No mercy

Danas sam ostala sjediti u jednom zasjenjenom uredu u centru grada, nakon razgovora o budućnosti nečega na čemu radim. Kroz prozor se vide guste krošnje stabala izraslih među dvorišnim zgradama, u pozadini naslućujem dječje glasove; dolaze iz vrtića u koji je nekad išao moj najmlađi brat. Čuvala ga je - hm, Lida? - ne sjećam se njezina imena, a ne mogu ga ni pitati jer baulja negdje po tibetanskim bespućima. A dok se vrati, tko zna na što ću tada misliti.
Prolaz kroz to dvorište podsjetio me na mnogo toga. Pitala sam N., što se o tome može napisati, do koje je mjere moguće objaviti ono što znamo a da pritom zadržimo neku distancu koja mi je potrebna. Nemamo odgovor na to. Sjećanje je bolno, pomislila sam dok sam gledala klupe u odavno zapuštenom "parkiću" u kojem sam se nalazila s nekim društvom, nakon što smo iz Čanićeve preselili u centar. Danas je pojam centra nešto drugo, iako onih nekoliko ulica oko Trga u kolektivnoj svijesti građana funkcioniraju kao jedini pravi centar nečega, u što se grad pretvorio.
Potreba za pisanjem. Osvijestila sam ju vrlo rano, još u osnovnoj školi, dok sam se svađala s profesorom hrvatskog jezika koji nije imao smisla za moje ispade. Kad je prije nekoliko godina bio organiziran susret s njim u školi, nisam otišla. (Ne, nisam nostalgična, nikad se nisam željela vratiti u to doba, ne zanima me što se zbiva s ljudima s kojima sam sjedila u razredu, tek s rijetkima ostala sam u kontaktu.) Čula sam da mi je htio dati one plave zadaćnice, u koje smo upisivali školske sastave. Čuvao ih sve te godine. Čita li ih?
Ne čujem se s Irenom, ne zove ni ona, ni ja. Obostrani gubitak snage, valjda. Ionako su rečenice koje izgovara neprekidno iste, ponavljaju se u slijedu: referentne vrijednosti krvne slike, tlaka, izgubljenih pa dobivenih kilograma. Nitko ništa ne čita, dućani su prazni, toliko i toliko tisuća automobila svakodnevno prolazi kroz Berlin zbog posla... imam dojam da bih mogla složiti jedno solidno poglavlje. Što su izgubili?, što nije dovoljno dobro?; stan? Čini mi se da je gubitak trošnih sipljivih zidova koji su ih privremeno dijelili od ove nesređene okoline, bio preveliki šok. Možda je za njih stvarno prekasno. Prekasno da se naviknu, da uživaju, da me prestanu zatrpavati besmislicama o kojima slušam godinama, a na koje ionako ne treba trošiti energiju. O knjigama i pisanju, ni riječi. Niti o ugodi novih uvjeta stanovanja. Neka, nema veze. Ta je razina sebičnosti mnogo prihvatljivija od nekih tuđih iskustava, za koja znam.
"Molim te, piši. Stvarno je dobro", govori mi dok promatram njezino ozbiljno lice. Pitam se, od kuda ožiljci? Pognuta je od stresa, terapija, sjedenja i čitanja, no gura me dalje. Sporo pomičem tijelo kroz uredski hodnik, opet me sve boli od vježbanja, spuštam se na ulicu, sjedam na bicikl (da, naravno da je ljubimac uzeo auto jer mu treba dok se vozi po moru, s Ninom). Vrludajući na putu do doma, razmišljam o smislu pisanja u ovo "ne-junačko-doba". U kojem se vrhunac uspjeha mjeri gubitkom kilograma, opsegom grudi, količinom uskraćenih zalogaja; na jednoj strani vage moje su bilješke o fotografijama, na drugoj količine dignutih kilograma i brojni obrnuti crunchevi (čiji broj jedva uspijevam pročitati zbog Jeleninog nesavladivog rukopisa). Svakodnevna iskustva o borbi sa starenjem i promjenama koje ono donosi. Pa i Irena o tome govori, češće nego što bi to itko mogao zamisliti.
Gledam ta staračka tijela oko sebe zamišljajući ono što slijedi. Osobni ulog je velik, s njim raste moja netrpeljivost prema tuđim slabostima. No, vjerojatno ću i sama negdje iskliznuti, popustiti, neću moći zauvijek zadržati tu strogost koju sam si nametnula. Ili ipak hoću? U svijesti mi je slika mame u invalidskim kolicima kako se pridržava za rukohvat dok ju nosimo s drugog kata u šetnju. Slika starog koji gotovo uopće više ne izlazi, nemoćan uhvatiti se u koštac sa samim sobom. Nema milosti, odlučujem. I dok pišem, ne zaboravljam na onaj "imaginarni remen"; uvlačim trbuh, listam po knjigama, radim zabilješke, spremam se na teren gdje još jednom moram nešto vidjeti prije nego što zaključim (nešto pametno) o tome. Sprema se kiša. Možda mi baš ona omogući malo ukradenog vremena, za isklizavanje...

