Mjesto

Nikako se ne mogu sjetiti gdje je za velikim stolom bilo moje mjesto. Stol i danas zauzima sredinu velike sobe, prostorije podvojene svrhe u kojoj se iznosila srebrnina i sjedilo u rezbarenim altdeutsch stolcima (doduše, istini za volju, radi se o namještaju koji je u tom stilu davnih dana izradio jedan obiteljski prijatelj, a što mi je pričao stari dok smo komentirali vijence i izraze sućuti), u čijem kutu je bio crveni kauč na preklapanje. U njegovoj ladici čuvala se mehanička željeznica s tračnicama, kućicom za vlakovođu, stabalcima i ostalim sitnicama koje smo samo ponekad smjeli izvaditi i složiti. Na okrugli stolić za pasijans smjela sam staviti gramofon koji sam uključivala uglavnom kad nikog nije bilo doma, osim bake koja je ionako obitavala uz štednjak.
Znam da je stol dugo vremena bio prekriven plastičnim stolnjakom, jer je Davor redovito prevrtao čaše sa sokom što nije nailazilo na odobravanje starijih ukućana, zaduženih za čistoću. Običnih dana sjedili smo uz kut stola ili u kuhinji, no ni dalje ne mogu prizvati to mjesto koje sam sigurno imala. Sjećam se gdje je sjedila Sonja u njihovoj maloj kuhinji iz koje se jednom tjedno širio miris leće kuhane u pretis-loncu. Taj mi je miris bio stran, kao i sve one silne zabrane i pravila koje je uvela Nanda nastojeći vladati životima i ponašanjem svojih kćeri, a povremeno i mojim. Dokoljenke u kasnu jesen, otkopčan kaput, nenošenje kape i rukavica izazivali su kod nje negodovanje i čudnu vrstu nervoznog smijeha kojim kao da je nastojala ublažiti činjenicu da dolazim iz drugačije obitelji, opuštenije, bez previše pravila.
U Sonjinoj obitelji svatko je dobro znao svoje mjesto, koje i danas osjećaju podijeljeni po sobama, odijeljeni iscrtanim linijama naslijeđene djedovine i nataloženih problema. Za to vrijeme ja i dalje ne znam koje je moje mjesto. Snalazim se kako znam, stojim uz stol za kojim već godinama nitko ne jede; beštek leži u ladicama, lijepi, iako ne osobito vrijedni tanjuri već dugo nisu bili u upotrebi. Slika nekog morskog pejsaža još je više posivjela, ionako nije lijepa, a ni ne znam kako je stigla do nas. Možda je i nju kupio djed koji je središnju, "veliku" sobu u kući ispunio prizorom u koji je želio povjerovati, a u koji se nikad zapravo nismo uklopili.
Pitanje mjesta raspravljam s Irenom; razgovori su sve učestaliji, jer je samoća izraženija, a vrijeme prebrzo prolazi. Danas više neko ikad ranije istodobno smo na više mjesta, udaljenosti su sve manje, vrijeme je istodobno skučeno i rastezljivo, ovisno o perspektivi i generacijskoj pripadnosti. "Ne možemo više popuniti tu pukotinu, hijatus koji karakterizira naše odnose. Možda će biti rata, a možda i neće." Rat je uvijek bio tema, ili barem sukob. Dok smo bili mali, pričali su o sukobima u Čileu, ili nekim drugim zemljama iz kojih su stigli njihovi prijatelji. Do tih smo priča putovali u srebrnom Renaultu s kožnim sjedalima - ili je to bio skaj? Put je trajao satima, gotovo čitav dan nakon čega je otac izlazio iz automobila žutozelenog lica, i dalje psujući sve te idiote koji su se baš toga dana našli na cesti, ispred ili iza njega, smetajući ga u svakom pogledu. Mi smo morali šutjeti, nismo se smjeli svađati, bilo je dosadno, neudobno i sporo, pa nije čudno da tu udaljenost danas prelazim vozeći što brže. U tavanski stan uspinjali smo se zavojitim metalnim stubama što danas više nitko od njih ne bi mogao. Ponekad me Benno vodio u udaljene dijelove tavana u kojem nitko nije stanovao. U jednoj je prostoriji bio ostavljen starinski bijeli štednjak. Sljeme krova bilo je vrlo visoko. Nisam znala težinu tog mjesta onda, kad mi ga je pokazivao. Sjeća li ga se još?
