16 svibnja 2011

Bilježnice

"Nema te." Ne, nema me. I što je najgore, dok hodam, vozim se, odlazim i vraćam se, ne razmišljam o onom što bih mogla napisati. Nemam aktiviranu onu malu bilježnicu, unutarnju, koju nikad nitko nije vidio. Ni ja ne znam kako ona izgleda, niti sam bila svjesna njezinih ispisanih stranica. No u trenutku dok slušam Amiru kako mi govori, polako okrećem zamišljene stranice, svjesna da su zbog nekog razloga već tjednima prazne. A nije da nije bilo sadržaja kojim bih ju mogla ispuniti.
Ponekad čujem Irenu i Benna, smiju se nečemu u čemu ih ne želim prekinuti. U kući sve se odvija nekako sporo, nema očekivanja, nema međusobnih zvukova, osim možda tek ponekad. Sve je podređeno umornom stanju slušanja onog što je već otprije rečeno, što znamo i što nas ne može iznenaditi. I inače je tiho; tvornica već odavno ne radi, u ulici je mrak i kao da se nitko više ne sjeća da su desetljećima preko puta nas u smjenama radile stotine žena o čijim sudbinama više ništa ne znamo. I neki ljudi koje znam ostali su bez posla, slušam priču u djevojci koja prodaje svoju plazmu kako bi mogla studirati, živjeti. Što reći na takve priče? Kako ih prepričati? I ima li uopće smisla opisivati ono što se događa, dok se prave priče odvijaju negdje mimo nas, među ljudima koje ni ne poznajemo. Možda je stoga najbolje nešto izmisliti, ući u takozvani fiction, početi pisati o onome što se čini poznato, dovoljno poznato da bi se mnogi mogli zamisliti u toj priči.
Jednu takvu upravo čitam, no u njoj se ne mogu zamisliti. Franzen ju je pisao devet godina, bože, mora da se jako mučio ako je ovo konačni rezultat. Natezanje sa zaštitom ptica - da, svi znamo za njegovu strast prema ornitologiji, promatranju ptica i navođenju njihovih imena za koja uglavnom dosad nismo čuli. No teško probija barijere međuljudskih odnosa, nepovezano preskače iz jedne u drugu sudbinu koncentrirajući se na jednu posve besmislenu odluku kojom pokreće - barem je tako mislio - niz događaja. Dosadno, ne vrijedi truda, ne vrijedi svih onih razgovora u časopisima, naslovnice Timea, i svih komplimenata koji su mu udijeljeni. Šteta izgubljenog vremena, mojeg, naravno, njegovo je ionako dobro naplaćeno. 
Rado bih da mogu sjediti ispod vrta koji mi pada na glavu. Upravo onog ispod kojeg sam sjedila u Madridu razmišljajući kako je sa cvijećem sve moguće. Raste i u "nemogućim" uvjetima, iz malenih saćastih džepova ugrađenih u površinu zida. Prelijepo je, i htjela bih što dulje zadržati taj osjećaj. Zapravo bih htjela imati takav vrt i gledati u njega sve dok mi se ne zavrti u glavi od te pomaknute, rasvjetale ljepote. Mnogo toga tamo mi je lijepo, stabla zasađena gdje god je bilo moguće, sjajna atmosfera, zanimljiva mjesta. No Herzog i de Meuron posebno su mi dragi s tim svojim nesvakidašnjim rastvaranjem do nedavno zaboravljene manufakture. I dok sjedimo pod vertikalnim vrtom ne želim pomišljati na povratak. 

U malenoj knjižari sjedim na stepenicama, kao nekad pred školom ili faksom. Ne mogu ne razmišljati o tome, kako posluju u ovim teškim vremenima. Na policama su knjige od kojih mnoge imamo doma; nekoliko majica za djecu, posteri koji najavljuju buduća događanja, ali i ona upravo prošla. Ivar i dečki svoje su instrumente rasprostrli kako su najbolje mogli, atmosfera je prisna, stepenice hladne. Zamišljam kako je bilo dok je svirao u Madridu, na mjestima gdje je otišao sam. Zvukovi koje slušam vraćaju me u neka davna vremena, iako su ovakve prigode bile rijetke. Dok Nenadu šaljem sms izvještaje prisjećam se nekog čudnog tuluma na kojem sam bila, više ni sama ne znam kad. Bilo je to u centru, možda u Boškovićevoj, u stanu osobe koju nisam poznavala. Sjedila sam na prozoru i slušala priču neke djevojke koja je, kako mi je barem tada ispričala, skočila s prozora i preživjela. Imala je skoro sve kosti slomljene, i dugo vremena nakon nesreće uopće nije osjećala nikakvu bol. Jednom je čak sjela na vrelu peć i zaradila teške opekline, no ni njih nije osjećala. Bila mi je neobična njezina pripovijest i zapravo sve ove godine ne vjerujem da je bila istinita. Ne znam zašto ju je pričala, vjerojatno je bila željna neke pažnje, pa bilo to samo od mene koja joj tada ništa osobito nisam mogla pružiti. Ne znam što kome mogu ponuditi ni sada. Zapetljana sam među stranicama onog što čitam, i onog što pišem. Među njima trenutno nema slobodnog prostora. Bjeline su ispunjene bilješkama, olovke poredane uz blokove. Nema do rukopisa, tješim se; nije moguće pisati dok pred sobom nemam desetke gusto ispunjenih stranica. U tim retcima ponekad ću pronaći ono što će biti napisano. Ako mi se prije toga vertikalni vrt ne sruši na glavu.

