Mjesto

Nikako se ne mogu sjetiti gdje je za velikim stolom bilo moje mjesto. Stol i danas zauzima sredinu velike sobe, prostorije podvojene svrhe u kojoj se iznosila srebrnina i sjedilo u rezbarenim altdeutsch stolcima (doduše, istini za volju, radi se o namještaju koji je u tom stilu davnih dana izradio jedan obiteljski prijatelj, a što mi je pričao stari dok smo komentirali vijence i izraze sućuti), u čijem kutu je bio crveni kauč na preklapanje. U njegovoj ladici čuvala se mehanička željeznica s tračnicama, kućicom za vlakovođu, stabalcima i ostalim sitnicama koje smo samo ponekad smjeli izvaditi i složiti. Na okrugli stolić za pasijans smjela sam staviti gramofon koji sam uključivala uglavnom kad nikog nije bilo doma, osim bake koja je ionako obitavala uz štednjak.
Znam da je stol dugo vremena bio prekriven plastičnim stolnjakom, jer je Davor redovito prevrtao čaše sa sokom što nije nailazilo na odobravanje starijih ukućana, zaduženih za čistoću. Običnih dana sjedili smo uz kut stola ili u kuhinji, no ni dalje ne mogu prizvati to mjesto koje sam sigurno imala. Sjećam se gdje je sjedila Sonja u njihovoj maloj kuhinji iz koje se jednom tjedno širio miris leće kuhane u pretis-loncu. Taj mi je miris bio stran, kao i sve one silne zabrane i pravila koje je uvela Nanda nastojeći vladati životima i ponašanjem svojih kćeri, a povremeno i mojim. Dokoljenke u kasnu jesen, otkopčan kaput, nenošenje kape i rukavica izazivali su kod nje negodovanje i čudnu vrstu nervoznog smijeha kojim kao da je nastojala ublažiti činjenicu da dolazim iz drugačije obitelji, opuštenije, bez previše pravila.
U Sonjinoj obitelji svatko je dobro znao svoje mjesto, koje i danas osjećaju podijeljeni po sobama, odijeljeni iscrtanim linijama naslijeđene djedovine i nataloženih problema. Za to vrijeme ja i dalje ne znam koje je moje mjesto. Snalazim se kako znam, stojim uz stol za kojim već godinama nitko ne jede; beštek leži u ladicama, lijepi, iako ne osobito vrijedni tanjuri već dugo nisu bili u upotrebi. Slika nekog morskog pejsaža još je više posivjela, ionako nije lijepa, a ni ne znam kako je stigla do nas. Možda je i nju kupio djed koji je središnju, "veliku" sobu u kući ispunio prizorom u koji je želio povjerovati, a u koji se nikad zapravo nismo uklopili.
Pitanje mjesta raspravljam s Irenom; razgovori su sve učestaliji, jer je samoća izraženija, a vrijeme prebrzo prolazi. Danas više neko ikad ranije istodobno smo na više mjesta, udaljenosti su sve manje, vrijeme je istodobno skučeno i rastezljivo, ovisno o perspektivi i generacijskoj pripadnosti. "Ne možemo više popuniti tu pukotinu, hijatus koji karakterizira naše odnose. Možda će biti rata, a možda i neće." Rat je uvijek bio tema, ili barem sukob. Dok smo bili mali, pričali su o sukobima u Čileu, ili nekim drugim zemljama iz kojih su stigli njihovi prijatelji. Do tih smo priča putovali u srebrnom Renaultu s kožnim sjedalima - ili je to bio skaj? Put je trajao satima, gotovo čitav dan nakon čega je otac izlazio iz automobila žutozelenog lica, i dalje psujući sve te idiote koji su se baš toga dana našli na cesti, ispred ili iza njega, smetajući ga u svakom pogledu. Mi smo morali šutjeti, nismo se smjeli svađati, bilo je dosadno, neudobno i sporo, pa nije čudno da tu udaljenost danas prelazim vozeći što brže. U tavanski stan uspinjali smo se zavojitim metalnim stubama što danas više nitko od njih ne bi mogao. Ponekad me Benno vodio u udaljene dijelove tavana u kojem nitko nije stanovao. U jednoj je prostoriji bio ostavljen starinski bijeli štednjak. Sljeme krova bilo je vrlo visoko. Nisam znala težinu tog mjesta onda, kad mi ga je pokazivao. Sjeća li ga se još?
Iako ne znam to "svoje" mjesto za stolom, znam za ono u niskoj fotelji u kojoj sam često čitala. Knjige su bile poslagane u spavaćoj sobi visoko do stopa, iznad gramofonskih ploča koje su u stotinama, pa i tisućama primjeraka ispunile većinu prostorije. Čitali smo sjedeći ljeti na hladnim kamenim stubama, u krevetu, za stolom, na terasi. Čitajući o knjigama Nadeždinog djetinjstva pokušavam se sjetiti svojih. Dio biblioteke i danas je u ormaru sa staklenim vratnicama, "To su mi očeve knjige, valjda ih nećeš baciti.". Moj stari doživljava me kao ultimativnu prijetnju svom neprežaljenom djetinjstvu, sačuvanom uz ostalo i u svescima čiji me naslovi uglavnom ne zanimaju. Vrtjeli smo se u labirintu Andersena, Wildea, Saroyana, Kästnera, pa Kušana - ni njega više nema. Uspoređivali smo napisane mame i tate s našima, tražili svoje mjesto pod grmom kraj škole gdje smo pokušavali piljkati, no već tada igre su bile drukčije.
Odrastala sam sa slikom u kojoj sam se vidjela; bila je lijepa, uredna, interijer modernistički (ma kakav altdeutsch), no do njene realizacije proteklo je isuviše vremena. U toj slici nije bilo mjesta za mnogo toga što mi se dogodilo, ali tako je to sa slikama. Njihove pozadine premrežene su kompozicijom čiji dijelovi ne moraju nužno biti vidljivi, od koje smo sazdani i koja nas pridržava na okupu. Danas je lakše; prizore je moguće fotošopirati, nije ih potrebno ni zamisliti jer postoje obrasci slobodni za preuzimanje i alati koji će lik sjediniti s okolinom. Okruženi smo takvim prizorima, novoizgrađenim kućama bez ulaza i vrata čija su prizemlja ispunjena garažama. Poput otpada zaostalog nakon poplave, većina njih ispunila je svako potencijalno mjesto na koje je bilo moguće položiti ciglu. Htjela bih vidjeti njihove interijere, no te su kuće uglavnom prazne; mrtvi kapital tranzicije za koju smo kolektivno osuđeni i svakodnevno je plaćamo.
Radni stolac dijelim s Mačićem koji leži sklupčan iza mene. Pasi mi je pod nogama ili u nekom kvaru, ostali su se raspršili svojim poslom. Ponovno nema neba i čini se kao da dan nije ni počeo. Odlažem nove knjige koje sam kupila na sajmu uz one još nepročitane. Roman napisan bez da se upotrijebilo slovo e, roman naslovljen po jednom slovu, romane pisaca za koje nisam čula jer svi pišu, a sve je manje čitatelja. Ili sam u krivu? Htjela bih pisati o djedu, ali premalo o njemu znam. Tek neka čudna mašina ispred prozora moje radne sobe svjedoči o njemu. Mašina, beštek i altdeutsch. Njegovo je mjesto bilo tu negdje, gdje sad obitavam. Romansirano ili stvarno?
 

