Paralelni Zagreb

Čak i da znam, ne bih mogla o svemu tome pisati. Čak i da mogu, ne bih to željela. Jednostavno ponekad šutim, okrećem glavu, namjerno mislim da nešto drugo. Dižem se od stola, odlazim pripremiti kavu, ili tko zna što drugo. Uranjam među recepte, zabavljam se s Mačićem, penjem se i silazim znajući da postoje stvari koje ne treba izreći.

Danas smo odlučili hodati po brežuljcima koji se poput niske pružaju sjeverno od Ilice. Od Vinogradske preko Magdićevih stuba do Bosanske, preko malog parka u šumu, puteljkom do Hercegovačke i dalje. Prolazimo nekim stubama i uličicama u kojima nikad nismo bili, ili je to bilo toliko davno da smo zaboravili. Uz nas se razvija paralelni Zagreb u čijim detaljima pronalazimo ideje koje su vrijedne. Lijepu i jednostavnu prizemnicu čija su pročelja prekrivena drvetom smještenu iza održavane živice. Divimo se nevjerojatnim bojama stabala čije plamene krošnje upozoravaju kakvo vrijeme dolazi. Dječja igrališta na koja nailazimo malena su i redom zapuštena; na Rokovom perivoju ljuljačke imaju debele, grubo obrađene drvene sjedalice koje su odavno trebale biti zamijenjene. Stara kapela nedavno je uređena, no nemoguće je zaviriti u njezinu unutrašnjost. Čitamo natpis na latinskom koji nevješto prevodim, nesigurna u točnost njegova značenja. Na Pantovčaku srećemo ljude koji izlaze s mise; crkva je relativno nova, još uvijek neuređene fasade. Djeca u rukama nose košarice pune jesenskih plodova i kruha. Pitam se, radi li se o blagoslovu kruha, nekom meni nejasnom obredu za koji sam prvi put čula kad je Ivar bio u osnovnoj školi, a njegova učiteljica zatražila da roditelji u njemu sudjeluju. Na Rokovom, prolazimo pored zapuštenog gotovo ruševnog Bakićevog atelijera. Ne znam što se događa s tim prostorom, niti zašto. To je još jedno od pitanja na koje nema odgovora.

Sviđa mi se šetnja, jer ovo je možda jedini način kako proći gradom bez da me sa svih strana ne udaraju prizori koje ne želim vidjeti. Nema dućana, agresivnih promjena niti pretjeranog siromaštva; stubama stižemo do mjesta na kojima se osjeća neka druga razina odnosa prema prostoru, prema drugima. Kuće u Bosanskoj imaju sa stražnje strane izlaze prema šumi; dobro, ne baš pravoj šumi, ali iz današnje perspektive svaka veća skupina stabala čini mi se neizmjerno velikom, poput šume iz koje ne znam ili ne želim naći izlaz.
"Jeste li potpisali peticiju, izgleda da žele graditi ispred naše zgrade", pita nas studentica koja radi kod I-gli. Da, znam za to, čitala sam prije nekog vremena da je tko zna tko bacio oko na tu lijepu zelenu površinu koja se prostire preko puta Zapadnog kolodvora. Tamo se nalaze pomoćne zgrade i neke potpuno obrasle šupe iz koje je jednom, neuspješno, Nenad donio mačića koji se nije želio pripitomiti. Nema zemlje za starce, pomišljam, pa i preko puta pruge između dva "nebodera" nedavno je niknula zgradurina čije prizemlje "krasi" jedan od onih jeftinih dućana koji, valjda, prodaje tko zna prije koliko godina smrznuto meso i slične proizvode. Uzalud su se stanari bunili, pokušavši ishoditi zabranu gradnje. Nema tog mjesta u Zagrebu na koje nije moguće ugurati neku zgradu. I to što će jedni drugima gledati u tanjure čini se nikog ne smeta, možda tek ponekog stanara koji spušta zavjese, traži stan na novoj lokaciji ili je u međuvremenu odustao od bilo čega. Isto je gdje god se okrenemo. Neki dan Ivar nas je vozio do Samobora, u kojem sam morala snimiti Brankov spomenik. Mjesto u koje ulazimo nema više nikakve veze s onim što je gradić nekad bio. Ogromna količina novih kuća, poduzetničke zone, "vile" s pogledom na autocestu; buka, reklamni plakati, sve redom oglasi "kupi ovo, kupi ono". Kud god se krećemo nailazimo na isto, tretiraju nas kao budale spremne kupiti sve što se nudi. "Odselit ću se u Irsku, tamo nema reklama", kaže Ivar. I doista, komentiramo mjesta na kojima smo bili posljednjih godina i na kojima se nismo osjećali kao u shopping-centru.No nije moguće stalno putovati da bismo se osjećali normalno.
Okruženi smo lošim vijestima i još gorim ljudima zbog kojih nastaju. Trenutno se čini kao da nema izlaza, kao da smo opkoljeni a izlaz se nigdje ne nazire. Nemam ih snage čitati; svakodnevno nas obavještavaju o stotinama milijuna nekih novaca koje je netko ukrao, prenio na tajne račune, potrošio na košulje i tko zna što sve ne. Bijeda koja je zavladala širi neku ledenu grozu naokolo, s kojom se ne znam nositi. Najave su loše, možda čak gore od svega što se nesmiljeno slijeva iz raznih medija. Razgovaramo o tome, kako će nam biti, no to nitko nije u stanju predvidjeti. U međuvremenu doznajemo tko je koga ostavio, uvrijedio, tko je obukao kakve hlače ili preko ruke prebacio torbicu od desetak tisuća kuna. Žrvanj izbacuje stotine informacija o kojekakvim praznoglavcima koji su se zatekli na otvorenju nekog dućana, koji su s onim pigzibnerom slavili tko zna koju fazu uništenja Cvjetnog. Zatvor, pokajnici, izbori i međusobne optužbe. Kultura se svela na pišanje na Markovom trgu i onu jadnicu koja - tko zna čime izazvana - podsjeća na svoje bivše muževe, dečke i prijatelje bez kojih gotovo da i ne postoji. Uživamo u tekstu o Keithu Richardsu objavljenom u New York Timesu, koji se za razliku od domaćih novina isplati čitati. Nenad je nervozan, očekuje svaki dan knjigu na koju se pretplatio još ljetos. Ne znamo što će novo u njoj doznati, a što već ne zna. Na fejsu, ceremonijalno prekidam prijateljstvo (hm, ako se to uopće može tako zvati) s likom koji je napisao "Beatles" i odmahnuo na moj komentar "Rolling Stones". Sjedimo slušajući neke britanske radio programe, svatko sa svojim štivom, ja svojim koje pišem i tek će ga se moći čitati, on s onim što trenutno čita. Mrak je u ulici, Mačić spava na krevetu nakon što je razrušio pola stražnjeg vrta. Mnogo toga ovih je dana napravljeno, napisano, pročitano. Nek' nešto ostane za sutra.