Iako ne znam to "svoje" mjesto za stolom, znam za ono u niskoj fotelji u kojoj sam često čitala. Knjige su bile poslagane u spavaćoj sobi visoko do stopa, iznad gramofonskih ploča koje su u stotinama, pa i tisućama primjeraka ispunile većinu prostorije. Čitali smo sjedeći ljeti na hladnim kamenim stubama, u krevetu, za stolom, na terasi. Čitajući o knjigama Nadeždinog djetinjstva pokušavam se sjetiti svojih. Dio biblioteke i danas je u ormaru sa staklenim vratnicama, "To su mi očeve knjige, valjda ih nećeš baciti.". Moj stari doživljava me kao ultimativnu prijetnju svom neprežaljenom djetinjstvu, sačuvanom uz ostalo i u svescima čiji me naslovi uglavnom ne zanimaju. Vrtjeli smo se u labirintu Andersena, Wildea, Saroyana, Kästnera, pa Kušana - ni njega više nema. Uspoređivali smo napisane mame i tate s našima, tražili svoje mjesto pod grmom kraj škole gdje smo pokušavali piljkati, no već tada igre su bile drukčije.
Odrastala sam sa slikom u kojoj sam se vidjela; bila je lijepa, uredna, interijer modernistički (ma kakav altdeutsch), no do njene realizacije proteklo je isuviše vremena. U toj slici nije bilo mjesta za mnogo toga što mi se dogodilo, ali tako je to sa slikama. Njihove pozadine premrežene su kompozicijom čiji dijelovi ne moraju nužno biti vidljivi, od koje smo sazdani i koja nas pridržava na okupu. Danas je lakše; prizore je moguće fotošopirati, nije ih potrebno ni zamisliti jer postoje obrasci slobodni za preuzimanje i alati koji će lik sjediniti s okolinom. Okruženi smo takvim prizorima, novoizgrađenim kućama bez ulaza i vrata čija su prizemlja ispunjena garažama. Poput otpada zaostalog nakon poplave, većina njih ispunila je svako potencijalno mjesto na koje je bilo moguće položiti ciglu. Htjela bih vidjeti njihove interijere, no te su kuće uglavnom prazne; mrtvi kapital tranzicije za koju smo kolektivno osuđeni i svakodnevno je plaćamo.
Radni stolac dijelim s Mačićem koji leži sklupčan iza mene. Pasi mi je pod nogama ili u nekom kvaru, ostali su se raspršili svojim poslom. Ponovno nema neba i čini se kao da dan nije ni počeo. Odlažem nove knjige koje sam kupila na sajmu uz one još nepročitane. Roman napisan bez da se upotrijebilo slovo e, roman naslovljen po jednom slovu, romane pisaca za koje nisam čula jer svi pišu, a sve je manje čitatelja. Ili sam u krivu? Htjela bih pisati o djedu, ali premalo o njemu znam. Tek neka čudna mašina ispred prozora moje radne sobe svjedoči o njemu. Mašina, beštek i altdeutsch. Njegovo je mjesto bilo tu negdje, gdje sad obitavam. Romansirano ili stvarno?