Pedeset posto

Pomična vrata s vremena na vrijeme su se otvarala i pružala pogled na krevet na kojem je ležala. Sestre su se često pojavljivale, pomažući, okrećući je, čineći ono što uobičajeno čine. Ponekad bi netko prošao kroz sobu, žena u kutu po prvi je put sjedila na kolicima umjesto na toaletu, i bilo joj je neugodno. Miris je bio teško podnošljiv, no nekako mi se činilo da nije primjereno o tome razmišljati. Na susjednom krevetu, odijeljen tek platnenom zavjesom, muškarac je razgovarao s mladom liječnicom. Trebali su mu izvesti zahvat kojeg se sjećam iz serija, kad te uspavaju i izazovu lagani električni udar kako bi uspostavili pravilan srčani ritam.
"Jesu li vam to već radili?"
"Nisu."
"Ne bojte se, još nam nitko nije otišao na taj način. Moramo ispuniti upitnik. Koliko imate godina? Nosite li zubnu protezu?"
Star je kao Nenad, pomislila sam, a već nema donje zube. Imao je poveći trbuh, kako to već biva s mnogim muškarcima u toj dobi; ne pretjerano zapušten, ali daleko od stanja kakvo je trebalo biti. Lijevo je ležala mlada žena, Nenad je primijetio njezine tenisice, a ja tek tamnu kosu uz blijedo lice, zaspalo od tko zna kakve bolesti. Izmjenjujemo se uz krevet. Čuje nas tek ponekad, svo ostalo vrijeme u dalekom je polusnu, zapravo već otišla. Lica sestara i liječnica su ozbiljna, tek se ponekad nasmiješe; težak im je i nezahvalan posao, ne bih se s njima nikad mijenjala. Nema tu mnogo utjehe, svi sve znamo, a dok čekamo pokušavam guglati nešto o jednoj od bolesti ispisanih na njezinoj dokumentaciji. Ionako ništa ne razumijem, tek ono načelno, kao što načelno znam uzroke koji su doveli do tog stanja. Sve finoće i detalje nemoguće je popamtiti, zapisati ili prepričati. No slike su nemilosrdne, pristižu iz arhiva, jedna za drugom dok stojim kraj nje nemoćna više bilo što reći.

Jutra su hladna, ponekad na livadi ima mraza. Izbjegavam stati na obitelj biljčica, sjećajući se kako ih je doživljavala i opisivala Mirjana Vodopija. Pasi juri unaokolo nezainteresirana za čuvanje listova, jedino je važno druženje i istrčavanje. Hladno je, ne volim vlagu u zraku, ni ljude koji jedni drugima ne znaju ime i prepoznaju se samo dok su uz njih psi. Žurimo po ulicama, ishodavamo planirane rute, sve je po nekim propisima, nepostojećim ili zamišljenim kako bi život barem načelno imao smisla. Dobro, ne baš smisla, on se ionako ne utvrđuje hodanjem po određenim ulicama. Više mi je od svega potreban red, ugrađeni template ili tablica koja čeka da bude ispunjena. No ovih dana ne nalazim sadržaje koji odgovaraju unaprijed određenim okvirima, sve je nekako stihijski, kako već bude.
Na Jelenovcu nema nikog. Uspinjemo se do brežuljka s brezama, neposredno uz drvenu kućicu koja pripada šumariji i u kojoj nikad nikog nisam vidjela. Breze su se razrasle, dok smo bili mali i dolazili na ovo mjesto bilo je svjetlije, drukčije. Znam da negdje postoje fotografije; stari nas je slikao, no ne znam gdje su. Možda crnobijele? Tko će znati, slike koje pamtim ionako ne ovise o boji. Bili su to naši vikendi. Prvo sa starim do Zapadnog kolodvora, ili svi zajedno na Jelenovac, ponekad na Zelenu magistralu nakon što su kupili auto pa smo morali trpjeti rituale vezane uz vožnju (lošu, uz beskrajno mnogo komentara o luđacima na cesti), eventualno društvo koje bi pozivali, sendviče ili pečenu piletinu posložene u metalnu kutiju na čijem su poklopcu bile izbušene rupice.
Ispod breza odsječena je skupina stabala od kojih su ostali samo panjevi. Izgleda poput redova koji se pomiču sve dok ne dođemo u onaj prednji, a ispred nas više nitko ne stoji. Tako je to i sa stablima, rekla bih, pokušavajući olakšati situaciju u kojoj više ništa ne može dobro završiti. Na povratku srećem Davora koji stoji uz parkiran auto. Smjenjujemo se, razgovori su kratki, kao da se nema mnogo toga za reći. Tek opće informacije, odluke koje je potrebno donijeti jer nam ništa drugo ne preostaje i jer nitko drugi za njih nije odgovoran.
Iz arhiva izvačim fotke mame dok nam čita priče, uz Slavuja i ružu uvijek plačem, dok osluškujem zadnje udarce srca ptičice zapele na trnu. Uživa dok nam to čita, ozbiljnim grlenim glasom kojim je recitirala stihove na francuskom, ponekad pokušavajući pjevati. Obavezno s cigaretom, očiju iscrtanih crnim tušem. Budila me da gledamo slijetanje Apolla na Mjesec, ne obazirući se na oca koji nam se rugao, ne sjećam se više zašto. Doživljavala je to drukčije nego ostali, spominjući slobodu, ne znam više točno, jer sam zapravo rano prestala obraćati pozornost na te detalje.

