Wij zijn totaal andere Menschen

"Četrdesetdevet, zašto ne možeš reći četrdesetdevet?" "Zato što sam mlada, nemam toliko godina, nemam uopće godine." Dok glumica izgovara ove riječi ne prestajem se smiješiti. Rijetko dobar tekst, rijetka situacija u kojoj se doživljavam, nalazim svoje mjesto, kao da sam napisala ili barem već jednom izgovorila te riječi. Možda jesam, vjerojatno sam ih čula, pročitala u kinu ili na televizijskom ekranu dok sam jednom, tko zna više kad, gledala film istog naslova i iste radnje kao i predstava.
Godine. U predstavi, kao i u filmu, nije stvar u alkoholu, kao što to uostalom nije ni u stvarnom životu. Stvar je daleko jednostavnija, ili se to samo tako čini. Već sam dugo vremena toga svjesna, jer stvar je u godinama - bolje rečno, u njihovom ne izbjegavanju, nego nepoštivanju. Obuti visoke pete na uske traperice i lijepu bluzu, ili malu crnu haljinu (ne doslovno, naravno), ogrnuti se balonerom (nekim od onih lijepih koji vise u ormaru i koje tako rijetko iznosim van); poistovjetiti se s nekom utvarom, po mogućnosti mladom, od koje postoji neka korist, no nismo je svjesni, ni glumica ni ja. I tako sjedim u tom prvom redu dok se preda mnom na neki način odvija jedan dio mog života - ne, nisam ga provela na pozornici, ne glumim za život, ne pijem, ne vraćam se bivšem partneru (ni ne sjećam se da sam ga ikad imala, uostalom), ne vodim paralelne razgovore sa scenaristicom, režiserom, ni s kamerom. No istovremeno osjećam se kao na svom terenu, kao da bih bez okolišanja mogla iskoračiti među te ljude, progovoriti nizozemski (iako sam učila onu "seljačkiju" verziju koju govore u Belgiji i s kojom se Nizozemci toliko sprdaju), ispričati što je to toliko osobito u tim godinama koje i imam i nemam.
Ne, ne prati me utvara; zapravo me prati ali neke posve druge vrste. Ne prati me utvara godina, starenja, dobro - možda malo, poneke stvari ponajviše zato što na njih ne mogu utjecati. Ali sve u svemu nije loše, još uvijek mogu skakati, trčati, plesati, osjećaj za ritam nije me napustio, dvije bore na čelu nisu dobile društvo, glazba koju slušam odaje da nisam odustala od sebe. Pratim, slušam, gledam, kraj mene su časopisi koji donose novosti, a i Nenad ne odustaje, puni nas svojom energijom, jer mi ipak nismo potpuno različiti ljudi. Ili ipak?
Teško je procijeniti, jer malo je onih s kojima to mogu komentirati, vremenom veze i odnosi slabe, rastvaraju se, a i sve je manje volje i snage da s bilo kim raspravim ovakve situacije. Pa mi ne preostaje drugo nego ih komprimirati u tu jednu večer dok s osobom koju ne poznajem i koju vrlo vjerojatno nikad neću upoznati dijelim iskustva o kojima ni s kim ne razgovaram. Ali za to sam vjerojatno sama kriva, nemam ni vremena ni volje za small talks, ne snalazim se u tome, možda nikad ni nisam. Kao što se ne snalazim ni u dućanima dok kraj mene žene usredotočeno grabe određene komade odjeće posve nesvjesne moje pozicije, neke glupave neizvjesnosti čije korijene nikad nisam istražila. 
Wij zijn totaal andere Menschen, kaže glumica svom partneru, mazno, pomalo pretjerano, da joj ne povjerujem. Da, donekle smo drukčiji, ali ne posve različiti, teško je odrediti te detalje, razdvojiti ono što je bilo od ovog što jest. Kosa mi je drukčija, tijelo se neminovno mijenja. No pogled koji sama sebi upućujem iznutra jednako je svjež i nalikuje onom nekadašnjem, što me iznenađuje. Jer nakon svega proživljenog, nakon umora, bolesti, pogleda prema onima koji odlaze i u tome nas trebaju osjećaj nekog sjaja u očima nije loš, zar ne? Ili je to samo privid nastao pod utjecajem svjetla koje dopire s druge strane zaslona računala? Smješkam se, jer glumica posrće i na kraju završava Nenadu u krilu; ostali se glumci ispričavaju zbog neugodnosti koju je prouzročila tim dobro odigranim pijanstvom. Poslije predstave šećemo do kuće, ne posrćemo. Ne znamo koliko smo različiti, jesmo li drukčiji i zapravo nam to nije ni važno. Koraci su nam brzi i sigurni, glazba koju slušamo glasna, a razgovor ne prestaje. I tako već godinama, koje i imamo i nemamo.