O mirisima i okusima

Miris koji se neki dan širio kvartom slutio je na trulež. Osjećala sam se loše, jer nisam bila u stanju povezati ga ni s jednom tvornicom u našoj blizini - Pivovara smrdi na hmelj, osobito kad grad pritisnu južni vjetrovi, a Frank zna ispuštati one specifične mirise pregorenog karamela ili nešto slično tome. Tvornica duhana na sreću davno je iselila iz Klaićeve, pa sam taj miris s vremenom zaboravila. Zadah truleži zatekao me na putu doma, dok sam posustalog pogleda pratila "razvoj" praznih, napuštenih prizemnih prostora u gradu u kojem više ništa nije kako treba. Oko mene uglavnom su prljavi izlozi u kojima su zaostali tragovi robe iz drugih, ne tako davnih vremena za koja sam zaboravila, jesu li bila bolja ili je to sve samo privid. Ništa se ne mijenja na bolje, sve stoji ili propada; sadržaji su nikakvi, ništa nije privlačno, baš ništa. I zapravo ne volim pješačiti, jer za vrijeme vožnje, bilo automobilom ili biciklom, sve promiče brže, pozornost je usmjerena na onaj neposredni dio asfalta ispred i pored mene, na pješačke prijelaze. No dok hodam, neminovno se suočavam s onim što ne želim vidjeti, jer ne znam kako bih to uopće mogla promijeniti. A sebe ne želim i ne mogu mijenjati. Ne u tom pogledu.
Truplo Kamenskog promatram svakodnevno, shvaćajući da se smrad truleži širi iz mog neposrednog susjedstva, parcele na koju se upisalo tko zna koliko fantomskih tvrtki čiji trag vodi u jedno kaptolsko dvorište. Ne znam što činiti s tim podatkom, što raditi sa svime onime što nas okružuje, što znamo ili naslućujemo, što izravno ugrožava egzistenciju ne samo prevarenih i napuštenih radnica, nego svih nas kojima je stalo. Nema utjehe, ni u književnosti niti bilo gdje drugdje. Trudimo se održati privid civiliziranog života, radovati se s prijateljima, sjesti svaki dan za stol uz tanjur nečeg finog ne bi li barem na trenutak svrnuli pogled od svakidašnjice. No dok sjedim, Kamensko kao da se naginje prema meni, poput znaka da je gotovo sve otišlo k vragu i nema povratka, a put kojim smo krenuli - ne svojom voljom - ne vodi k cilju. I to me usporuje, nemam volje pisati, razmišljati, disati. Sjedim u starom plavom stolcu na okretanje, ponekad ukapčam kalorifer čiji topli zrak uspavljuje Mačića koji se zna sklupčati u njegovu podnožju. Kroz prozor ne vidim ništa, tek odraz biljke koju sam usvojila, u čijoj sjeni još uvijek cvjeta posljednja ovogodišnja orhideja. Napor koji ulažem u svakodnevni život je nevjerojatan; nemam snage za tržnicu, niti za kuhanje. Obrazac svakodnevnih poslova nastojim zanemariti, sakriti se u tu prostoriju iz koje nema izlaza osim u ponekoj napisanoj rečenici. No ovi posljednji tekstovi na kojima radim su naporni, teme su teške, gotovo neprohodne, a njihovi odjeci u skladu s općom apatijom i nezainteresiranošću.