Na izlozima obavijesti o sniženjima, no ionako nitko ne ulazi. Osipa se slika grada kakvog poznajem, ljudi su depresivni, nervozni i nesigurni. Trgovine rabljenom robom, prodaja zlata, bezbroj pekarnica i poneka slastičarnica. Zaobilazmo ono što smo znali i na što su nas naučili. Nespremni smo na ove promjene, jer odgajali su nas uz francuske stihove i jazz, uz Alicu i kazalište. Pedeset posto, sedamdeset posto. Što će ostati? Iz staklene boce slijeva se deset postotna otopina, i ovdje je inflacija na djelu, kap po kap, Amstrongovi koraci, Milesovi tonovi, stih po stih. Pokušavamo joj prepričati putovanje u Pariz, "Oprostite mi, jako sam umorna. Moram se odmarati." Ništa od priče, pogled u loše uokvirene reprodukcije Moneta čije prizore ne bismo prepoznali da nisu potpisani. Monet i infuzija, neki teško bolestan muškarac posve žute kože i otečenih nogu, kojeg žena ne uspjeva prenuti iz stanja u koje je potonuo.
"Gume su vrh, konačno se mogu voziti", javlja Ivar koji s carinicima uspostavlja režim prijenosa instrumenta preko granice. Tonovi koje stvara sve su bolji, no na žalost, nije ga čula kako svira. Toliko je toga ostalo što se još moglo, govorim u sebi sređujući papire, sabirući život u dvije-tri stranice prikladnih informacija koje će netko možda upotrijebiti. Sve je tiho, čuje se samo duboki ritam kontrabasa dok Ivar vježba. Irenin poziv, možda utjeha, samo za koga? Stanje je teško, svi smo sami, nitko nikog ne drži za ruku, tamo jednom tjedno razgovara s Klausom, i povremeno u Claudijevom atelijeru u kojem još uvijek, na čuđenje sviju, funkcionira Bennovo sjećanje. Zaboraviti ili biti svjestan? Pušiti ili hodati? Misliti o svima, ili odustati, jer ionako se ne može sve stići.
U pozadini stabala, između kojih puštam pogled da se snalazi, vidi se titravo zelenilo. Teško je precizno odrediti jesu li to povezane krošnje grmlja ili mladih stabala, jer su svjetlije od okoline. Ili je to varka oka koje stremi vidjeti neku vizualnu utjehu. Nastojim snimiti ono što vidim, iako mi to nikad ne uspjeva. To je samo okvir pogleda, tješim se, u koji još uvijek gledam.

Uzorci nečije volje

"Blogovi su vrlo važna mjesta, razvijaju novu razinu kritičkog promišljanja.", spomenula mi je mlada kolegica.  "Da, znam, ono što pišem možda je neka vrsta literature, ali istodobno govori o današnjici. Nisam imuna na politiku, ni na društvene odnose, ili kulturu.", opravdavam joj svoje pisanje. Pokušaj pisanja, da budem preciznija. Jesu li prazne, devastirane, išarane i prljave ulice literarni predložak, ili slika onog što nas okružuje? Jesu li deke i vreće za spavanje povješane uokolo igrališta tek motiv za fotografiranje i opisivanje, i je li doista potrebno deklarativno navoditi statistiku, zazivati bivšu državu, Marxa, o predsjedniku da ni ne govorim, kako bi se nekog uvjerilo da je pred mojim očima neprekidno  realnost?
Nisam pisala nekoliko mjeseci, za vrijeme kojih sam ionako samo pisala. Bez svog virtualnog mjesta ostali su mnogi na koje sam naišla; ljudi na ulicama, znani i neznani, napuštene životinje, retuširane fotografije tko zna koga koje sam vidjela i gotovo istodobno zaboravila. Od travnja do danas putovala sam, hodala i vozila se; bila sam ljuta, bijesna i sretna, smijala se i plakala u istom danu. Htjela sam se odmoriti, bezuspješno; tek pokoji ukraden dan bio je iskorišten kako bi se napravilo nešto drugo, sustigli zaostaci, izrekle rečenice. Sve se svelo na zapisivanje bilješki, slaganje papirića koji su se nagomilali uokolo monitora, tipkovnice, ugurani između ostalih papira na kojima su dijelovi knjige, još nenapisani tekstovi, svo to ludilo koje tinja bez prestanka.
I zašto danas? Ponajprije zbog one cure koju sam vidjela jutros dok sam s Pasicom kružila po kvartu. Držala se pod ruku s prijateljicom; očito su imale pauzu u školi. Jedna se skrušeno smiješila i izgledala je kao da joj je neugodno, drugoj je pogled izlazio iz ove dimenzije. Ne znam gdje je gledala, negdje ispred, iza mene, istodobno u ništa i sve što se pred njom otvara. Onaj drski, neustrašiv pokret glavom, jer ti je svejedno, jer se ne bojiš, jer ima vremena i jer te prijateljica, ma kako bila nesavršena pratnja, slijedi na trenutnoj dionici.