 

Pedeset posto

Pomična vrata s vremena na vrijeme su se otvarala i pružala pogled na krevet na kojem je ležala. Sestre su se često pojavljivale, pomažući, okrećući je, čineći ono što uobičajeno čine. Ponekad bi netko prošao kroz sobu, žena u kutu po prvi je put sjedila na kolicima umjesto na toaletu, i bilo joj je neugodno. Miris je bio teško podnošljiv, no nekako mi se činilo da nije primjereno o tome razmišljati. Na susjednom krevetu, odijeljen tek platnenom zavjesom, muškarac je razgovarao s mladom liječnicom. Trebali su mu izvesti zahvat kojeg se sjećam iz serija, kad te uspavaju i izazovu lagani električni udar kako bi uspostavili pravilan srčani ritam.
"Jesu li vam to već radili?"
"Nisu."
"Ne bojte se, još nam nitko nije otišao na taj način. Moramo ispuniti upitnik. Koliko imate godina? Nosite li zubnu protezu?"
Star je kao Nenad, pomislila sam, a već nema donje zube. Imao je poveći trbuh, kako to već biva s mnogim muškarcima u toj dobi; ne pretjerano zapušten, ali daleko od stanja kakvo je trebalo biti. Lijevo je ležala mlada žena, Nenad je primijetio njezine tenisice, a ja tek tamnu kosu uz blijedo lice, zaspalo od tko zna kakve bolesti. Izmjenjujemo se uz krevet. Čuje nas tek ponekad, svo ostalo vrijeme u dalekom je polusnu, zapravo već otišla. Lica sestara i liječnica su ozbiljna, tek se ponekad nasmiješe; težak im je i nezahvalan posao, ne bih se s njima nikad mijenjala. Nema tu mnogo utjehe, svi sve znamo, a dok čekamo pokušavam guglati nešto o jednoj od bolesti ispisanih na njezinoj dokumentaciji. Ionako ništa ne razumijem, tek ono načelno, kao što načelno znam uzroke koji su doveli do tog stanja. Sve finoće i detalje nemoguće je popamtiti, zapisati ili prepričati. No slike su nemilosrdne, pristižu iz arhiva, jedna za drugom dok stojim kraj nje nemoćna više bilo što reći.

Jutra su hladna, ponekad na livadi ima mraza. Izbjegavam stati na obitelj biljčica, sjećajući se kako ih je doživljavala i opisivala Mirjana Vodopija. Pasi juri unaokolo nezainteresirana za čuvanje listova, jedino je važno druženje i istrčavanje. Hladno je, ne volim vlagu u zraku, ni ljude koji jedni drugima ne znaju ime i prepoznaju se samo dok su uz njih psi. Žurimo po ulicama, ishodavamo planirane rute, sve je po nekim propisima, nepostojećim ili zamišljenim kako bi život barem načelno imao smisla. Dobro, ne baš smisla, on se ionako ne utvrđuje hodanjem po određenim ulicama. Više mi je od svega potreban red, ugrađeni template ili tablica koja čeka da bude ispunjena. No ovih dana ne nalazim sadržaje koji odgovaraju unaprijed određenim okvirima, sve je nekako stihijski, kako već bude.
Na Jelenovcu nema nikog. Uspinjemo se do brežuljka s brezama, neposredno uz drvenu kućicu koja pripada šumariji i u kojoj nikad nikog nisam vidjela. Breze su se razrasle, dok smo bili mali i dolazili na ovo mjesto bilo je svjetlije, drukčije. Znam da negdje postoje fotografije; stari nas je slikao, no ne znam gdje su. Možda crnobijele? Tko će znati, slike koje pamtim ionako ne ovise o boji. Bili su to naši vikendi. Prvo sa starim do Zapadnog kolodvora, ili svi zajedno na Jelenovac, ponekad na Zelenu magistralu nakon što su kupili auto pa smo morali trpjeti rituale vezane uz vožnju (lošu, uz beskrajno mnogo komentara o luđacima na cesti), eventualno društvo koje bi pozivali, sendviče ili pečenu piletinu posložene u metalnu kutiju na čijem su poklopcu bile izbušene rupice.
