Nikako se ne mogu sjetiti gdje je za velikim stolom bilo moje mjesto. Stol i danas zauzima sredinu velike sobe, prostorije podvojene svrhe u kojoj se iznosila srebrnina i sjedilo u rezbarenim altdeutsch stolcima (doduše, istini za volju, radi se o namještaju koji je u tom stilu davnih dana izradio jedan obiteljski prijatelj, a što mi je pričao stari dok smo komentirali vijence i izraze sućuti), u čijem kutu je bio crveni kauč na preklapanje. U njegovoj ladici čuvala se mehanička željeznica s tračnicama, kućicom za vlakovođu, stabalcima i ostalim sitnicama koje smo samo ponekad smjeli izvaditi i složiti. Na okrugli stolić za pasijans smjela sam staviti gramofon koji sam uključivala uglavnom kad nikog nije bilo doma, osim bake koja je ionako obitavala uz štednjak.
Znam da je stol dugo vremena bio prekriven plastičnim stolnjakom, jer je Davor redovito prevrtao čaše sa sokom što nije nailazilo na odobravanje starijih ukućana, zaduženih za čistoću. Običnih dana sjedili smo uz kut stola ili u kuhinji, no ni dalje ne mogu prizvati to mjesto koje sam sigurno imala. Sjećam se gdje je sjedila Sonja u njihovoj maloj kuhinji iz koje se jednom tjedno širio miris leće kuhane u pretis-loncu. Taj mi je miris bio stran, kao i sve one silne zabrane i pravila koje je uvela Nanda nastojeći vladati životima i ponašanjem svojih kćeri, a povremeno i mojim. Dokoljenke u kasnu jesen, otkopčan kaput, nenošenje kape i rukavica izazivali su kod nje negodovanje i čudnu vrstu nervoznog smijeha kojim kao da je nastojala ublažiti činjenicu da dolazim iz drugačije obitelji, opuštenije, bez previše pravila.
U Sonjinoj obitelji svatko je dobro znao svoje mjesto, koje i danas osjećaju podijeljeni po sobama, odijeljeni iscrtanim linijama naslijeđene djedovine i nataloženih problema. Za to vrijeme ja i dalje ne znam koje je moje mjesto. Snalazim se kako znam, stojim uz stol za kojim već godinama nitko ne jede; beštek leži u ladicama, lijepi, iako ne osobito vrijedni tanjuri već dugo nisu bili u upotrebi. Slika nekog morskog pejsaža još je više posivjela, ionako nije lijepa, a ni ne znam kako je stigla do nas. Možda je i nju kupio djed koji je središnju, "veliku" sobu u kući ispunio prizorom u koji je želio povjerovati, a u koji se nikad zapravo nismo uklopili.
Pitanje mjesta raspravljam s Irenom; razgovori su sve učestaliji, jer je samoća izraženija, a vrijeme prebrzo prolazi. Danas više neko ikad ranije istodobno smo na više mjesta, udaljenosti su sve manje, vrijeme je istodobno skučeno i rastezljivo, ovisno o perspektivi i generacijskoj pripadnosti. "Ne možemo više popuniti tu pukotinu, hijatus koji karakterizira naše odnose. Možda će biti rata, a možda i neće." Rat je uvijek bio tema, ili barem sukob. Dok smo bili mali, pričali su o sukobima u Čileu, ili nekim drugim zemljama iz kojih su stigli njihovi prijatelji. Do tih smo priča putovali u srebrnom Renaultu s kožnim sjedalima - ili je to bio skaj? Put je trajao satima, gotovo čitav dan nakon čega je otac izlazio iz automobila žutozelenog lica, i dalje psujući sve te idiote koji su se baš toga dana našli na cesti, ispred ili iza njega, smetajući ga u svakom pogledu. Mi smo morali šutjeti, nismo se smjeli svađati, bilo je dosadno, neudobno i sporo, pa nije čudno da tu udaljenost danas prelazim vozeći što brže. U tavanski stan uspinjali smo se zavojitim metalnim stubama što danas više nitko od njih ne bi mogao. Ponekad me Benno vodio u udaljene dijelove tavana u kojem nitko nije stanovao. U jednoj je prostoriji bio ostavljen starinski bijeli štednjak. Sljeme krova bilo je vrlo visoko. Nisam znala težinu tog mjesta onda, kad mi ga je pokazivao. Sjeća li ga se još?
Iako ne znam to "svoje" mjesto za stolom, znam za ono u niskoj fotelji u kojoj sam često čitala. Knjige su bile poslagane u spavaćoj sobi visoko do stopa, iznad gramofonskih ploča koje su u stotinama, pa i tisućama primjeraka ispunile većinu prostorije. Čitali smo sjedeći ljeti na hladnim kamenim stubama, u krevetu, za stolom, na terasi. Čitajući o knjigama Nadeždinog djetinjstva pokušavam se sjetiti svojih. Dio biblioteke i danas je u ormaru sa staklenim vratnicama, "To su mi očeve knjige, valjda ih nećeš baciti.". Moj stari doživljava me kao ultimativnu prijetnju svom neprežaljenom djetinjstvu, sačuvanom uz ostalo i u svescima čiji me naslovi uglavnom ne zanimaju. Vrtjeli smo se u labirintu Andersena, Wildea, Saroyana, Kästnera, pa Kušana - ni njega više nema. Uspoređivali smo napisane mame i tate s našima, tražili svoje mjesto pod grmom kraj škole gdje smo pokušavali piljkati, no već tada igre su bile drukčije.
Odrastala sam sa slikom u kojoj sam se vidjela; bila je lijepa, uredna, interijer modernistički (ma kakav altdeutsch), no do njene realizacije proteklo je isuviše vremena. U toj slici nije bilo mjesta za mnogo toga što mi se dogodilo, ali tako je to sa slikama. Njihove pozadine premrežene su kompozicijom čiji dijelovi ne moraju nužno biti vidljivi, od koje smo sazdani i koja nas pridržava na okupu. Danas je lakše; prizore je moguće fotošopirati, nije ih potrebno ni zamisliti jer postoje obrasci slobodni za preuzimanje i alati koji će lik sjediniti s okolinom. Okruženi smo takvim prizorima, novoizgrađenim kućama bez ulaza i vrata čija su prizemlja ispunjena garažama. Poput otpada zaostalog nakon poplave, većina njih ispunila je svako potencijalno mjesto na koje je bilo moguće položiti ciglu. Htjela bih vidjeti njihove interijere, no te su kuće uglavnom prazne; mrtvi kapital tranzicije za koju smo kolektivno osuđeni i svakodnevno je plaćamo.
Radni stolac dijelim s Mačićem koji leži sklupčan iza mene. Pasi mi je pod nogama ili u nekom kvaru, ostali su se raspršili svojim poslom. Ponovno nema neba i čini se kao da dan nije ni počeo. Odlažem nove knjige koje sam kupila na sajmu uz one još nepročitane. Roman napisan bez da se upotrijebilo slovo e, roman naslovljen po jednom slovu, romane pisaca za koje nisam čula jer svi pišu, a sve je manje čitatelja. Ili sam u krivu? Htjela bih pisati o djedu, ali premalo o njemu znam. Tek neka čudna mašina ispred prozora moje radne sobe svjedoči o njemu. Mašina, beštek i altdeutsch. Njegovo je mjesto bilo tu negdje, gdje sad obitavam. Romansirano ili stvarno?