Dopao mi se taj pogled, pomalo neobuzdan, koji govori "skini mi se" dok iz pozadine još uvijek proviruje potreba za društvom. Poslužio mi je kao putanja prema nekud, istodobno onome što je bilo davno i nečemu što bi se moglo dogoditi. Zasjenio je otpatke prema kojima nepogrešivo vodi nos našeg udomljenog psa zbog kojeg hodamo i razgovaramo s drugima.
Topot šapa u trku podsjetio me na ritam motora koji sam pokušala odrediti za vrijeme jednog od letova. Šesteroosminski? Ne znam postoji li uopće takav ritam, nema Ivara kojeg bih to mogla pitati. Ako ne postoji, je li ga moguće uspostaviti? Proizvesti nešto smisleno, što neće podsjetiti na okretanje propelera koje pokušavam snimiti, jer me fascinira njihovo svijanje za vrijeme leta. Postoji li neki središnji ured za ritmove koji postavlja pravila? Ili sam i to zaboravila, poput svega onog drugog, svih tih znanja koja sam ranije usvajala, neka od njih bez previše interesa, znajući da mi neće trebati. Ritam puta uvijek je uspavljujući, odmara od onog što smo proživjeli, vidjeli, što nas je dirnulo i potaklo da idemo dalje. Svjetlo koje stiže izvana je prejako, rastvara sve ono što bi se možda moglo vidjeti. Čitam priču o Ruth koja me podsjeća na moje priče. Soba u Antwerpenu, wc na polukatu, hladno i nespretno ako se mora ići po noći. Kada koja je bila naknadno ugrađena uz ulaz, u uskom hodniku, odijeljena od ostatka prostorije plastičnom zavjesom. U prizemlju širio se nepodnošljiv miris iz dućana koji više nije radio, iza kojeg su u spremištu u kutijama ostale pobacane plišane igračke. Jeftine, ružnih boja, sigurno su se trusile i izazivale kašalj, no najvjerojatnije nisu nikad došle do djece kojoj su bile namijenjene. Jednu ili dvije ponijela sam za Ivara; ne znam je li ih zavolio poput onih lijepih koje smo mu kasnije kupili.
Ruth i njezina prijateljica s kojom je ponekad dijelila krevet podsjetile su me na djevojku s kojom sam se davno družila. Ne znam što radi, samo sam je jednom vidjela iz auta, u prolazu, nezanimljivu i nekako mlohavu, odjevenu poput dosadne, zapuštene žene, bez energije kakvu je nekad imala. Ruth i njezina prijateljica - između njih možda je postojao odnos, prijateljstvo, nešto. Bez obzira na odlazak, selidbu, kutije u kojima su završile stvari, nepojedenog doručka i pepeljare. Ili se sva ta druženja i prijateljstva na kraju pretvore u nešto slično?
U gradovima, određuju nas uzorci nečije volje. Arhitekta, urbanista, političara i polijevača ulica. Krećemo se, zaobilazimo, tragamo za poprečnim prolazima, putevima sa što manje ljudi, onima koji nisu ispunjeni turistima, u kojima nema plastičnih dućana i ne šire se mirisi loše kave "za ponijeti". Mirisi iznajmljenih stanova. Putovanja javnim prijevozom, autobusom koji je navečer prazan jer je minula gužva onih koji rade do osam, školaraca i svih ostalih. Egzistencija pohranjena u posudi za putar, banalno i smiješno - no to su mirisi koje pamtim. Možda ih je nemoguće opisati, no ovdje su, izlaze van povremeno, kad se najmanje nadam. Posude sam se sjetila dok sam slušala vlasnicu malog crnog psa kako priča o svom životu, plaći, kafiću, Kanadi. Želi otići, ona i tisuće drugih. Došlo mi je da je pitam ima li i ona posudu u kojoj je sačuvala neki miris, no to nisu pseći razgovori koji se vode u mraku, dok nastojimo obuzdati ljubimce i ne završiti kao nijemi svjedoci njihovih ludiranja.
Slike u koje gledamo ispunjene su neizgovorenim riječima; sadržajima koji definiraju atmosferu koja djeluje beznadno. Pogledi ne vode nikud, čak ni oni slikareve žene koju prikazuje dok sjedi na krevetu, oka pretvorenog u mračnu duplju. Kuća na osami nije poput naše, obuhvaćene tkivom što nikad u potpunosti nije postalo urbano. Koliko je razlike između Hopperovih prikaza i onog u čemu živimo? Drugi meridijani, rijetka skošena svjetla; sobe su tople, i mi se, dok razgovaramo, promatramo. 