Posljednja kreativna stvar koju sam napravila bila je rođendanska gesta. Priznajem, nisam bila sigurna ciljam li u pravom smjeru, no ispalo je da je moguće - barem simbolično - svesti prijateljičinih pedeset godina u pedeset malih staklenki na čije smo poklopce Nenad i ja lijepili okrugle bijele naljepnice ispisane njegovim lijepim rukopisom. Svaki okus za jednu godinu, za ono što smo kuhali, za okuse kojih se sjećamo iz djetinjstva, za neke fine stvari koje smo podijelili u ponekom zajedničkom objedu: "fini domaći pesto", "ušećerene ljubičice", "confit od šljiva sa zvjezdolikim anisom, cimetom i đumbirom", "zobene pahuljice", sve iz naših frižidera (da, imamo ih više), špajze, i svih drugih mjesta na kojima su spremljene stvari koje sam ne tako davno skuhala ili spremila. Omotane prelijepom svilom i složene u dugačku kutiju, poslužile su za kratku zdravicu (ruku na srce, Ivar me kritizirao da je bila preduga, i da ubuduće moram paziti, ali kako komprimirati sjećanja, izreći u kraćoj formi ono što je u takvim prigodama lijepo čuti?).

Danima hodam uokolo, slažem rečenice koje želim zapisati, i koje netragom nestaju. Nemam naviku pisanja bilješki, sve nastaje u trenu - dobro, ne baš trenu, iako tako možda ponekad izgleda. "Kako još za to imaš vremena?", pita me kolegica dok sjedimo u jedinoj pravoj zagrebačkoj kofeinskoj oazi. Pokušavam joj nešto prepričati, no ona sa smješkom odvraća, "Da, znam, pročitala sam!". Neobičan osjećaj, priznajem, i ne znam što bih rekla. Svaka moja kretnja možda je prepričana, više i sama ne znam što sam sve podijelila na ovih dvjestotinjak "kartica" teksta. Pitam se promatra li me na drugačiji način, svjesna onoga što mislim, radim, osjećam. Ili bilo tko drugi? To je prednost ove vrste "literature" - ta mogućnost izravnog komuniciranja napisanog, bez odmaka (ili sigurnosti?) koju pruža meko ili tvrdo ukoričeno izdanje. Mačić uživa dok pišem, izvodi neke neodoljive poze, razvlači se po lijepom kauču. Pravi mi društvo dok, kao upravo sad, leži u neopisivo kitsch-pozi, na leđima, raširenih stražnjih šapa i iskrenute glave nakon što je danas izveo brojne nepodopštine. Ne pušta me samu dok je Nenad u Rijeci, a ja nakon svega što se događa trebam nekog kraj sebe kako bih izdržala dan.  

Što se promijenilo?