Ispod breza odsječena je skupina stabala od kojih su ostali samo panjevi. Izgleda poput redova koji se pomiču sve dok ne dođemo u onaj prednji, a ispred nas više nitko ne stoji. Tako je to i sa stablima, rekla bih, pokušavajući olakšati situaciju u kojoj više ništa ne može dobro završiti. Na povratku srećem Davora koji stoji uz parkiran auto. Smjenjujemo se, razgovori su kratki, kao da se nema mnogo toga za reći. Tek opće informacije, odluke koje je potrebno donijeti jer nam ništa drugo ne preostaje i jer nitko drugi za njih nije odgovoran.
Iz arhiva izvačim fotke mame dok nam čita priče, uz Slavuja i ružu uvijek plačem, dok osluškujem zadnje udarce srca ptičice zapele na trnu. Uživa dok nam to čita, ozbiljnim grlenim glasom kojim je recitirala stihove na francuskom, ponekad pokušavajući pjevati. Obavezno s cigaretom, očiju iscrtanih crnim tušem. Budila me da gledamo slijetanje Apolla na Mjesec, ne obazirući se na oca koji nam se rugao, ne sjećam se više zašto. Doživljavala je to drukčije nego ostali, spominjući slobodu, ne znam više točno, jer sam zapravo rano prestala obraćati pozornost na te detalje.

Na izlozima obavijesti o sniženjima, no ionako nitko ne ulazi. Osipa se slika grada kakvog poznajem, ljudi su depresivni, nervozni i nesigurni. Trgovine rabljenom robom, prodaja zlata, bezbroj pekarnica i poneka slastičarnica. Zaobilazmo ono što smo znali i na što su nas naučili. Nespremni smo na ove promjene, jer odgajali su nas uz francuske stihove i jazz, uz Alicu i kazalište. Pedeset posto, sedamdeset posto. Što će ostati? Iz staklene boce slijeva se deset postotna otopina, i ovdje je inflacija na djelu, kap po kap, Amstrongovi koraci, Milesovi tonovi, stih po stih. Pokušavamo joj prepričati putovanje u Pariz, "Oprostite mi, jako sam umorna. Moram se odmarati." Ništa od priče, pogled u loše uokvirene reprodukcije Moneta čije prizore ne bismo prepoznali da nisu potpisani. Monet i infuzija, neki teško bolestan muškarac posve žute kože i otečenih nogu, kojeg žena ne uspjeva prenuti iz stanja u koje je potonuo.
"Gume su vrh, konačno se mogu voziti", javlja Ivar koji s carinicima uspostavlja režim prijenosa instrumenta preko granice. Tonovi koje stvara sve su bolji, no na žalost, nije ga čula kako svira. Toliko je toga ostalo što se još moglo, govorim u sebi sređujući papire, sabirući život u dvije-tri stranice prikladnih informacija koje će netko možda upotrijebiti. Sve je tiho, čuje se samo duboki ritam kontrabasa dok Ivar vježba. Irenin poziv, možda utjeha, samo za koga? Stanje je teško, svi smo sami, nitko nikog ne drži za ruku, tamo jednom tjedno razgovara s Klausom, i povremeno u Claudijevom atelijeru u kojem još uvijek, na čuđenje sviju, funkcionira Bennovo sjećanje. Zaboraviti ili biti svjestan? Pušiti ili hodati? Misliti o svima, ili odustati, jer ionako se ne može sve stići.
U pozadini stabala, između kojih puštam pogled da se snalazi, vidi se titravo zelenilo. Teško je precizno odrediti jesu li to povezane krošnje grmlja ili mladih stabala, jer su svjetlije od okoline. Ili je to varka oka koje stremi vidjeti neku vizualnu utjehu. Nastojim snimiti ono što vidim, iako mi to nikad ne uspjeva. To je samo okvir pogleda, tješim se, u koji još uvijek gledam.