Pokušaj smijeha

Dok sam bila mala, vrijeme definitivno nije postojalo. Odgovorno to tvrdim, dapače - dok smo se u subotu na biciklima provlačili između automobila i tramvaja, putujući od Dolca do doma, pitala sam Nenada što misli o tome, i složio se sa mnom. Što mu je drugo činiti? Nije bilo ni tjedana ni mjeseci, ništa se nije moralo, ništa se nije mijenjalo. Ni na što osobito se nisam morala prilagoditi, išla sam u školu, družila se sa Sonjom i još par cura, pisala sam drugima školske zadaće na neke smiješne teme, od kojih se više ni jedne ne sjećam. Život se sastojao od uobičajenih zadataka, odlazaka na treninge, zimi na klizanje, i rođendana povodom kojih smo izvlačili srebrninu i servis kako bi što bolje pristajali uz bakin stolnjak. I to je bilo to. Uopće ne znam što se događalo s mojim roditeljima, kao da se radilo o likovima u pozadini dok su sprijeda, uz sam rub pozornice, uglavnom bile moja baka i ponekad Omama. I tako sam došla do zaključka da vrijeme nije postojalo, jer su sve godine nalikovale jedna na drugu. Ljeti smo Sonja i ja znale sjediti na ledenim kamenim stubama, često razgovarajući o knjigama. Ne sjećam se ni terase ni stana; znam kako je izgledala soba koju sam dijelila s bratom, ali posve je lišena sadržaja. Kao da su na policama i u ormarićima ostali uredno složeni doživljaji čija je beznačajnost utjecala na to, da su zaboravljeni tamo gdje sam ih smjestila.
Za razliku od tog doba, vrijeme je danas neumoljiva kategorija. Prolazi da mi nije jasno kad i gdje je nestalo. Sjedim i više ga nema; ustajem no nema neke promjene - već je sve prošlo i jedino što ostaje je nemoć da se s time nosim kako treba. To s vremenom mi već ide lagano na živce; dok sam se vraćala iz bezuspješnog posjeta Malčićevoj izložbi, nemoćna shvatiti zašto netko usred dana zatvara galeriju kad bi lijepo mogla raditi barem do šest (osam je previše, to su već nerealna očekivanja), odlučila sam da ću pisati drukčije, simpatičnije, da ću probati pokazati razinu humora koju, doduše, rijetko tko kod mene prepoznaje, ali nema veze, ionako su važne namjere. Pa sam si zamislila kako ću napisati nešto smiješno poput Zrinkinih objava na fejsu koje me često nasmiju, ali vraga, ne ide, ne mogu. Možda je to pitanje generacije, starenja, obaveza koje su u potpunosti ispunile sve prostorije kroz koje se krećem, cureći s polica i zatrpavajući točno ono mjesto na koje trebam zakoračiti.
I tako je humor ostao negdje sa strane, za neko bolje vrijeme. Ionako ne pristaje slici koja nas okružuje, gradu u kojem je sve stalo i propalo, u kojem su mnoga mjesta zatvorena, nitko se baš ni ne smije, ili to barem tako izgleda. Oko mene, tu u kvartu, otvaraju se dućani "sve po deset kuna". Često uz taj natpis osvane i dodatak "stigla najnovija kolekcija", ali to nije smiješno. Prvi put kad sam vidjela natpise na izlozima uspjela sam se nasmiješiti, no sada nastojim ne gledati u te dućane u kojima "najnovije kolekcije" premeće zavidan broj kupaca. Jednom sam gledala neki dokumentarac o tome, gdje završava sva roba koja ostaje neprodana, nakon što iz centara kupovne moći preko sredina kao što je naša više nema kuda otići. Mnogo toga završilo je na tržnicama u Africi, kuda stiže umotano u ogromne svežnjeve koji se prodaju u stotinama kila. Ne može se birati, svatko tko se odlučuje prodavati mora kupiti jednu ili više takvih "bala" i iz njih izvući najviše što može. Pod šatorom ili nekom provizornom nadstrješnicom, žena je prodavala hlače i majice, sportsku robu, haljinice na tregere i svašta drugo. Ništa drugo nije joj preostalo, samo prodavati iznošenu odjeću koju nitko s naše polutke više nije htio odjenuti. Nekako tako izgleda i naše susjedstvo, tu nedaleko tvornice u kojoj su radnice šivale za Bossa, Sandericu, Armanija i druge. Par pekara, otkup zlata i sve po deset kuna. To je okvir svijeta koji mi se ne da mjeriti, jer vjerojatno ne bih daleko stigla.
Irena je nervozna. Još nisam pročitala njezinu novu knjigu, previše radim, ne mogu svaki dan kuhati, sestre u Opatiji čine svoje, dok se ja nastojim što više izmaknuti. "Obitelji. Tko bi mogao bez njih?", pitao se lik u filmu koji smo nedavno gledali. Ima li se tu što za dodati, jer ionako je već sve rečeno, napisano, snimljeni su filmovi, opjevane zgode. Predvečer sjedimo u stražnjem dvorištu, ništa se ne čuje, svi su ili otputovali ili su nestali negdje drugdje. Ponovno razgovor o obitelji, nemoć da se otmemo iz tog meandra u kut, ili kako li već zavija, nikud nas ne odvodeći. I kad smo gotovi s jelom, kad su Ivar i Lana već otišli, a pisci, kako ih zovemo iz milja, odmaraju, sjedim razmišljajući je li moguće oteti se svemu tome i postaviti barijeru koja će spriječiti bilo kakvu reakciju. Zašto gubiti vrijeme kad pomaka nema, kad riječi i geste odlaze u prazno?
Danas sam ipak uspjela vidjeti Malčićevu izložbu. Poslije sjedimo na kavi kod Nika, koji mi donosi neku peruansku mješavinu, vrlo finu i aromatičnu. Okruženi smo ničime, poneki fejkeri koji još nisu odustali od svojih lažnih uloga pretjerano su glasni. Afektiraju bez obzira što ne marimo ni za koga. Pored nas žena plastičnog lica gleda ni u što; kosa joj je lijepa, no ona već odavno ne podsjeća na nešto što je jednom možda bila. Kao da je iscurila sa stranica internetskih portala, gdje se među tek ponekom uistinu važnom vijesti nalaze nevjerojatne količine golih žena, raznih nakaza koje pokušavaju na bilo koji način privući pažnju, kriminalaca kojima se tepa, agresivaca koji zlostavljaju sve što se oko njih kreće. Ne mogu više čitati priče o izbodenim psima, mačkama koje je netko htio zazidati, ne mogu gledati takozvane reality-priče o bankarima koji spašavaju pačiće niti nositi breme tuđih pretužnih sudbina. Htjela bih se smijati, biti zabavna, ponuditi ono svoje lice koje je rijetko tko vidio. No ne mogu se pokrenuti, zakočena sam na mjestu gdje sam se zatekla, iz kojeg ne vidim izlaz. Ni u književnosti, ni u umjetnosti. "Bojim se da je rat jedina šansa, koliko god to strašno zvuči", rekla sam prijatelju. I Claudio je uvjeren da će doći do rata, jer sve je iscrpljeno i nitko nema snage pronaći izlaz u nekoj novoj razini gdje bi šanse mogle biti drukčije raspoređene. Kolektivno smo isprani neizmjernom količinom gluposti i banalnosti koja se svakodnevno servira i koju je teško izbjeći. Da bih poništila njihovo djelovanje, trebala bih imati više vremena. Ali i po tom je pitanju situacija nepovoljna. Knjige koje čitam nisu smiješne, ljudi s kojima se družim krajnje su ozbiljni. Dio smo uzorka koji bih željela da ga mogu promijeniti, no više nisam sigurna je li dovoljno stvari pogledati iz drugog kuta, kao što mi je to jednom savjetovala Jelena. Pokušala me pripremiti na sve što smo u međuvremenu morali napraviti s kućom, i imala je pravo. No, ta je promjena percepcije bila doista lokalnog, da ne kažem privatnog karaktera. Ova koju priželjkujem, trebala bi zahvatiti mnogo šire. Da promjenim objektiv?

