Ako bi ijedna riječ mogla opisati moje trenutno stanje, onda je to sjedenje. Beskonačno, mukotrpno, na mom starom plavom stolcu koji se doduše okreće, no nema kuda; opkoljena sam knjigama, bilježnicama ispunjenima prijevodima, zapisima, koječim. Silvijine radne fotografije na velikim bijelim kartonima priječe me da se okrenem; smjestila sam ih posve nespretno, kao da mi je radna soba mala i nedostatna za ovakve akcije. Ponekad, vrlo rijetko, u sobu ulazi Nenad, još rjeđe Ivar. "Da, dobio sam pet", kaže i nestane, dok Nenad dolazi sjediti u malu sklopivu "fotelju" koju su Irena i Benno donijeli sa sobom, sluša me kako uzdišem, kako kratko - ukoliko uopće imam vremena i živaca - prepričavam nešto što se dogodilo, što me ljuti, žalosti, živcira. Oko mene prazno je polje po kojem se svakodnevno krećem; ponekad na njemu ne zapažam ništa, tek nakon upornog koncentriranja počinjem uočavati i razumjeti zbivanja. Često pred sobom imam sliku toga polja i riječi koje se s njega polako uzdižu, dopirući konačno negdje u prostor moje svijesti.A zapravo toliko se toga dogodilo. Još od novogodišnjeg Beča čini mi se da nismo stali; kratak odmor u Voloskom, šetnja po Novigradu i po snijegom prekrivenoj Učki i već se spremam dalje, jer nema stajanja, ni odmaranja. No između svega toga nalazim vremena sjesti na kauč, gledati oko sebe, prepričati Branki kratku povijest stana, kuće. S Nives u subotu posve sam opuštena, iznosim joj neke detalje o kojima rijetko s kime govorim. Iskustva su nam slična i istodobno vrlo različita, no u tom razgovoru nema okolišanja, niti previše razmišljanja o onome što se smije ili ne smije reći. Pričamo o pisanju, knjigama, razvodima i roditeljima; ajme, teret koji nosimo pregolem je, i čini se da bez obzira na godine i iskustvo nismo naučile kako ga se otresti. Ali možda je to zapravo dobro; možda to konstantno nošenje ima neku svrhu do koje trenutno ne dopiremo, a na kraju će se pokazati u svom svojem značaju.
Uopće je početak godine obilježem ženskim druženjem. Nikad nisam podnosila takozvane "babinjake", gnušam se te riječi i pomisli na isključivost rodno određenih razgovora u kojima se ionako nikad nisam osobito snalazila. Kod Vlade uglavnom slušam tuđa iskustva, promatram neku neobičnu sinergiju koja vlada kratko, i zapravo je neka vrsta privida. Sa Silvijom u Novigradu raspravljam o fotografijama, dakako; o čemu bi drugo mogle govoriti nego o onom neobičnom svjetlu koje se upetljalo u zavjesu prozora brijunskog hotela, u koji bi trebali uskoro otići ako sve na kraju ispadne kako treba. Sve te prizore nosim stalno sa sobom, dio su mojih svakodnevnih razmišljanja, zbog nekih se ponekad budim nastojeći shvatiti što ih zapravo određuje, što nam pričaju.Nemam trenutno snage za ljude, razgovore i druženja. Egzistiram u nekom čudom stanju, liježem s riječima posvećenima krajoliku i sjećanju, budim se razmišljajući što mi se događa, kako se mijenjam, kako konačno biram ono što je dio moje svijesti. Da, i dalje me smeta i ljuti sve ono zbog čega sam se u konačnici razboljela; nemoćna sam zauzdati svoje osjećaje, snažnu potrebu za nekom imaginarnom pravdom, beskompromisnim odlukama koje su teške ali za mene jedine moguće. Do mene dopiru odjeci ove male, uglavnom nezanimljive sredine koju svojim nastojanjima nastojimo predstaviti u drugačijem svjetlu. Dolazi proljeće i dani su sve dulji. I svjetlo postaje sve jače. Možda u konačnici pomogne...
