Always look on the Bright Side of Life

Jackie me snimila u smiješnoj pozi u hodniku

U naletu nekog svog ludila čupam zanokticu. Prvo ju susjednim prstom nervozno odvajam od kožice i nokta, radeći to uporno, ponavljajući pokret koji mi donosi neugodu, pa čak i bol. Kad nitko ne gleda, ili se barem tako čini, izvlačim je zubima sve dok ne poteče vrlo malo krvi i osjetim pulsirajuću bol u prstu. "Živa sam", pomišljam pritom, "sve je u redu, ili će biti u redu". Situacija je bedasta, vjerojatno i nepotrebna, moja nervoza nesvladiva bez boli, bez tog mikro-ozlijeđivanja koje donosi privremeni spas, drži me usidrenu u poziciji iz koje se ne mogu maknuti.
Jedno jutro probudila sam se nasmiješena, istog trenutka svjesna da je to toliko poseban događaj da bi se o njemu moglo nešto napisati. Sanjala sam da sam obučena u klaunovsku odjeću intenzivnih boja, kovrčave blonde kose koja je čvrsto stajala oko moje glave, i da Sonji pjevam Always look on the Bright Side of Life. Situacija je bila toliko nestvarna koliko to snovi dopuštaju - moje nasmiješeno lice, snažan i uvjerljiv glas, pomalo napadni pokreti tijelom, i sve to "začinjeno" nekom nestvarnom arhitekturom. Stajale smo, naime, u blizini triju nebodera vrlo inventivnih pročelja, posve nemogućih i snovitih. Ne znam jesu li me oni naveli na pjesmu, ili joj je uzrok ostao zaboravljen u ostatku snova. Dan poslije budim se smrknuta, izmučena nekom sumanutom pričom o smrti osobe koju ovlaš poznajem. Razlozi ovog sna još su mi nejasniji od karaoke-style sna, no to su stvari oko kojih se doista ne mogu dalje truditi shvatiti ih. Možda i nije potrebno.
I onda zanoktica, vrh prsta lagano otečen i bolan na dodir, karakteristično pulsiranje koje umirujem zalijevajući ga alkoholom. Ludostima nikad kraja. Zrak koji udišemo sve je teži, ponekad se čini kao da se opire i ne želi ući u moj sustav, prokolati žilama i venama. Sve je teško, i vrijeme, i posao i odluke koje donosimo nesposobni za bilo kakve alternative. U trenutku slabosti čitam poruke koje sam odlučila sačuvati u telefonu. Ne znam koja će biti njihova sudbina, jer telefon je star, povezan selotejpom koji sprječava ispadanje poklopca i baterije. Opirem se navali osjećaja manje vrijednosti jer mi prsti ne klize po zaslonu na dodir. Pametni telefoni. Svu pamet izgubili smo prepuštajući se gadgetima koji pamte i "misle" umjesto nas, podsjećaju na sastanke, puštaju zvukove, pište, stenju i sviraju drage melodije. Ne želim ovisiti o svakodnevnom zadovoljenju želje za nečim novim što ću još brže odbaciti. Prebirem po izlizanim tipkama koje su u skladu s najnovijim nail-artom koji sam iskemijala i koji je Nenad popratio sumnjivim komentarom (pa sad više ne znam sviđa li mu se ili ne). Sačuvala sam poruke ljudi koji su u međuvremenu umrli, ali su svejedno imali vremena poslati par lijepih riječi. Jedna davna Ivarova poruka u koju gledam da se ne bih previše živcirala, neke fotke koje sam snimila i više uopće ne znam jesam li ih prebacila u drugi, isto tako nesiguran medij. Jedna rođendanska zahvala, adrese, brojevi telefona koji su ostali nerazvrstani, naslovi knjiga koje ću možda jednom stići pročitati.
Kroz kuću prolaze neki novi ljudi, komentiraju i prisjećaju se kako je tu nekad izgledalo. Do mene sve rjeđe dopiru te stare slike, tu su, negdje, ali kao da više nisu važne. Čak ni u Kamensko više ne pogledavam, jedino sam primjetila da je netko zatvorio prozor kroz koji je u peglaonicu dopirala kiša. Moj se svijet još više suzio, gotovo je u potpunosti ograničen stranicama knjiga i časopisa, listovima ispisanim pomalo nervoznim rukopisom koji odaje godine provedene za računalom. Histerično čitam dvije knjige jednu za drugom, da ne ispadne kako književnost više ne stanuje kraj mene; hvatam dah s Falladinim bračnim parom i njihovom gotovo uzaludnom borbom s nacizmom. Instinktivno se zauzimam za lik neshvaćenog otpadnika kojeg Sadie Jones opisuje na jedan neobično suzdržan način, kojim ipak uspijeva reći sve što je namjeravala. Krajičkom oka zagledavam u zimske modne najave, razmišljajući što bi od toga bilo neophodno uvrstiti u ormar iz kojeg rijetko što vadim. Ionako nigdje ne idemo, sve je stalo i samo čekam da sve što radim što prije bude iza mene. I tada ću leći i pročitati sve ono što proviruje s polica i čeka me, odgovorit ću na propuštene pozive, otputovati tamo gdje još uvijek ima događaja zbog kojih se isplati sva ta muka, sav taj posao i izolacija. Ne znam što će biti nakon toga, ako ništa drugo, onda barem poneka tema koja će možda izmamiti osmijeh na licu. Pa makar i u snu.