"O čemu bi htio da pišem?"
"O prošlom tjednu, svemu što se dogodilo."
Ne znam više što se dogodilo prošli tjedan. Je li uopće bilo nešto o čemu bi trebalo pisati? A, da, Ivarov rođendan proslavili smo u intimnom društvu, iako nas je bilo dosta. Prošlo je mirno, djeca su sjedila s nama čitavo vrijeme i tko će znati o čemu su sve razgovarali. Pripreme su me do neke mjere oborile s nogu, no volim kad su kraj mene prijatelji i kad vodimo neke ugodne razgovore koje smo možda već jednom vodili, barem djelomično. "Više uopće nemam privatnosti, sve si stavila na blog", rekao mi je prije nekog vremena Ivar. Hm, nisam sigurna da je baš tako, mnogo toga je neispričano i vjerojatno će tako i ostati. Nemoguće je svega se sjetiti, nemoguće procijeniti što bi moglo biti zanimljivo za pisanje i kasnije čitanje. Mirisi, sjećanja, pogledi - sve je to već prepričano, ne treba se ponavljati. No pogled koji susrećem u ogledalu svakog jutra nije isti kao onaj prije tko zna koliko godina. Nemoguće ga je ponoviti, pa je možda nemoguće ponoviti i ono što je već napisano. Ili se varam?
Zapravo se ne sjećam da sam se ikad osobito bavila svojim odrazom u ogledalu. Uglavnom nisam za to imala vremena, i čak su i najopsežnije pripreme zapravo trajale kratko, a dovršavala sam ih najčešće zadnji trenutak prije nego što bismo negdje kretali ili bi netko pozvonio na naša vrata. Način na koji se šminkam ostao je isti, ne volim se baviti frizurom, ne volim sušiti kosu i izvlačiti ju na bilo koji način. Ne volim nositi čarape, no moje su noge često pune modrica, svaka otvorena vrata ili prolazak pored nečeg oštrog i tvrdog ostavit će na meni trag koji moram prekriti. Ne volim dirate ručke u tramvaju i u zadnje vrijeme uglavnom nosim rukavice koje naravno izazivaju začuđene poglede, ali što mogu. Volim nositi platforme i nešto više pete, pogled iz povišene perspektive svidio mi se odavno i čak sam vremenom savršeno naučila upravljati autom bez da se preobuvam. Što se promijenilo? Pogled mi je još uvijek oštar, i tek ponekad, kad sam jako umorna a slova na nekoj deklaraciji vrlo sitna, posežem za nekim starim Nenadovim naočalama. Svjesna sam svakog detalja, nisam, za razliku od Mirjane koja mi je to probala prepričati, izgubila sposobnost percipiranja sitnica. Ako je to uopće važno. Pogled i način kako gledam podsjetili su me na staru prašnjavu garažu u kojoj je Nenad nekad davno radio nakit. Nalazi se u jednom iličkom dvorištu, pokraj kuće naših znanaca. Pogled koji sam tada imala dopao mu se i već je pri prvom susretu pokušao odrediti koji bi mi nakit najbolje pristajao. Takav pogled već odavno nemam, oči su mi često umorne a podočnjaci sve izraženiji. Još jedan danak starenju. Izgubila sam i onu mladenačku nezainteresiranost koja je, kako mi se barem čini, bila specifična za moju generaciju; ono vrijeme kad nam se činilo da sve traje beskonačno i neće se promijeniti. Neki dan kolegica mi je prepričavala osobitosti posla koji obavlja, nepravilnosti na koje nailazi i izgubljene nade da će se jednom stvari promijeniti na bolje. "Kako možete svaki dan ulaziti u ovaj ured i obavljati posao, znajući sve ovo što ste mi ispričali?" Istog trenutka osjetila sam snažan grč u vratu, mala žlijezda u obliku mačje glave, kako ju često opisuju, ponovno je poremetila teško stečenu ravnotežu iz koje sve češće ispadam. I to je dio života koji se najviše promijenio - ta nemogućnost prilagodbe uvjetima koji vladaju, nespremnost na pristajanje, na prihvaćanje. Svaka vijest izazvat će identičnu reakciju koju ne znam izbjeći. Ranije sam bila drugačija i iako su me mnoge situacije pogađale, oporavak je bio kratkotrajan. Zato se liječim izbjegavanjem vijesti, stišavanjem radija ili odbijanjem svega onog što bi na bilo koji način moglo ugroziti moju egzistenciju. Je li to moguće? Ne, jer saznanja o onome što ne želim znati dopiru do mene kroz zrak koji dišem. Nema odmora, podočnjaci su sve dublji, a količina gluposti i zločestoće sve veća.
Nenad je zaspao, kao što to često čini u posljednje vrijeme. Mačić se stisnuo uz njega u neku nemoguću kitsch pozu, nakon što smo ga danas okupali prema uputama veterinara. Nedjelja je bila mirna, bez previše posla, bez poziva, provukla se kao da se ništa nije promijenilo. Zapravo više ne znam kako su nedjelje nekad izgledale. Pogled prema njima nekako se zamutio, i sve se čini kao što je bilo. Još uvijek nisu izumili naočale protiv privida. A dobro bi mi došle, jer tema kojom se bavim bolje bi izgledala iz neke "olakšane" perspektive. I tako, u smiraj dana nakon što sam doznala da su radnice Kamenskog predsjednku poklonile metlu i više ne spavaju u šatoru u parku, pogledavam prema mačiću koji leži na leđima sa šapicama u zrak. Jesu li se mačke promijenile? Ili je njihovo ponašanje dio tog privida koji više ne znam s čim bih dovela u vezu?