Breza

Sad kad ih nema, najlakše ih je optužiti. Pa  sam tako došla do zaključka da su oni krivi što sam takva takva jesam. Odrasla uz ranjena stopala male sirene i ptičicu čiji je vrat zapeo na golemom trnu, uz zvukove jazza i bluesa koji su se čuli od trenutka kad su s posla došli doma pa sve do kasnih noćnih sati. Uz rasprave, poneku svađu, pa i suzu u oku zbog glazbe koja ih je dirala, stihova ili tko zna čega sve ne. I kako nakon svega toga ostati normalan, bolje rečeno manje osjetljiv i spremniji za okruženje koje je takvo kakvo je? Ne znam koliko nasljeđujemo genetikom, a koliko odgojem. Jedan prijatelj uvjeren je da je sve pitanje glave i odgoja, da je genetika nevažna, pa je tako bio uvjeren da sam i tuberkulozu dobila zbog glave. Tko zna, možda i jesam, a možda je bolest ostavila i neku prazninu kako to čini u drugim tkivima, naoko nevidljivu posljedicu koju je moguće dovesti u vezu s mojom prirodom. U svakom slučaju žalostila sam se uz priče, a ponekad i uz glazbu. Kad je umrla moja voljela sijamka, sjedila sam satima na ružnim metalnim stubama za tavan, nemoćna pomaknuti se. Kad mi je preminula baka, nisam mogla ući u sobu u kojoj je ležala. Medicinska sestra koja ju je posjećivala naljutila se ne shvaćajući zašto to ne mogu učiniti. Tuga nas čini nepokretima, sposobnima samo za najjednostavnije zadatke, poput pometanja lišća, na primjer.
Dok sam sjedila u uredu CA u Berlinu, odjednom sam ih ugledala. Prelijepe breze uokolo bivše bolnice, zgrade nesvakidašnjeg izgleda koja je istodobno privlačna i odbojna. Kore stabala istog su me trena podsjetile na sjajan istoimen esej Didi-Hubermana koji sam pročitala na pomalo neprikladnom mjestu, vozeći se U-Bahnom u arhiv. Ili to uopće nije neprikladno? Mala knjižica gotovo bez ikakve težine idealan je suputnik, a ni turobno osvjetljenje ni osobita atmosfera javnog prijevoza nisu omeli čitanje teksta koji se u svakom segmentu pokazao važan. Male crnobijele fotografije koje je Didi snimio u koncentracionom logoru uvod su u raspravu o okrutnim i posve neprimjerenim "selfies" koji se u sve većem broju objavljuju na nekoj fejs-stranici, o kojoj ništa do danas nisam znala.

Gledam u kore stabala, koja rastu i u Čanićevoj i ljute me jer s njima uvijek ima mnogo posla; u jednom trenutku deblo se zaljuljalo od vjetra dok sam ja, gotovo nepomična u stolcu, mislila da se zemlja zakrenula za stupanj, dva. Nema horizonta jer je oko nas sve izgrađeno, definirano je stabilnim i urednim blokovima stambenih zgrada raspoređenih uokolo prostranog parka. Na jednoj je strani crkva, no teško je biti posve siguran; ovdje zgrade ponekad imaju zvonike iako nisu u funkciji koju bismo im olako i bez razmišljanja pripisali. Razgovaramo o spomeničkoj pedagogiji, kako edukativne posjete logorima naziva Didi-Huberman. O činjenici da nikad nismo posjetili Dachau iako smo više puta prošli kraj njega. Što raditi na takvoj mjestu? Može li posjet bilo što promijeniti, uvjeriti nas da smo bolji, drukčiji, da shvaćamo? Da se ravnamo prema pozorno označenim putokazima, prihvatimo pravce kretanja koji su reinterpretacija mjesta gdje je sve bilo precizno određeno, nepodložno improvizaciji? U što gledati? Prirodu koja skriva ostatke tijela, pepeo? U simulaciju koja je rezultat "umjetnosti sjećanja", inventarizacije onog što je nevidljivo, o čemu govore edukativni "suveniri" koje je moguće kupiti u informacijskom centru? Je li to ipak rezultat jedne kulture koja je pomogla da povijest dobije određen oblik?
Kora stabala pored Bethanien - slučajno su to breze, kao što je u breze gledao i Didi-Huberman prilikom posjeta Birkenauu - obavila se uokolo razgovora koji smo vodili. Slušam kako je bilo odlaziti na školske izlete u koncentracione logore. Sjećam se vrlo maglovito nekih sličnih "izleta" iz svoga djetinjstva dok pričamo o Sebaldu, o seriji fotografija koje je camerom obscurom snimila Karen koju bih voljela dovesti u Zagreb. Uokolo breza grmovi su prepuni bijelih okruglih plodova. Nema više lišća, tek kuglice koje lagano titraju. Okolica je prepuna mirisa kebaba, dönera i sličnih "čudnih" jela koja nikad nisam probala. Uglavnom je sve pohabano, žene su većinom zaogrnute, rade male korake u cipelama koje me podsjećaju na papuče, posve neprimjerenih vremenu.
Ne znam što da radim. Nosim težak ruksak u kojem su materijali što će poslužiti u pripremi budućeg projekta. Opterećena sam s tekstovima koje čitam, s vremenom koje je bilo teško i na kraju se pretvorilo u mučnu i dugotrajnu patnju. U Gropiusovim i Giedionovim pismima, ili u novinskim zapisima pronalazim tragove pojedinačnih i kolektivnih sudbina. Sve je obilježeno, svaki kamen, svaki hijatus koji je vremenom popunjen. Urbani krajolik više ne sadrži praznine po kojima je Berlin bio poznat. Vlakovi su puni ozbiljnih ljudi, pa je nasmiješena kontrolorka pravo i ugodno iznenađenje dana. Neugodno mi je promatrati ljude, iako bih to najradije činila. No svi su osjetljivi, gledaju u ekrane telefona, odmiču se i zahtijevaju svoju privatnost koju je teško zadržati na javnim mjestima.
U Pestalozzistrasse strahovi. Zovem no razgovori su kratki, dvostruki i neispunjeni. Karike su s jedne strane posve oslabile, s druge se drže grčevito. U tom prostoru odvija se vrijeme koje nije u vremenu, već je njegovo iskustvo. Sve se presavilo, sastoji se od nabora u kojima su zaostala sjećanja i zaboravi. Ne mogu u njih ući, ostajem vani kao kad privezujem svoj berlinski bicikl uz stalak. Ponekad je potrebno ostati svjestan svojih ograničenja.