"Ne znam gdje bih zapravo pisala. Više ni za koga ne pišem, jedino na blogu."
"Da, piši na blogu. I pozdravi ga; pozdravi ga od mene. Ne mogu to sad reći Bennu, nek' se odmara. Reći ću mu poslije. Tako se veselio da ćemo ga vidjeti kad dođemo u Zagreb."
Prije nekoliko dana u rukama sam imala Piceljev katalog, onaj rijedak čija je gotovo cijela naklada vraćena jer je bio nezadovoljan kako je bio otisnut. Nije se dao pokolebati; "Ne, tiskat će novi i onda ću vam ga dati. Ništa ne valja, ne znam kako su dozvolili da to uopće dođe u galeriju." I nakon toga slijedio bi monolog o tome što je trebalo napraviti, kome je što rekao, tko je bio kriv. Detalje sam vremenom zaboravila; uvijek je to tako. Vjerojatno mi nisu bili važni, možda ni zanimljivi. Katalog stoji među drugim izdanjima posvećenima dizajnu, na policama koje sporo i s nekom mukom slažem kako bih konačno ovladala onime što čuvam u svojoj biblioteci. Pored tog izvana neatraktivnog izdanja tamnih, gotovo crnih korica, nalazi se neko posebno bibliografsko izdanje; ne sjećam se trenutno tko ga je objavio. Uz njega sam našla duguljastu bijelu kuvertu u kojoj je jedan od poklona koji nam je donio prije nekoliko godina, posebno izdanje u kojem je tekst pisala Annie le Brun.
Ponekad je dolazio k nama na večeru, par puta bili smo u Gajevoj. Društvo je uvijek bilo pažljivo odabrano, večera smišljena sa stilom, nikad ništa razmetljivo. Često se smijao i na poseban način odmahivao rukom lagano svijenom u laktu, dok bi prepričavao događaje ili nastojao naglasiti važnost pojedinih osoba. Oči su mu se tom prilikom stiskale i djelovao je poput nekog Azijata iz udaljenih, nepoznatih krajeva. Sretali smo se na raznim mjestima, jednom čak u Parizu u nekoj simpa kavani, slučajno, kako to biva u posebnim trenucima dok gotovo u jedan glas izgovaramo "kako je mali svijet". Znao je satima razgovarati s Nenadom dok je još radio u zlatarnici; dolazio bi redovito dok je vrijeme bilo lijepo, ne prevruće, i tada su razglabali o geometriji i umjetnicima čiji su im radovi bili bliski.
U čvrstoj kartonskoj tubi u hodniku-biblioteci jedan je njegov crtež ugljenom koji je poklonio Ireni; ne znam zašto još nije uramljen. U sobi u kojoj sjedim grafika je s posvetom - tipična "scena" iz exatovskog razdoblja, suha u boji i oblicima u kojima su zaostali dijelovi nekih imaginarnih prostornih odnosa. Društvo mu radi jedan posve drugačiji rad, malo platno na kojem su novinske anonse povezane gustim slojem veziva koje je na neki čudan način poništilo njihovo značenje. Uz taj rad Kate Mijatović dva su Editina platna - ni nje više nema. Ostaju slike na zidovima, katalozi i knjige u policama. Sjećanje na ljude o kojima bi trebalo pisati, no kome, pitam se? Koga zanimaju ti tihi životi u vrijeme dok je sve podređeno spektaklu i dok se gluposti izmjenjuju s banalnostima?
I ponovno ostajem bez riječi, nemoćna pred vremenom koje je prošlo, dok sam glave zabijene u knjige i ekran i nemam pojma što sve ne pisala ko' luda, nemajući vremena za druge. Jean je jedan od njih, čuli smo se par puta dogovarajući susret kad prođe zima, kad bude toplije, kad dođe Irena, kad... I pravim popis što sve treba, zovem, pokušavam uspostaviti ravnotežu svog gotovo potonulog broda kojim kormilarim ne razmišljajući više o uspjehu te misije. Ona ionako nema kraja, barem ne sad. Pa tako pišem, kasno navečer, dok Nenad nešto čita a Mačić je šapicom prekrio oči da mu ne smeta svjetlo. Pišem Jeanu, šaljem mu pozdrave od Irene zbunjena tom njezinom željom; je li doista tako mislila? Tko će više znati. Nada zove i preklinje da mislim i na nju - da, mislim na sve, žive, mrtve, sve koji me trebaju ili će me trebati. I u rukama vrtim fotografiju snimljenu prije dvanaest godina. Jean me snimio za vrijeme jednog simpozija, nagnuo je fotoaparat pa ravnoteža snimka počiva u toj jednoj točki, vrhu koji je istodobno dno. Gledam sebe kako sam u tom trenutku bila dio njegove geometrije, i to mi se sviđa.