Nema vremena za planove

Iz šalice se pušio vruć, dosta zaslađen čaj. Nije mi bilo jasno koja je to vrsta, ali u ovakvim se prilikama takvo pitanje ne postavlja. Čaj je poslužen, donio ga je iz neke stražnje prostorije u kojoj nikad nisam bila, jer za nas su namijenjene samo one dnevne, "reprezentativne", s baroknim anđelom kojeg je tko zna kad nabavio i crno-bijelom presvlakom na kauču. Šalica je opičena, položena na tanjurić čiji me oslik podsjeća na 19. stoljeće. Možda bih trebala znati kako se zove, čemu pripada, koji bi posvojni pridjev odredio pobliže njegovo stilsko porijeklo, ali ne možemo sve znati. Ili? Zavaljen u fotelji preko puta priča mi neku dirljivu priču o ljudima koje je poznavao, kojih nema, kojima je posvetio crteže, slike, knjige koje i danas izdaje. Iz moje pozicije uvijek mi se čini kako je teško objaviti knjigu, jer je scena mala, čudljiva, uglavnom ne mari. Ali njemu to nekako uspijeva. I tako pijem čaj, iako je zašećeren, iz šalice na kojoj je otisnuta slika koja me jednom očarala, i slušam priče o Karlovcu, o nekom vremenu o kojem ne znam dovoljno, o posljednjim Krležinim danima, onome što je jednom nekome rekao i nikad nije zaboravio.
Nekoliko dana kasnije gledam ih na televiziji, preostala mala ekipa umjetnika koji mi mnogo znače, čije radove volim gledati, o kojima se i dalje treba razmišljati jer je to jedina spona koja nam je preostala. S prostorom i razdobljem koje se opiralo biti svrstano, u kojima se sloboda izražavala na načine koji su mi razumljivi i računaju na otvorenost koju smo se trudili sačuvati. Neki od njih jako su se izmijenili, neki više ne mogu govoriti, jedan se osobito teško izražava, dok je jedan nastavio slikati nešto posve drukčije, gotovo se odričući tadašnjih djela. Čudno je to s umjetnošću, razmišljam gledajući je dok stoji u hodniku s knjigom u rukama. To su Krležine pjesme koje joj je dao moj otac, no ne znamo iz koje je zbirke jer se tijekom godina izgubila naslovnica. Prije mnogo godina i ja sam ih čitala, ne znam više točno koje (kako to kod mene već biva), i jako su mi se svidjele. Za razliku od romana koje mi je preporučio Zima u vrijeme dok sam imala vremena, ležeći i odmarajući se od bolesti koju dijelim s Hansom Castorpom, Ljubom Ivančićem i mnogim drugima. Slušam dok govori nešto o Krleži, no ne čujem ništa; sve je tiša, a i slike piščeva posljednja dva-tri tjedna života, ti crteži koje sam nedavno vidjela skreću mi pozornost na ono što je ostalo unutra i nema potrebe biti podijeljeno, izgovoreno.
Morat ću ipak zaroniti među te pjesme da pronađem onu koja mi se posebno sviđala. Ne znam kad ću za to pronaći vremena, doduše, kao ni za bilo što drugo što se događa, što mora biti napravljeno jer je već prekasno. No, stanja su umjetna, ta žurba, osjećaj odgovornosti, grižnja savjesti - tko uopće obraća pozornost, koga briga, ionako je sve beznadno i neće se promijeniti. A ne mijenjam se ni ja, govorim o stvarima koje bih možda morala prešutjeti, jer imam previše godina da kažem sve što mislim. Očekujem razumijevanje i nalazim utjehu, ali to je samo unutar naša četiri zida, dok je izvan sve drukčije. Puše vjetar, i često pada kiša; ljudi me gledaju i uvjerena sam da znam što misle, no nemoćna sam protiv sebe. Pa se još češće zavlačim u svoj radni egzil, sobu koja nikako da doživi svoj konačni izgled i koja je trenutačno pretrpana monografijama, nerasloženim papirima i svime onime što čeka svoje mjesto. Ponosna sam na novu policu posvećenu fotografiji, koju sam posve ispunila uz nadu, da uskoro neću naići na nova izdanja.
Navečer slušam o tome kako je više ne prepoznaje, kako ih ima više i kako zapravo ni ne znamo o kome govori, kad govori o njoj. Stanje bi moglo biti i smiješno, ali nije. Svi smo umorni, uopće se više ne slušamo i nisam sigurna da smo spremni suočiti se sa svime što bi se moglo dogoditi. Govorimo o datumima svjesni da više nema vremena za planove. "Pričuvat ćete mačke, samo taj jedan dan da možemo otputovati", kažem iako ne znam ima li smisla bilo gdje ići. Niz leđa mi se cijedi čitava moja obitelj, vuče me i otežava misliti. Nikad nisam bila tako spora, nikad nisam do te mjere preispitivala ono što izgovaram i činim jer mi se čini da bi možda moralo biti drukčije. A dok sjedimo, vrlo kratko, s Nadinom sestrom u stražnjem dvorištu, međusobno razgovaramo ni o čemu - ona ne čuje dobro i sluša samo sebe, Irena je tiha i ponavlja ono što je rekla, Benno pokušava sročiti rečenicu čiji kraj nikako da dočekamo, ja nastojim slušati sve istodobno a Nenad fotografira. Jer će možda baš snimci pomoći da jednom shvatimo što se u stvari događalo. Ivar se zabavlja s mačkama, on je tu privremeno, u prolazu, već je negdje drugdje gdje se nadam da će uskoro biti. Htjela bih mu reći što treba napraviti, kako se čiste filteri u cijevima, kada treba podrezati koju biljku, no ne govorim ništa. Ni ja u toj dobi nisam ništa znala, samo sam otišla i nastavila se kretati nekom svojom trasom. Nitko mi nije mogao prenijeti ono što znam danas, i vjerojatno nisam ni bila spremna bilo što takvo čuti. Ili smo mi drugačija generacija? Bolja? Prijateljskija s djecom?
Nemam s kim to raspraviti, sve se nekako rasplinulo. Vrtim te neke svoje monologe, sjedim na kauču, čitam Tekuću modernost, novu Ireninu knjigu, pokušavajući konačno dovršiti Oza. Sebaldova Vrtoglavica ostavljena je nakon jednog pokušaja čitanja, posvuda leže ostaci tekstova. Nema vremena. Ostalo je negdje između izvršenih obaveza i svega onog što treba napraviti.

