Preuramljivanje

Mama je ostala u prošloj godini. Nije se uspjela provući, jednostavno je zaostala u vremenu koje je ipak konačno. Još su neki ostali u prošloj godini, zapuštena prijateljstva, nemogućnost razgovora. A dobro, što se više tu može, klatno se bez oklijevanja ljulja i koga više briga za ono što je bilo, što je moglo biti.
Čudno je to s roditeljima. Nakon što je umrla, mama mi se jednom ukazala u najglupljem mogućem trenutku. Dok smo skakali preko stepera odjednom sam vidjela njezinu glavu koja je poput pomalo ispuhanog balona lebdjela po dvorani u Hebrangovoj. Nisam pala, barem ne taj put; od nevjerice sam stala i te glupe suze samo su se pojavile. Još je par puta prošla kraj mene, no čini mi se da je konačno otišla. Ne viđam je više, samo ponekad, dok analiziram svoje postupke i ponašanje, pronalazim je u nekim neočekivanim situacijama. Proviruje iza ramena, dok se uvečer gledam u ogledalu sanirajući posljedice glupih razgovora i situacija kroz koje prolazimo. Polako klima glavom dok nastojim zanemariti udarce što stižu s mjesta za koje je toliko toga dala. I što na kraju s tim? Što s nemogućnošću razgovora, što s obmanama?
Ponovno smo okruženi fotografijama, no nisam sigurna da u njima uživam na način kako bih trebala. Uramili smo Alexandrine; pojavile su se na zidu nakon što je prošlo nešto vremena od Nade. Nismo mogli gledati u njih - te camere obscure pogrebnih spomenika, toliko meke, neuhvatljive, obavijene gustoćom koju mi je teško opisati. Kao da su zrnate, poput onih starih snimki koje nitko nije imao vremena digitalno obraditi, poput onog kratkog filma Brede i Hrvoja snimljenog u Parizu, traganja i potrage koje jednostavno traju i ne mogu završtiti. Jednu je prirodu snimila na drukčiji način. Nije magična poput Chrystelinih, jer teško je nadmašiti tu neumornu Francuskinju dok samuje na odabranim mjestima, dok čeka gotovo ne dišući. I Alexandra ima nešto od te atmosfere, no ona je udaljeniji promatrač. Njoj promiču boje koje je vidjela Chrystel, možda su ih odnijele riječne struje iako se činilo da se ništa ne miče.
Sjedimo sami. Često. Nemamo snage za razgovore, čavrljanja, ni za što. Ponekad svira glazba, ili se čuje tiho pristizanje poruka na fejs, mail, telefone. Tek bljesak koji svjedoči o prividu života, dok nastojimo isplivati iz onog što nas okružuje, nepotrebnosti koje opterećuju većinu vremena. Zovem, no odgovor je uvijek isti; stanje je samo gore. Sve je prepuno zaborava, proviruje odasvud, polako klizi kroz pukotinu ispod vrata ostavljenu da bi strujao zrak. No zrak je zatrovan, prepun je taloga lijekova koji prazne novčanike i ne donose nikakve promjene. Sjajne kutije prekrivene su zelenim listovima. Slušam nešto o postotcima, makuli i laserima, o lijekovima koji poboljšavaju vid, kao da se ima što vidjeti. Ili ima?
U radnoj sobi stoje Nadine kutije; donijeli su mi tekstove, pjesme, knjige, audio i video kazete. Tragam kao da ću nešto naći, nadajući se da neću. Sjećam se pjesme o leptiru iz djetinjstva, no ne znam kad ju je govorila. Jesmo li znali da je njezina? Ima i loših, pisanih "iz trbuha" - zovem u Berlin da ih komentiramo, donesemo neku odluku. Možda je to jedini suvisli razgovor koji se još može voditi. Ako uopće ima smisla i utjehe u nečijoj kreaciji.
Dvjestotinjak kilometara sjevernije u prostoru galerije postavljeni su elementi na koje će doći radovi. Sve se odvija s lakoćom, ljudi se raduju, atmosfera je drukčija. Moći ću to izdržati, i ono što slijedi. I knjigu, i zvanje, i advokata, sve. I srušeni Paromlin, fontane koje to nisu, ružne kuće pored kojih prolazim gledajući u tlo jer se ionako ništa drugo zanimljivo ne može vidjeti. Zima je nekako preduga, vlažna, hladnjikava; lopatamo snijeg, uporno se vozimo na biciklu, pijemo kavu s Pecom. Sybille je napravila lijepu instalaciju, gledamo Lorenove crteže u katalogu i razmišljamo kako bi jedan od njih izgledao na zidu. Ono viđeno i ono snimljeno, uporno ujedinjeni.

Hej, mama, preuramili smo Sirovyja, onog koji smo sve nas tri osobito voljele, ti, Irena i ja. To je jedina stvar koju sam uzela iz stana, osim kutija o koje se spotičem. Rama je bijela, maknuli smo onaj ružni paspartu, crni, koji je prekrio njegov rub - onako nesiguran, neravan, kao da ga je kidao a ne rezao. Ostao je malen rub koji nije odreagirao na svjetlo, neznatno ljubičastiji od plavičaste podloge po kojoj korača lik čiju glavu ne vidimo. Odjeven u dugačku haljinu ukrašenu šesterokutnim zvijezdama rukama se pridržava za razmaknutu zavjesu čiji nabori djeluju kao razrezotine. Kao da je na njemu intervenirao Fontana, pomišljam. Glavu je gurnuo u onaj drugi dio slike, možda baš onaj koji je načeo Fontana u svojim djelima. Zastrašujući dojam koji je slika ostavljala konačno je ublažen. Crni papir, krivi okvir koji je simulirao nešto što nije uspio biti. Istraživanje koje je u jednom trenutku sjedinilo obitelj, jer događaji o kojima smo slušali bili su stvarni i zanimljivi. A danas više ne mogu pronaći njegov grob. Ni njegov ni Rezikin, no to su tek priče koje nemam kome pričati, djelomično napisane.
Stari sjedi i pripovijeda zgodu s konjem kojeg su uveli u predvorje stana jednog prijatelja. Priča je suluda kao i mnogo toga iz njegovih mladih dana. Sjeća se svega za razliku od Benna. Njemu je ostao samo stisak ruke koju ne pušta, topline koja ga možda podsjeća na nešto što je imao a o čemu više ništa ne može reći. Ni njegovih priča više nema, ostale su u prašini tavana po kojem me davno vodio, gdje su skončali njegovi roditelj. Ni tavan više nije što je bio, preuređen je u luksuzan stan do kojeg konačno vodi lift. Nema zavojitih stuba uz i niz koje smo jedva spuštali kovčege i ostale stvari. Nema predugačkog hodnika čije sam škripave daske nastojala izbjeći kad bih se vrlo kasno u noći vraćala sa svojih berlinskih lutanja. Ne čuje se susjedova mašina ni nervozno poskakivanje žene koja je u jutarnjim satima vozila sobni bicikl. I u kući u kojoj živi Amira na tavanu se objesio mladi muškarac. Kažu da je svaki dah jedinstven, poput otiska prsta. Jesu li njihovi sačuvani; ili je sve odavno provjetreno?