"Četrdesetdevet, zašto ne možeš reći četrdesetdevet?" "Zato što sam mlada, nemam toliko godina, nemam uopće godine." Dok glumica izgovara ove riječi ne prestajem se smiješiti. Rijetko dobar tekst, rijetka situacija u kojoj se doživljavam, nalazim svoje mjesto, kao da sam napisala ili barem već jednom izgovorila te riječi. Možda jesam, vjerojatno sam ih čula, pročitala u kinu ili na televizijskom ekranu dok sam jednom, tko zna više kad, gledala film istog naslova i iste radnje kao i predstava.
Godine. U predstavi, kao i u filmu, nije stvar u alkoholu, kao što to uostalom nije ni u stvarnom životu. Stvar je daleko jednostavnija, ili se to samo tako čini. Već sam dugo vremena toga svjesna, jer stvar je u godinama - bolje rečno, u njihovom ne izbjegavanju, nego nepoštivanju. Obuti visoke pete na uske traperice i lijepu bluzu, ili malu crnu haljinu (ne doslovno, naravno), ogrnuti se balonerom (nekim od onih lijepih koji vise u ormaru i koje tako rijetko iznosim van); poistovjetiti se s nekom utvarom, po mogućnosti mladom, od koje postoji neka korist, no nismo je svjesni, ni glumica ni ja. I tako sjedim u tom prvom redu dok se preda mnom na neki način odvija jedan dio mog života - ne, nisam ga provela na pozornici, ne glumim za život, ne pijem, ne vraćam se bivšem partneru (ni ne sjećam se da sam ga ikad imala, uostalom), ne vodim paralelne razgovore sa scenaristicom, režiserom, ni s kamerom. No istovremeno osjećam se kao na svom terenu, kao da bih bez okolišanja mogla iskoračiti među te ljude, progovoriti nizozemski (iako sam učila onu "seljačkiju" verziju koju govore u Belgiji i s kojom se Nizozemci toliko sprdaju), ispričati što je to toliko osobito u tim godinama koje i imam i nemam.
Ne, ne prati me utvara; zapravo me prati ali neke posve druge vrste. Ne prati me utvara godina, starenja, dobro - možda malo, poneke stvari ponajviše zato što na njih ne mogu utjecati. Ali sve u svemu nije loše, još uvijek mogu skakati, trčati, plesati, osjećaj za ritam nije me napustio, dvije bore na čelu nisu dobile društvo, glazba koju slušam odaje da nisam odustala od sebe. Pratim, slušam, gledam, kraj mene su časopisi koji donose novosti, a i Nenad ne odustaje, puni nas svojom energijom, jer mi ipak nismo potpuno različiti ljudi. Ili ipak?
Teško je procijeniti, jer malo je onih s kojima to mogu komentirati, vremenom veze i odnosi slabe, rastvaraju se, a i sve je manje volje i snage da s bilo kim raspravim ovakve situacije. Pa mi ne preostaje drugo nego ih komprimirati u tu jednu večer dok s osobom koju ne poznajem i koju vrlo vjerojatno nikad neću upoznati dijelim iskustva o kojima ni s kim ne razgovaram. Ali za to sam vjerojatno sama kriva, nemam ni vremena ni volje za small talks, ne snalazim se u tome, možda nikad ni nisam. Kao što se ne snalazim ni u dućanima dok kraj mene žene usredotočeno grabe određene komade odjeće posve nesvjesne moje pozicije, neke glupave neizvjesnosti čije korijene nikad nisam istražila.
Wij zijn totaal andere Menschen, kaže glumica svom partneru, mazno, pomalo pretjerano, da joj ne povjerujem. Da, donekle smo drukčiji, ali ne posve različiti, teško je odrediti te detalje, razdvojiti ono što je bilo od ovog što jest. Kosa mi je drukčija, tijelo se neminovno mijenja. No pogled koji sama sebi upućujem iznutra jednako je svjež i nalikuje onom nekadašnjem, što me iznenađuje. Jer nakon svega proživljenog, nakon umora, bolesti, pogleda prema onima koji odlaze i u tome nas trebaju osjećaj nekog sjaja u očima nije loš, zar ne? Ili je to samo privid nastao pod utjecajem svjetla koje dopire s druge strane zaslona računala? Smješkam se, jer glumica posrće i na kraju završava Nenadu u krilu; ostali se glumci ispričavaju zbog neugodnosti koju je prouzročila tim dobro odigranim pijanstvom. Poslije predstave šećemo do kuće, ne posrćemo. Ne znamo koliko smo različiti, jesmo li drukčiji i zapravo nam to nije ni važno. Koraci su nam brzi i sigurni, glazba koju slušamo glasna, a razgovor ne prestaje. I tako već godinama, koje i imamo i nemamo.