Crvene majice

Miris klora bio je jači od bilo čega drugog, a tribine malog starog bazena u Daničićevoj pohabane kao u vrijeme dok sam pohodila treninge. Nedostaje reljef od aluminijskih ploča, za koji mislim da je rađen prema Murtićevom nacrtu, no u to nisam sasvim sigurna. Dok je Čuček još odlazio na treninge, spomenuo je da je negdje spremljen, iako mi nije jasno zašto su ga uopće maknuli. Djeca s raznih strana Europe trčala su nutra-van, praćena brižnim roditeljima. I svi su na sebi nosili crvene majice s njegovim imenom. Ponekad je teško kontrolirati se, možda čak i nepotrebno. I tako je to subotnje popodne proteklo u suzama, zbog klora, malog bazena, stare teške medicinke s kojom smo se dodavali trenirajući na suhom, gore u dvorani koja je još uvijek u funkciji. I kad su nas pozvali da se pridružimo službenom otvorenju natjecanja u skokovima u vodu koje će odsad nositi njegovo ime, dok smo se po skliskim pločicama približavali mjestu gdje je proveo godine i godine rada, gledala sam u lica uplakanih trenera, sretnih što su uspjeli u tome, da ne ostane zaboravljen. Nenad i Ivar odjenuli su majice koje su nam poklonili, s kojih se nakon što sam ih oprala natpis malo izbrisao; pričala sam im kako je bilo, vježbe na trambulinu, kako je Biba u nekom skoku tresnula stopalom po tornju i cijeli je bazen odjeknuo od njezina jauka. Kako je stajao na mom ristu, pažljivo no uporno, jer sam morala moći svinuti stopalo kako bi skok bio što bolje ocijenjen. I to je bio dio priprema od kojih ne znam što je ostalo.
Sjećanja. Na tom sam bazenu provela mnogo vremena, udišući miris klorirane vode. Tuševi su bili topli, kosu smo sušili nemarno, kao što to i danas činim. Prijateljstva nismo sklapali, ne znam ni sama zašto, i osim Bucke više se uopće ne sjećam s kim sam tamo provela toliko vremena. Osim s njim, recimo, dok smo se vraćali doma u njegovom malom smeđem Hillmanu koji je nakon toga godinama trunuo u garaži sve dok ga konačno nije odvukao neki zaljubljenik u stare automobile, tragajući upravo za njegovim dijelovima. Nije bio sretan što smo ga prodali, nije uopće bio sretan što smo iz kuće izbacili neviđenu količinu stvari, i vjerojatno ne bi bio sretan ni da vidi kako smo na kraju odnijeli i mnogo toga što je ostalo za njim, nemoćni shvatiti zašto je to čuvao i uopće donio doma. Bilo kako bilo, život se na kraju svede na malu hrpicu pospremljenu u metalnu urnu i sjećanja koja nas u određenim trenucima vraćaju u doba koja smo zaboravili, jer je djetinjstvo prošlo, jer više nemamo vremena baviti se s onime što nas je nekad zabavljalo i zanimalo. Dok prepričavam Ireni taj događaj, glas mi drhti; znam da to ne voli, te osjećaje koje je nemoguće kontrolirati i s kojima ne zna kako se ponašati. Jednom mi je strogo zapovijedila neka se smirim, bilo je to prije par godina, dok je moj sistem bio ozbiljno uzdrman, a ja nikako nisam nalazila izlaz iz te situacije. Ne, nije mi pomoglo, ponekad je potrebno vrijeme, taj naizgled jednostavan lijek koji mnogi olako propisuju, nesvjesni kako je teško primiriti se, stišati, strpiti se da prođe.
U izlogu knjižare gledam njezinu novu knjigu, pisala ju je prošle godine tu, kod nas, a jedna od priča trebala se zvati "Stričeki". Rukopis je putovao teško, preko više računala jer internet je opasan, a ona nevješta. Nakon prve, stigla je i druga verzija, obje pohranjene na nekom udaljenom serveru na kojem čuvam mnogo toga, zlu ne trebalo. Nakon toga zavladao je mir, sve dok nisu stigli prijedlozi naslovnica, sve redom generičke fotografije koje ni na koji način nisam mogla povezati s njom. Fotografiju stare police koja je stigla iz Klaićeve, knjiga koje su zajedno poslagali po samo njima razumljivom rasporedu i svjetiljke koja na sreću nije nestala sa svim onim drugim stvarima s kojima tko zna što se dogodilo, snimila sam u žurbi. Pomicala sam kameru pokušavajući postaviti kadar bez da u njemu na bilo koji način interveniram, ostavljajući tek dovoljno slodobnog mjesta na kojem je završio naslov. Nikad nisam bila zadovoljna s onime što snimim; uvijek nešto nedostaje, moj aparat je običan, a očekivanja prevelika. No sve je to nevažno, knjiga leži u izlogu knjižare a ja pojma nemam jesu li "Stričeki" unutra. Pokušavam joj objasniti da mi nitko nije poslao primjerak, ali vodimo tek dva monologa, ne slušajući se. Znamo li već sve što izgovaramo? One uvijek iste rečenice o Nadi, bolestima, tlaku, žilama, venama, o glupoj osobnoj iskaznici koja leži i čeka kao ultimativni razlog njezina dolaska. U vrijeme kad se više ne putuje, kad je kretanje otežano, usporeno, a strah i samoća sve izvjesniji. Pokušavam je pripremiti za ono što je čeka, ali i dalje ne sluša. Obiteljska bolest, zaključujem isključujući taj dio glave koji funkcionirao kao uporni mehanizam što se ne gasi, ali ni ne daje previše od sebe.
Kako uopće bilo koga pripremiti za ovo što nas okružuje? Oko mene su knjige i slike, gledam u ono što sam snimila i zapisala, i samo radim. Na zidovima, nove su fotografije koje smo dobili od Posavca, Ivar je odnio neke slike u svoju novu sobu, a na stubištu je završio poster s Mickom i Marleyem i još nekim likom kojem ne znam ime, i koji svi volimo. Lajkaju ga na fejsu, iako ne znam zašto smo tu fotografiju podijelili s drugima. Nebo nad nama je sivo, zatvoreno od oblaka. Još uvijek je prohladno, iz Kamenskog kamioni odvoze dijelove pogona, ili tko zna što. Oko nas samo pekare i otkup zlata, pognuli smo glave od loših vijesti i još gorih prognoza. "Kako će nam biti?", pita me; "Je li hladno?." Nemam pojma, hladno je, često se tresem pod dekom, od umora, ili kad me cijelo tijelo boli od napornih treninga na koje pristajem bez pogovora. Nitko mi ne svija stopalo, doduše, i to je svojevrstan napredak.
"Ja bih trebala nešto reći na promociji", komeniram, no više nisam sigurna je li to uopće čula. Ponovno sam se umotala u deku. Sjedim i čekam, da Ivar konačno krene, da pročitam onu knjigu od devetsto stranica, da čujem neku vijest koja će barem nakratko prekinuti ovo stanje. Gledam u Mingusa koji se svinuo u krošnji malog duda posađenog u dvorištu. Iz pećnice dopire miris kolača od limuna, koji će vrlo brzo nestati. Posve je tiho, nitko ne zove, svi su negdje, ili nigdje.