Stanje - vjetrovito

Čekam vijesti. Ne znam doduše kakve, ni od koga bi trebale stići. Nisam sigurna ni na koji će način stići, telefonski, e-mailom, možda će mi netko nešto reći, ili je sve ovo samo jedna uobrazilja. Ionako se stalno nešto doznaje, netko nešto javlja, ne nužno ono što bih voljela čuti, ni doznati.
Mnogo je toga što čovjek ne želi doznati tijekom života. Kad bih mogla odvrtjeti neku traku na kojoj su zabilježeni neki od proživljenih trenutaka, sasvim sigurno naišla bih na ono što nisam htjela čuti. Ako bih se vratila u djetinjstvo, mnogo je toga što ne bih htjela da sam čula. Vijesti su bile čudne, ponekad izgovorene tiho, da ih mi, djeca, ne bismo mogli čuti. Ne znam što bi bilo da smo ih čuli izgovorene glasnije, jer ionako je sve na ovaj ili onaj način došlo do nas. Na Mirogoju smo znali proći pored groba nekog u to doba važnog političara, kojeg je moj otac komentirao ispotiha, spominjući s  kim je sve održavao kontakte, ili što ja više znam. Nada je donosila vijesti s posla, nešto vezno uz goleme količine loše naslikanih slika koje su kupovali Talijani, Nijemci, ili su ih naši prenosili u inozemstvo i prodavali. Ponekad neka vijest o spašenom spomeniku, češće ona o nekom srušenom, loše popravljenom, ukradenom.
Stric je donosio vijesti o sportskim uspjesima, porazima, načelno nikakvom ulaganju u sport, vijesti o očekivanoj izgradnji novog bazena, onog posebno namijenjenog skokovima u vodu. Više se ne sjećam je li ga dočekao, dok je još bio aktivan. Baka. Ona je donosila vijesti iz prošlosti, ako joj je bilo dozvoljeno da o tome govori. Često su stari i stric vikali na nju, govorili joj da o tome ne treba govoriti, no "šteta" je već bila učinjena. Uvijek sam, naime, imala dobar sluh i čula i ono što nije bilo potrebno čuti. Omama je donosila vijesti o Nadinim sestrama; odnosi među njima bili su složeni, barem se tako činilo onda, dok bih danas zaključila da je sve to bilo manje-više onakvo, kakvo je i inače u obiteljima. Vijesti su stizale i o ljudima o kojima ništa nisam znala, recimo, Irena bi donosila vijesti o Kubyju, ili nekom književniku ili slikaru. Mreža odnosa koje smo gradili postajala bi sve veća, iako se često temeljila na vijestima koje su prenosili drugi, koje smo slušali s manje ili više pozornosti, putem gubeći neke pojedinosti.
Vijesti koje danas dopiru do mene, grozne su. Brzina kojom stižu nesmiljena, količina nepotrebnih saznanja neizmjerna. No ponekad doznajem nešto važno, iako su te priče iz obiteljske povijesti rijetko provjerive. "Stanje je vjetrovito", kaže Irena o Bennu, dok istodobno vizualiziram kako bi to moglo izgledati. Automatski prelazim na vijest koji mi je prenijela dežurna osoba u Hitnoj pomoći, dok smo ga tražili nakon što je otišao u šetnju i nije se vraćao više sati. "Da, stranac, Nijemac, je, javili su da je u kolima koja stižu, ili su negdje blizu vašeg kvarta", glasila je vijest koju mi je nakon uzaludne potrage prenijela nepoznata žena ljubaznog glasa. Vijesti o odnosima u obitelji koji nisu onakvi, kakvi smo mislili da jesu. Jer, što bi bilo da je drukčije, da smo povezani drugim uzorkom tkiva, da nismo oni koji jesmo? Ili ne bi bilo nikakve razlike?
Dok se vozimo nastojeći otresti nagomilani umor od pisanja, čitanja, piljenja, iščekivanja tko zna više čega, gledam ljude pored kojih prolazimo. Neka namrštena žena tužnih očiju, koje su djelovale kao da pije. Stari bračni par, ona ispred sa štapom i nekom čudnom snagom koja ju tjera dalje, on iza, pogrbljen, uznemirena koraka kojim već dugo nije mogao parirati svojoj supruzi. Odjeveni u plave kostime, čudno plave, jer boja je ta koja mi je skrenula pozornost dok smo se vozili praznim Prilazom. Na povratku, na jednom od izloga neobičan oglas - ime nekog muškarca i poziv na radionicu smijeha, ne znam tko je to, i kakva bi to radionica mogla biti. U gradu sve djeluje napušteno, i nije smiješno. Poneka zastava podsjeća da je praznik, glavni heroji su, doduše, osuđeni, politika se njima koristi na sebi svojstven način, i sve su to vijesti koje ne možemo izbjeći. Više ne znam kako uopće stižu do mene, pronalaze pukotine dok ne pazim, gmižu, zagađuju okolinu.
Često imam osjećaj neke groze, kao da čekam neku zastrašujuću vijest koja će doći, i čiji dolazak unaprijed me čini bolesnom. Ne znam zašto, ni što čekam. Toliko je toga što se događa istodobno, toliko riječi, slika, napisanog, neizgovorenog. Groza me ne napušta ni dok gledam ljude oko sebe, mlade žene, neke neprimjereno uređene, neke debelih trbuha u koje su zasječeni rubovi preuskih hlača koje su odjenule; lijepe i njegovane, žene koje su u društvu, same, žene kojih nema. Čije je stanje vjetrovito.
I što to točno znači, vjetrovito? Vjetar koji mijenja smjer, ili onaj koji stalno puše iz jedne strane svijeta? Koji nosi kišu, ili zaparu od koje se ne da disati?