Za Jeana

"Hoćeš li pisati o Picelju?"
"Ne znam gdje bih zapravo pisala. Više ni za koga ne pišem, jedino na blogu."
"Da, piši na blogu. I pozdravi ga; pozdravi ga od mene. Ne mogu to sad reći Bennu, nek' se odmara. Reći ću mu poslije. Tako se veselio da ćemo ga vidjeti kad dođemo u Zagreb."
Prije nekoliko dana u rukama sam imala Piceljev katalog, onaj rijedak čija je gotovo cijela naklada vraćena jer je bio nezadovoljan kako je bio otisnut. Nije se dao pokolebati; "Ne, tiskat će novi i onda ću vam ga dati. Ništa ne valja, ne znam kako su dozvolili da to uopće dođe u galeriju." I nakon toga slijedio bi monolog o tome što je trebalo napraviti, kome je što rekao, tko je bio kriv. Detalje sam vremenom zaboravila; uvijek je to tako. Vjerojatno mi nisu bili važni, možda ni zanimljivi. Katalog stoji među drugim izdanjima posvećenima dizajnu, na policama koje sporo i s nekom mukom slažem kako bih konačno ovladala onime što čuvam u svojoj biblioteci. Pored tog izvana neatraktivnog izdanja tamnih, gotovo crnih korica, nalazi se neko posebno bibliografsko izdanje; ne sjećam se trenutno tko ga je objavio. Uz njega sam našla duguljastu bijelu kuvertu u kojoj je jedan od poklona koji nam je donio prije nekoliko godina, posebno izdanje u kojem je tekst pisala Annie le Brun.
Ponekad je dolazio k nama na večeru, par puta bili smo u Gajevoj. Društvo je uvijek bilo pažljivo odabrano, večera smišljena sa stilom, nikad ništa razmetljivo. Često se smijao i na poseban način odmahivao rukom lagano svijenom u laktu, dok bi prepričavao događaje ili nastojao naglasiti važnost pojedinih osoba. Oči su mu se tom prilikom stiskale i djelovao je poput nekog Azijata iz udaljenih, nepoznatih krajeva. Sretali smo se na raznim mjestima, jednom čak u Parizu u nekoj simpa kavani, slučajno, kako to biva u posebnim trenucima dok gotovo u jedan glas izgovaramo "kako je mali svijet". Znao je satima razgovarati s Nenadom dok je još radio u zlatarnici; dolazio bi redovito dok je vrijeme bilo lijepo, ne prevruće, i tada su razglabali o geometriji i umjetnicima čiji su im radovi bili bliski.
U čvrstoj kartonskoj tubi u hodniku-biblioteci jedan je njegov crtež ugljenom koji je poklonio Ireni; ne znam zašto još nije uramljen. U sobi u kojoj sjedim grafika je s posvetom - tipična "scena" iz exatovskog razdoblja, suha u boji i oblicima u kojima su zaostali dijelovi nekih imaginarnih prostornih odnosa. Društvo mu radi jedan posve drugačiji rad, malo platno na kojem su novinske anonse povezane gustim slojem veziva koje je na neki čudan način poništilo njihovo značenje. Uz taj rad Kate Mijatović dva su Editina platna - ni nje više nema. Ostaju slike na zidovima, katalozi i knjige u policama. Sjećanje na ljude o kojima bi trebalo pisati, no kome, pitam se? Koga zanimaju ti tihi životi u vrijeme dok je sve podređeno spektaklu i dok se gluposti izmjenjuju s banalnostima?
I ponovno ostajem bez riječi, nemoćna pred vremenom koje je prošlo, dok sam glave zabijene u knjige i ekran i nemam pojma što sve ne pisala ko' luda, nemajući vremena za druge. Jean je jedan od njih, čuli smo se par puta dogovarajući susret kad prođe zima, kad bude toplije, kad dođe Irena, kad... I pravim popis što sve treba, zovem, pokušavam uspostaviti ravnotežu svog gotovo potonulog broda kojim kormilarim ne razmišljajući više o uspjehu te misije. Ona ionako nema kraja, barem ne sad. Pa tako pišem, kasno navečer, dok Nenad nešto čita a Mačić je šapicom prekrio oči da mu ne smeta svjetlo. Pišem Jeanu, šaljem mu pozdrave od Irene zbunjena tom njezinom željom; je li doista tako mislila? Tko će više znati. Nada zove i preklinje da mislim i na nju - da, mislim na sve, žive, mrtve, sve koji me trebaju ili će me trebati. I u rukama vrtim fotografiju snimljenu prije dvanaest godina. Jean me snimio za vrijeme jednog simpozija, nagnuo je fotoaparat pa ravnoteža snimka počiva u toj jednoj točki, vrhu koji je istodobno dno. Gledam sebe kako sam u tom trenutku bila dio njegove geometrije, i to mi se sviđa.

