Koliko nam je vremena ostalo, pitam se dok gledam njezine lagano zamućene oči utišane od lijekova koji joj pomažu kroz dan. Koliko ćemo još puta stisnuti nečiju ruku osjećajući se sigurni, kao da će sve ovo potrajati? Tisuću kilometara odavde, Irena leži na kauču uvjerena kako su sve odluke bile krive, kako je bilo potrebno poduzeti nešto drugo, no ni ona ni ja ne znamo što je to trebalo biti. Pa dok ona nastoji smiriti bolove u želucu, ja joj prepričavam moje bojazni koje ne volim dijeliti ni s kim drugim, osim s njom i Nenadom. No ni oni nisu zavrijedili slušati sve što mi prolazi kroz glavu, pa se onaj dobro poznati osjećaj počinje spuštati malo niže stvarajući karakterističan, gotovo neizbježan pritisak s kojim više uopće ne znam što da počnem. Učinila sam sve što sam mogla, napisala sve što se od mene očekivalo (dobro, ne baš sve, ali ide, jedno po jedno); pročitala sam i uredila Nadinu knjigu, ispratila prijatelje, objavila par aktivističkih postova na fejsu, održala predavanje, govorila za neke televizijske priloge, radila i radila. I nije mi lakše, o ne; gušim se dok sjedim straga u autu, a Ivar kao obično prebrzo vozi, ne mogu se iskobeljati iz tog labirinta u koji, koliko se sjećam, nisam ušla svojom voljom, vremenom zaboravivši kako sam u njega stigla.
Utjehe, barem zasad, nema u knjigama, iako su me tako odgajali. Osjećam težinu poneke predivno napisane rečenice, svjesna da mi vjerojatno nikad neće poći za rukom sročiti nešto takvo. Nisam u stanju snimiti fotografiju koja će zadovoljiti moje visoko postavljene kriterije, koji ionako ne garantiraju ništa, pa ni očuvanje prijateljstva. Pa mi ne preostaje ništa drugo nego promatrati mirise starijih radova raspoređenih po Umjetničkom paviljonu, nastojeći povezati razne smjerove kojima su se umjetnici svojedobno uputili. Njima je, na sreću, bilo omogućeno slobodo kretanje, za razliku od ljudi odvedenih u jednu historicističku palaču u Budimpešti, iz koje gotovo nitko nije izašao živ.
Ne volim muzealizaciju straha i ljudske patnje, nisam sigurna kako se ponašati u takvim okolnostima, što misliti, osjećati. Tako je i u Kući terora u kojoj mi se neke situacije čine pretjeranima. Mnogo je posjetitelja, no stalno mi izmiče neki osjećaj poštovanja prema žrtvama. Stojimo u redu čekajući ulaznice, tiskamo se kroz preuske prolaze kroz koje nas propuštaju unutra. Ikonografija postava je prepoznatljiva, pa i predvidiva, signalizacija pretjerana. Smeta me komocija toaleta uglavljenih između informacija o mučenjima, o brojkama, sudbinama. Sve do ulaska u lift, u kojem pratimo ispovijest muškarca koji je pomagao oko smaknuća, borim se s tim prostorom, neprimjereno obučenim ljudima, interesu prema nečemu što treba znati - ali koji je ispravan način spoznaje?
Kratak isječaj razgovora bio mi je dovoljan i što se mene tiče, ta kratka vožnja i konzervirani zapušteni podrumski prostori u kojima su bile ćelije i prostor za smaknuća posve su dovoljni. Oni su poput Tornja holokausta Daniela Libeskinda, u kojem par nedostižno visoko postavljenih svjetlosnih prodora u inače praznu prostoriju govori o izgubljenoj šansi Židova ubijenih u koncentracionim logorima.Stojimo ispred kuće u Budimpšeti, razgovaramo o zgradi u središtu grada - ne nekom udaljenom mjestu o kojem nitko ništa nije znao jer je bio daleko - o poziciji moći i straha. Na povratku nisam u stanju razgovarati, ni gledati oko sebe.
Aktivirala sam unutarnji pogled, no prizor u koji gledam ne donosi smirenje, već naprotiv.
Dani su dugi, vreli. Vrijeme tijekom kojeg je moguće raditi sve je dulje, pomalo ljepljivo. Mačić odgaja Mačicu, barem nam tako tumači veterinar koji grli i ljubi našu malu prinovu koja je jednostavno ušetala Ivaru u auto (ako je baš za povjerovati u tu priču) i doputovala do nas. Poremećaj ravnoteže? Do neke mjere, ali i to je ponekad dobrodošlo kako bismo osvijestili što imamo i što možemo.