Utjecajni blogeri

Čitala sam neki dan o utjecajnoj blogerici, profesorici matematike koja je objavila post u kojem poziva na neposluh znanstvene zajednice. Za neupućene, radi se o servisima koji skupljaju sve što znanstvenici objave, pa to drže nedostupno za sve one koji nisu platili godišnju pretplatu. Koja samo za jedan od tih servisa Hrvatsku košta 2 milijuna eura. No dobro, nisam o tome htjela pisati. Više me potakla vijest o utjecajnoj blogerici, čiji sam post odmah krenula istraživati, onako suh, neugledan, kako se i pristoji nekome tko se bavi onim znanostima o kojima osobno nemam pojma (ali ih nikad ne bih minorizirala, niti smatrala bezvrijednima, kao što to čine prirodnjaci, recimo, komentirajući humaniste). I tako u beskraj. Ali, nisam ni o tome željela pisati.
Sve se češće pitam, ima li bilo što ikakvog smisla. Tko su uopće utjecajni ljudi, može li post nekog blogera pokrenuti svijet, promijeniti bilo što, okolnosti, razmišljanja, stanje u kojem jesmo? Utapam se u besmislu, ne vidim izlaz i čini mi se da je sve što radim uzaludno, jer je ionako ono bitno odlučeno negdje drugdje. I jedino o čemu mogu pisati je djelić svijeta koji sam ogradila zidovima čiju poroznost osjećam bez obzira na trud uložen u njihovo održavanje. Mali je prostor bio zameten snijegom, koji se doduše gotovo posve otopio. Mačke su se igrale u njemu, kos i sjenica ponekad su svratili vidjeti ima li za njih priređene hrane. Na ekranu, smjenjuju se novosti koje ponekad čitam u pauzi, dok ne pišem ili gledam ono što sam snimila, smišljajući najbolji način kako opisati nešto, što na kraju nitko neće čitati. Ako je suditi po najavama i recentnim istraživanjima, ionako se ništa ne čita. Samo se gledaju slike i prate glupave, medijski nabrijane proste rečenice, među čijim retcima rijetko pronalazim odgovore na pitanja zašto tako živimo. Vrijedne informacije sve su rjeđe, jer sve je podvrgnuto ispraznom modelu čija četiri ugla drže senzacionalistički pojmovi, dok sadržaja nema. Okviri neprestano titraju, uz njih je nezaobilazna reklamna traka na kojoj trepere dodatne količine gluposti - kupi me, kupi me, ne možeš bez tog proizvoda, i što ja znam. I tako danima, tjednima, Osluhujem tišinu iz svoje okoline, nema zvuka koji bih voljela čuti. Puhalica raspuhuje topli zrak, štedimo na grijanju, na plinu, na tko zna čemu, kao da će nas to spasiti. Nema telefonskih poziva, čak su i oni prodavači koji na taj način nude kojekakve usluge i proizvode, odustali. Ljudi su postali brojevi u vijestima o nezaposlenima, polomljenima na skliskoj površini, potopljenima nakon havarije. Posvuda na svijetu sukobi, ljudi se svađaju oko autorskih prava ili mogućnosti beskonačne dostupnosti svega što poželimo, Grci teatralno pale vatre, dok ja iz svoje pozicije nemoći pokušavam pronaći odgovor na pitanje, što se uopće događa? Zašto dugovi? Tko je kome smjestio?

 

Za to vrijeme utjecajni blogeri u našoj sredini jednako su besmisleni kao i ona sama; politika, slavni, kuhanje - sveto trojstvo tema koje svatko može podnijeti u 2-3 minute pozornosti. Ulična moda i kombinacije koje bi nas morale navesti na to, da se odijevamo zanimljive, da vodimo život kakav bismo trebali voditi, jer, zaboga, ovo je 21. stoljeće i nema više vremena za neaktivne, spore, neprilagođene. Nekad je vrijeme bilo novac, danas je sve profit; ne, nisam trgovala dionicama, prepustila sam to nekim svojim poznatima koji su me povremeno izvještavali o stanju, da bi na kraju sve splasnulo kako smo i mislili da bude. Privid je bio sladak, posljedice nezaustavljive. Je li to prvi znak starosti (ili ne znam koji po redu, ali one prethodne nisam razaznala)? Postajem li slična starom, čije komentare moram ponekad poslušati kako bih nakratko odagnala njegovu samoću, ili Ireni, koja se bori s nevidjljivim neprijateljem koji uvijek pobjeđuje? Ne mogu razgovarati s nekim ljudima, boli me njihova nemoć, ono na što su se sveli. Ne mogu, doduše, razgovarati ni s mnogim drugim ljudima, neprekidno sam u nekom prijeporu sama sa sobom i s čitavim svijetom. Pa navečer sjedim na kauču, gledam stradanja u Europi koja su bila toliko zastrašujuća da mi se današnji život ipak čini mnogo boljim ili čitam o njima u teškoj knjizi koju jedva pridržavam rukama. Jučer sam probala smisliti neki način, kako čitati knjige od 700 i više stranica, no teško da ću taj patent bilo kome moći prodati. I opet ništa od profita, osim onog intelektualnog (koji se, doduše, ne računa, ili?). Nije mi preostalo ništa drugo nego da se primim posla i fotografija koje stari u zadnje vrijeme daje izrađivati iz diapozitiva koje mu je Ivar konačno donio. Njihove su boje neobične, danas nezamislive, vrlo zanimljive. Scene su uobičajene, kućne, rođendani, Božići, izleti vikendom, putovanje u Veneciju, Davor u suzama, ili nekoliko godina kasnije vrlo mršav, kakvog ga još pamtimo. Baka s naočalama kakve je nosio Tito, Čuček koji se smije jer je volio biti s nama, igrati se, zafrkavati nas. Moja mama, nevjerojatno lijepa, koju gotovo ne želimo gledati kakva je bila, znajući u što se pretvorila. Haljine koje sam nosila - tamnocrvenu baršunastu koju su dvaput proširivali i produljili za jedan volan dok konačno nije na meni raspucala; crnu s uzorkom ivančica koju sam uvijek kombinirala s crnim lakiranim cipelama, tamnoplavu pletenu s malim ružičastim obrubom oko izreza, kaputić s passend-kapom, neke smiješne poze, zabrinuto čelo. Ne znam kad sam se zapravo počela brinuti, no sudeći po fotkama, bilo je to davno. Šetnje su bile lijepe, priroda mirnija; u Veneciji pored nas gotovo nitko, nezamislivo za današnje doba dok se probijamo kroz mnoštvo ljudi koji putuju i s kojima kratkotrajno dijelimo mjesta.
Uvijek sam voljela uzlijetanja i slijetanja. Prepušteni smo tuđoj vještini i vremenskim uvjetima, osjećamo onaj trenutak praznine u koji utječu sila teže i sila uzgona. Ponekad sklapam oči i prepuštam se tom neobičnom osjećaju kojim ne mogu vladati. Ne znam hoće li biti u redu, kako bih to mogla znati, uostalom. Znam da nisam utjecajna blogerica, ali to saznanje me ne smeta. Dobro je prepustiti se, zatvoriti (ili otvoriti) oči, pogledati grad koji se pred nama pruža u svoj svojoj ljepoti (i pritom nije važno o kojem je gradu riječ). Ostavljamo male tragove, nesigurni hoćemo li se ikada vratiti. Ali ni to, kao mnogo ostalog danas, nije važno. Bili smo.