01 svibnja 2011

Posveta

"Zvat će se Striček; to je priča o nekoliko muškaraca istovremeno u jednom liku, koji stari i nekako se uvlači u sebe, kao da nestaje."
U punom smo sastavu. U kući se stalno nešto događa, Ivar i njegovi dečki sviraju u njegovoj sobi dok ja strahujem mogu li glasni zvukovi prouzročiti neku štetu (osim nezadovoljnih susjeda, ali za njih me ionako nije briga). Mačić stalno smišlja kako da nas zaposli - unatoč kupovini ubodne pile i relativno velike drvene ploče koja ga je trebala zaustaviti ponovno je pronašao način kako skočiti na zakrivljenu i mahovinom prekrivenu granu loze s koje se zatim uspinje na terasu. Izaziva vraga, znamo to, ali što možemo. Telefon na sreću ne zvoni, čini se kao da su mnogi odustali od zvanja, ionako se ništa osobito ne događa, sve znamo a ono što ne znamo možemo ili zamisliti, ili izmisliti. Prije tjedan dana dok smo slijetali razmišljala sam o tome, kakav to mora biti osjećaj padati s avionom. Ne bojim se letenja, nego samo me zanima taj osjećaj rasprskavanja, razasipanja u dijelove, gubitak svijesti. Osjećaj rasprskavanja ionako je neminovan, dovoljno je prisjetiti se što sve treba napraviti. No nastavljam disati, polako, odupirem se nervozi, ne boli me  donjem dijelu vrata, ne gušim se. Ne znam ni sama kako mi to uspijeva, jednostavno sam odlučila da do mene nervoza više ne prodire.
Pokušala sam više puta smisliti kako opisati iznenađenje koje smo priredili Nenadu za rođendan, no nikako da pronađem pravi način. Detalje pripreme teško je sažeti, jer sastoje se od brojnih sitnih odluka koje je bilo potrebno donijeti u pravom trenutku. Popis pjesama Stonesa koje su uvježbavali dok ih nije mogao čuti, potajno dogovaranje s prijateljima, o poklonima, o tome tko će ga odvesti dok traju posljednje pripreme. Možda da sam bila u mogućnosti pisati dok sam u subotnje poslije podne šetala s njim po savskom nasipu, u čizmama s visokom petom, čekajući da Ivar nazove i kaže da su svi stigli i čekaju, možda bih onda mogla prenijeti nešto od tog čudnog iskustva. Ali to nije bilo moguće, pa će događaj biti prepušten sjećanju i zaboravu. Ostaje slika hodnika kroz koji smo prolazili, nevjerojatno tihog dok su se prijatelji skrivali čekajući da Nenad iskorači u stražnje dvorište i slavlje može početi. "Nikad nisam doživio nešto tome slično." Doživljaji i jesu zato da budu posebni, da nam zapnu među sjećanja, neopterećeni svime onime što se slaže tijekom dana, tjedana, red nevažnog, dva reda zaboravljivog, pa zatim ono izmišljeno, laži, gluposti, budale, i zatim sve ispočetka.

Iskustvo je u mirisu koji se širio tog dana, bocama pive koje je bilo premalo jer sam naivno mislila da će se piti i vino. Ljepota je u tome da sam ostala neuređena, u trapericama i prašnjavim čizmama s kojima sam šetala po nasipu, donoseći nešto od te klime i tog poslijepodneva kod nas, doma. Striček. Pisati o sebi i nekome drugome, o onome što je i onome što je moglo biti. Fikcija i stvarnost u svijetu kojeg nema, jer je sve glumljeno, producirano, "Posvetit ću knjigu vama troje." "I Mačiću?" "Ovoj kući."
Kad sam bila mala, imala sam dojam da svijet nema granica, da je beskrajno velik, da svakim putovanjem postajem sve svjesnija njegove neizmjernosti. Danas više nisam sigurna da je tako. Volim osjećaj neke čudne sigurnosti dok se krećem gradovima koje tek prvi put vidim, dok sam otvorena prema svemu, dok zagledavam u detalje nečijih balkona, ili tko zna što sve ne, jer ne znam što ih tišti, koji su lokalni problemi zbog kojih netko drugi, kao i mi, uostalom, svako malo negdje odlazi kako ne bi morao gledati ono što ga svakodnevno okružuje.