16 svibnja 2011

Bilježnice

"Nema te." Ne, nema me. I što je najgore, dok hodam, vozim se, odlazim i vraćam se, ne razmišljam o onom što bih mogla napisati. Nemam aktiviranu onu malu bilježnicu, unutarnju, koju nikad nitko nije vidio. Ni ja ne znam kako ona izgleda, niti sam bila svjesna njezinih ispisanih stranica. No u trenutku dok slušam Amiru kako mi govori, polako okrećem zamišljene stranice, svjesna da su zbog nekog razloga već tjednima prazne. A nije da nije bilo sadržaja kojim bih ju mogla ispuniti.
Ponekad čujem Irenu i Benna, smiju se nečemu u čemu ih ne želim prekinuti. U kući sve se odvija nekako sporo, nema očekivanja, nema međusobnih zvukova, osim možda tek ponekad. Sve je podređeno umornom stanju slušanja onog što je već otprije rečeno, što znamo i što nas ne može iznenaditi. I inače je tiho; tvornica već odavno ne radi, u ulici je mrak i kao da se nitko više ne sjeća da su desetljećima preko puta nas u smjenama radile stotine žena o čijim sudbinama više ništa ne znamo. I neki ljudi koje znam ostali su bez posla, slušam priču u djevojci koja prodaje svoju plazmu kako bi mogla studirati, živjeti. Što reći na takve priče? Kako ih prepričati? I ima li uopće smisla opisivati ono što se događa, dok se prave priče odvijaju negdje mimo nas, među ljudima koje ni ne poznajemo. Možda je stoga najbolje nešto izmisliti, ući u takozvani fiction, početi pisati o onome što se čini poznato, dovoljno poznato da bi se mnogi mogli zamisliti u toj priči.
Jednu takvu upravo čitam, no u njoj se ne mogu zamisliti. Franzen ju je pisao devet godina, bože, mora da se jako mučio ako je ovo konačni rezultat. Natezanje sa zaštitom ptica - da, svi znamo za njegovu strast prema ornitologiji, promatranju ptica i navođenju njihovih imena za koja uglavnom dosad nismo čuli. No teško probija barijere međuljudskih odnosa, nepovezano preskače iz jedne u drugu sudbinu koncentrirajući se na jednu posve besmislenu odluku kojom pokreće - barem je tako mislio - niz događaja. Dosadno, ne vrijedi truda, ne vrijedi svih onih razgovora u časopisima, naslovnice Timea, i svih komplimenata koji su mu udijeljeni. Šteta izgubljenog vremena, mojeg, naravno, njegovo je ionako dobro naplaćeno. 
Rado bih da mogu sjediti ispod vrta koji mi pada na glavu. Upravo onog ispod kojeg sam sjedila u Madridu razmišljajući kako je sa cvijećem sve moguće. Raste i u "nemogućim" uvjetima, iz malenih saćastih džepova ugrađenih u površinu zida. Prelijepo je, i htjela bih što dulje zadržati taj osjećaj. Zapravo bih htjela imati takav vrt i gledati u njega sve dok mi se ne zavrti u glavi od te pomaknute, rasvjetale ljepote. Mnogo toga tamo mi je lijepo, stabla zasađena gdje god je bilo moguće, sjajna atmosfera, zanimljiva mjesta. No Herzog i de Meuron posebno su mi dragi s tim svojim nesvakidašnjim rastvaranjem do nedavno zaboravljene manufakture. I dok sjedimo pod vertikalnim vrtom ne želim pomišljati na povratak. 

U malenoj knjižari sjedim na stepenicama, kao nekad pred školom ili faksom. Ne mogu ne razmišljati o tome, kako posluju u ovim teškim vremenima. Na policama su knjige od kojih mnoge imamo doma; nekoliko majica za djecu, posteri koji najavljuju buduća događanja, ali i ona upravo prošla. Ivar i dečki svoje su instrumente rasprostrli kako su najbolje mogli, atmosfera je prisna, stepenice hladne. Zamišljam kako je bilo dok je svirao u Madridu, na mjestima gdje je otišao sam. Zvukovi koje slušam vraćaju me u neka davna vremena, iako su ovakve prigode bile rijetke. Dok Nenadu šaljem sms izvještaje prisjećam se nekog čudnog tuluma na kojem sam bila, više ni sama ne znam kad. Bilo je to u centru, možda u Boškovićevoj, u stanu osobe koju nisam poznavala. Sjedila sam na prozoru i slušala priču neke djevojke koja je, kako mi je barem tada ispričala, skočila s prozora i preživjela. Imala je skoro sve kosti slomljene, i dugo vremena nakon nesreće uopće nije osjećala nikakvu bol. Jednom je čak sjela na vrelu peć i zaradila teške opekline, no ni njih nije osjećala. Bila mi je neobična njezina pripovijest i zapravo sve ove godine ne vjerujem da je bila istinita. Ne znam zašto ju je pričala, vjerojatno je bila željna neke pažnje, pa bilo to samo od mene koja joj tada ništa osobito nisam mogla pružiti. Ne znam što kome mogu ponuditi ni sada. Zapetljana sam među stranicama onog što čitam, i onog što pišem. Među njima trenutno nema slobodnog prostora. Bjeline su ispunjene bilješkama, olovke poredane uz blokove. Nema do rukopisa, tješim se; nije moguće pisati dok pred sobom nemam desetke gusto ispunjenih stranica. U tim retcima ponekad ću pronaći ono što će biti napisano. Ako mi se prije toga vertikalni vrt ne sruši na glavu.