Korijenje

Žena koja nas je dočekala na vratima ustanove koja više ne postoji odjevena je u bijelu haljinu. Ima specifično tijelo, nabito, jabukoliko, i pretjerano se sunčala ovog ljeta. Srdačna je, kako to znaju biti ljudi iz manjih gradova kojima je drago kad pokažete interes za nešto iz njihove sredine, znak pažnje da su živi i da postoji nešto izvan sumaglice u kojoj već dugo žive. Odale su je noge prekrivene crnim dlakama, nešto što već dugo nisam primijetila. I pitam se, dok se uspinjemo stubama i zatim silazimo u hladan i prljav podrum, u kojem ćemo neko vrijeme pregledavati arhivu jednog projektnog zavoda u likvidaciji, je li to posljedica malog mjesta, ili osobne nebrige. Možda je posve iracionalno u ovom trenutku razmišljati o njezinim dlakavim nogama, mislim penjući se po klimavim drvenim ljestvama, vadeći prašne dokumente koje je već jednom netko očito pregledavao, uklanjanjući poneki fascikl koji bi nam mogao biti važan. Ako je uopće više bilo što važno u ovom sluđenom vremenu u kojem nastojimo egzistirati.
Sava je lijepa, čak plavičasta, mirno zavija i odlazi negdje gdje nikad nisam bila. Dan je sunčan, restoran u kojem pokušavamo nešto pojesti stravičan, kao i vlasnik, uostalom; jedan je od war lordova koji je obilježio ovaj dio Hrvatske iz kojeg mnogi nastoje trajno otići. Svi žele otići. Lj. mi priča kako su i oni jednom željeli otići, već su imali sve dogovoreno za Australiju, ali ispriječila se majka koja nije željela ostati bez jedinog djeteta. Pitam se jesam li i ja jednom uistinu željela otići, ili je prevladao neki pritajeni strah, što, kako, kuda? Anita priča o kćeri koja je otišla, i o tome kako je i ona spremna probati negdje drugdje. Za to vrijeme sjedim i osjećam neki strašan nemir, ne znam je li to od korijenja koje me vuče i ostavlja nemoćnom za bilo kakve radikalne poteze, jer - tko će brinuti, provjeriti, uraditi, utješiti? S druge strane osjećam mučninu od svega što je trenutno ovdje, od okolnosti koje su mogle biti drugačije, od uspavanosti, od tableta koje sam popila u zadnje vrijeme da bih se smirila, i koje definitivno ne djeluju.
Pravimo se da živimo. Odlazimo u kazalište, plješćemo nekom liku na ulozi, sjedamo u kafić na piće, pokušavamo postojati. Grad kroz koji prolazimo izaziva novi nalet mučnine, i nikakvo piće niti ne znam koliko tableta za smirenje nisu u stanju odmaknuti me od stvarnosti. Plastična slika svijeta u kojoj odavno nemamo svoje mjesto, jer ono u čemu sudjelujemo privid je, rubno zbivanje koje ne dopire ni do koga. Pričamo o studentima, o novim angažmanima, o novom pokušaju ostavljanja traga na nekog, o tome kako će biti. I posve smo sami, Nenad i ja, osuđeni na naše razgovore koje vodimo trideset godina, kao jedino moguće utočište izvan kojeg bjesne oluje, mijenja se svijet, prolaze bujice glasnih, divljih, nezainteresiranih. A mi sjedimo uz rub neke kuće, nije važno gdje, i nastavljamo razgovor koji smo poveli toliko davno da više nisam ni sigurna, o čemu je tada bilo govora. Pokušavam ostati svjesna slike koju sam zamijetila tog dana na poslu - prelijepe bijele ruže ostavljene u čaši vode u prljavoj zavarivačkoj radionici koja se nalazi u suterenu zgrade u kojoj radim. Miris je kiselkast, na strojno ulje, nikad počišćene podove, prljave prozore i jeftino vino koje su radnici očito pili uz gablec. Gadi mi se kvaka koju moram pritisnuti, dok bijela rascvala ruža idealno sumira ono kako se osjećam, iracionalno pokazujući svoju ljepotu okružena prljavštinom. Čak i u tim uvjetima netko ju je morao staviti u vodu, omogućiti da dostojno skonča. No razgovor je već otišao negdje drugdje, pa će o ruži Nenad morati čitati.
Ako će se ovaj osjećaj težine nastaviti, vjerojatno ću poludjeti. Pitam se gdje je nestalo doba kad se vidio izlaz, kad se moglo sjediti i ne činiti ništa, kad je bilo vremena za druge - stvarnog vremena, a ne nužnosti. Pokušavam osmisliti neki zajednički ručak, nedjeljnu oazu kojom ću dokazati da još uvijek mogu. Za stolom vodimo prilično ugodan razgovor, pokušavam prepričati svoj interes za nevidljive čitatelje koji dolaze s raznih strana svijeta, iz nekih firmi za koje nikad nisam čula i u kojima rade ljudi koji ponekad, ne znam koliko često, iščitavaju ove smiješne retke koji ni o čemu osobitom ne govore. "I ja čitam tvoj blog", kaže Vesna; ne znam što bih na to rekla, ne znam je li mi drago ili nije. Ne volim izjave koje govore o činjenju bez da komentiraju pročitano, ali to sam samo ja.
Kome je uostalom važno, tko što piše? Dovoljno je naslikavati se po novinama, lagati o završenim fakultetima, o osobnoj važnosti koja je veća od bilo čega drugog. Samo su slike važne, samo na njih klikćemo, sadržaj ostaje nepročitan. Ali slike su opasne, onima koji ih znaju pročitati govore daleko više od onog, što je netko zapravo namjeravao reći. I u ljepoti te činjenice nalazim zadovoljstvo, nakon što sam sumirala sva uzaludna prijateljstva. Oko mene ionako su slike doba kad je bilo mnogo teže. Doba koje ovo društvo nastoji zaboraviti, odričući se svoje povijesti, mnogo toga što je bilo vrijedno zapamtiti. Akteri te povijesti su oko mene, sjede iznad mene, slušam ih na telefon dok mi pričaju nešto o čemu ih već dugo nitko ništa nije pitao. Oni su poput toliko potrebne stanke u besmislu. I to bi moglo biti dovoljno za prividno smirenje, zar ne?