Box

Mmmmm; pokušavam uživati na kraju dana, kraju tjedna. Je li to moguće?
Bolovi koje sam osjećala danima trenutno su nestali, grč u vratu popustio je, i sve rjeđe pročišćavam grlo u kojem sam neprekidno osjećala neko stezanje, muku. Stalno se pitam zašto si to radim, koji su načini prevladavanja tih procesa o kojima ovisi način kako živim, mislim i osjećam. Dišem čas duboko, čak ubrzano; trčim po pokretnoj traci ili se uspinjem mjereći brzinu otkucaja. U najintenzivnijim dijelovima treninga penju se do 170, i ubrzo nakon toga spuštaju u podnošljiv ritam u kojem mogu dosta dugo izdržati. I sve to kako bih iz glave izvjetrila sve ono što mi ne da mira - načine osporavanja slobodnog razmišljanja, neizvjesnost onoga što se približava nekom čudnom, nemjerljivom brzinom, o čemu stalno razmišljam nemoćna shvatiti je li moguće postići odgodu, ili barem skretanje s te za sve nas loše putanje. Zapravo imam dojam kao da mi neprekidno straga, izvan vidokruga ali zbog toga ne manje stvarno, dašće za vratom neka groza. Ne mogu je opisati, sve što osjećam i zamišljam u stvari ne postoji, dio je nekog čudnog sklopa koji se ne događa meni, nego mnogima. Može li nam zbog toga biti lakše?
Vijesti nikad nisu bile gore, i nastojim ih izbjeći kako god mogu. No neprekidno prodiru, stižu ako nikako drugačije preko posrednika, šireći se zrakom dok svi ne ostanemo okuženi. U svom tom kaosu sjedim na svojoj staroj radnoj fotelji, koju ponekad dijelim s Mačićem. Voli se ispružiti i oštriti nokte na naslonu, što mu dozvoljavam jer sam odavno shvatila da neke stvari jednostavno nije moguće izbjeći. Ponekad utrči u radnu sobu i sklupča se brzo u stolcu ne ostavljajući mi nikakvu drugu mogućnost nego da uzmem drugi, neudobniji i sjednem pored njega. I tako radimo satima, on sretno prekriva šapicom oči da mu ne smeta svjetlo, a ja pišem zadovoljna što u tom usamljeničkom poslu ne moram biti posve sama. Nema potrebe za razgovorom, tek ponekad blago primam njegovu šapu da bih se uvjerila da je još uvijek ovdje, pored mene. Tešku sam mu ulogu zadala - on me drži u stvarnosti, ne dozvoljava mi da utonem u sjećanja u koja se ne volim vraćati.
Na ekranu mi je trenutno ptičica koju je Silvia snimila na nekom stablu - nešto poput male sjenice koja nam je okrenula leđa i usmjerila svoje zrikave oči u smjeru u koji nemamo mogućnost gledati. Nikako ne uspijevam shvatiti zašto glupi program ne želi pokazati čitav prizor, nego sam odabire kadar koji me dočekuje i ispraća svaki dan; no odustala sam, ne mogu sve shvatiti oko računala niti se u tome trudim. Trpam u tu kantu (koja neprekidno nastoji proizvesti neki dodatni zvuk koji se potmulo promalja kroz glazbu koju slušam) stotine podataka, sređujem i arhiviram, dovršavajući projekte koje sam razvukla preko svake mjere i čitajući stotine mailova koji mi neprekidno stižu. Sjetila sam se razgovora koji sam vodila prije više od godine dana s Christine, koja mi je prepričavala situaciju iz svog inboxa u kojem su počivale stotine nepročitanih mailova; nemoć svladavanja svih pristiglih informacija s kojima i ja sve više imam problema.
A javljaju o onome što neću vidjeti, o tisućama umjetničkih i arhitektonskih projekata, izložbi i realizacija kojekakve vrste koji svi zajedno daju privid kako je svijet aktivno i promjenjivo mjesto gdje se svake minute događa nešto novo. Zapravo rijetko vidimo nešto čega se vrijedno sjetiti; okruženi smo slikama koje trepere u našem vidnom polju pridonoseći iluziji da smo dio te nemjerljive instalacije u kojoj stvarnost gubi bitku s prividom. Postoji li uopće još nešto što se doista događa, ili je sve što nas okružuje režirano i dio scenarija u kojem nam je dodijeljena neka minorna uloga?
U zadnje vrijeme često slušam Glenna Goulda dok svira Bacha. Sviđa mi se dok mumlja, komentira ispotiha vodeći neki razgovor s autorom - bolje rečeno njegovim djelom. Nemam snage slušati nikakve konkretne riječi, bilo što što će me odvesti s puta koji sam utrla i s kojeg ne smijem ni trenutak skrenuti. I sve manje mislim o onima o kojima ionako nema smisla razmišljati. Život je prekratak da bi se sve to pohvatalo, pa jednostavno skrećem pogled i mislim za promjenu malo na sebe, na ono što mi je činiti da bih se osjećala bolje.
Mačić i ja često smo sami. Nenad ima mnogo posla na raznim stranama, Ivar je neuhvatljiv, do ostalih ljudi trenutno ne dosežem. Tek poneki kratki razgovor o smeću koje neki književnici plasiraju vođeni potrebama o kojima je bolje ništa ne znati. Ah, blaženo neznanje! Blaženo doba kad nikog nisam poznavala, kad je bilo moguće idealistički listati knjige i časopise u kojima su djelovali ljudi kojima je bilo stalo do nečega. Reality u koji smo implementirani, ne svojom voljom, odvija se neuhvatljivim ritmom, pa mi se čini da je dobro sjesti na bicikl (ili u auto), i jednostavno se nekud odvesti. Udahnuti i držati zrak kao kad smo učili plivati i kasnije skakati u vodu; kao kad dižemo neki težak teret što zbog tko zna kojeg razloga biva lakše ako u tom trenutku zaustavimo disanje. Odjekuju samo otkucaji srca - dobro, i glazba koja uvijek svira. 
Nenad svuda nalazi Stonese, pa si mislim kako je to lijepo imati takvu strast na koju je moguće naići gotovo u svakom trenutku. Kupio mi je box cd-a - Johnny Depp čita Keith Richardsovu knjigu, više od dvadeset sati. Ne znam kad ćemo to slušati, box stoji ponosno na polici kao jedan od relikta strasti prema ljudima koje volimo, koji imaju snage ustrajati u svojim uvjerenjima (makar se radilo "samo" o zabavi). Neko vrijeme neću moći slušati govoreni tekst, ali doći će i taj trenutak. Mora.