeg su u spremištu u kutijama ostale pobacane plišane igračke. Jeftine, ružnih boja, sigurno su se trusile i izazivale kašalj, no najvjerojatnije nisu nikad došle do djece kojoj su bile namijenjene. Jednu ili dvije ponijela sam za Ivara; ne znam je li ih zavolio poput onih lijepih koje smo mu kasnije kupili.
Ruth i njezina prijateljica s kojom je ponekad dijelila krevet podsjetile su me na djevojku s kojom sam se davno družila. Ne znam što radi, samo sam je jednom vidjela iz auta, u prolazu, nezanimljivu i nekako mlohavu, odjevenu poput dosadne, zapuštene žene, bez energije kakvu je nekad imala. Ruth i njezina prijateljica - između njih možda je postojao odnos, prijateljstvo, nešto. Bez obzira na odlazak, selidbu, kutije u kojima su završile stvari, nepojedenog doručka i pepeljare. Ili se sva ta druženja i prijateljstva na kraju pretvore u nešto slično?
U gradovima, određuju nas uzorci nečije volje. Arhitekta, urbanista, političara i polijevača ulica. Krećemo se, zaobilazimo, tragamo za poprečnim prolazima, putevima sa što manje ljudi, onima koji nisu ispunjeni turistima, u kojima nema plastičnih dućana i ne šire se mirisi loše kave "za ponijeti". Mirisi iznajmljenih stanova. Putovanja javnim prijevozom, autobusom koji je navečer prazan jer je minula gužva onih koji rade do osam, školaraca i svih ostalih. Egzistencija pohranjena u posudi za putar, banalno i smiješno - no to su mirisi koje pamtim. Možda ih je nemoguće opisati, no ovdje su, izlaze van povremeno, kad se najmanje nadam. Posude sam se sjetila dok sam slušala vlasnicu malog crnog psa kako priča o svom životu, plaći, kafiću, Kanadi. Želi otići, ona i tisuće drugih. Došlo mi je da je pitam ima li i ona posudu u kojoj je sačuvala neki miris, no to nisu pseći razgovori koji se vode u mraku, dok nastojimo obuzdati ljubimce i ne završiti kao nijemi svjedoci njihovih ludiranja.
Slike u koje gledamo ispunjene su neizgovorenim riječima; sadržajima koji definiraju atmosferu koja djeluje beznadno. Pogledi ne vode nikud, čak ni oni slikareve žene koju prikazuje dok sjedi na krevetu, oka pretvorenog u mračnu duplju. Kuća na osami nije poput naše, obuhvaćene tkivom što nikad u potpunosti nije postalo urbano. Koliko je razlike između Hopperovih prikaza i onog u čemu živimo? Drugi meridijani, rijetka skošena svjetla; sobe su tople, i mi se, dok razgovaramo, promatramo.