Prošlo vrijeme

Ne mogu vjerovati, koliko je prošlo vremena. Logiram se, a kad tamo skoro da me nije bilo dva mjeseca. Možda bi otezala još koji dan da nema upita, da se konačno nisam riješila muke, barem većeg dijela svega što me tištilo proteklih mjeseci.
Promatram oko sebe i pitam se, što se promijenilo? Vani je ponovno vruće, nakon što nas je tjednima prala kiša. Nema sredine, odavno je zaključio - hm, tko li?, pitam se, glava mi ne radi, ostavit ću taj proces prisjećanja za neki drugi trenutak. Da, nema sredine, ni društvene, ni klimatske, ni političke, niti one obične, svakodnevne. Iskustvo me čini strpljivom (znam, moji se neće s tim složiti, jer strpljenje nije moja jača strana, ali zaboga, mogu ponekad nešto i romansirati), uvjerena sam da će se stvari kad-tad posložiti jer tako to uvijek na kraju biva. Zapravo više ne mogu dokučiti izvore svojih nemira; neprekidno je nešto, stalno netko nešto treba, lista obveza se gomila i ja samo dosadno ponavljam da ne vladam svojim vremenom, ničime, zapravo. Razmišljam o tekstu koji još nisam počela pisati, o Zlatku koji kleči na bijeloj maramici, o tom prostoru koji je osvojio i koji se nalazi pod njim, onom deleuzeovskom procijepu kojim vlada, ponizan, u nekoj svojoj misiji. Tekst još nema obris, sve inače prvo napišem u glavi, razmišljajući, no tjednima, da ne kažem mjesecima, bavila sam se (bezuspješnim) prijavama, administracijom, tuđim razočaranjima i nadama. Okružena starcima iz obitelji, nastojala sam pronaći neku "maramicu" za sebe, bezuspješno.
Bio je kraj škole, učenja i uvjeravanja u potrebu mnogo više učenja, stalno neka neizvjesnost - što ako?, jesmo li učinili sve što smo trebali?, morali?; matura, odijelo, večera - ajme, ono najvećim dijelom nakaradno kratkotrajno zajedničko ispijanje pjenušca dok sam promatrala bezuspješne pokušaje roditelja da zadrže nešto mladenačko (minicama, petama, dekolteima, lošim frizurama i pretjeranom odjećom koja ništa nije skrila). Kurtoazno smo izmijenili riječi s par profesora, s pojedinima srdačno prokomentirali planove, promatrajući ih kako ostaju na toj - usputnoj - stanici dok Ivar (i mi s njim) ide dalje.
Da, na izvjestan način smo odahnuli. Danas je upisao faks, željene grupe, sve je to trebalo podnijeti, i on je morao podnijeti nas. Sjedili smo popodne na faksu i čekali ga; pitala sam se što se promijenilo? Još jedan kat, nekoliko novih grupa, ekipa slična kao nekad. Prividna mirnoća nakon čitavog tog stresa, i neizbježno pitanje o smislu humanističkih studija u vrijeme lišeno svega humanog. No, netko i to mora.
I dok sam sjedila na rukohvatu stubišta (kao nekad, ne nastojeći biti ponovno mlada nego jednostavno zato jer je mjesto bilo zračno i relativno udobno), sjetila sam se mira koji je vladao na varaždinskom travnjaku s kojega smo slušali nedjeljne koncerte. Dobro, nije bilo ništa bez čega ne bih mogla, no nakon svih živciranja pasalo nam je.
Gledala sam neke aerovratolomije koje je izvodilo nekoliko manjih aviona (pitajući se kakve to veze ima s koncertom), promatrajući uokolo nas ljude svih generacija, moje, Nenadove, Ivarove. Planet rocka, miran i bez incidenata. Travnjak je bio mekan, ugodan, Darko je prošao s žutom narukvicom oko ruke, idući prema naprijed, vjerojatno da bolje vidi Solomona Burkea ili tko je već u tom trenutku nastupao. Nekoliko sati poslije je stradao. Pitam se, koju je glazbu posljednju čuo prije nego što je otišao?

Dan poslije, u onom Putakovom paklu u koji više nogom neću stupiti, Patti Smith prisjetila me na mladost dok smo partijali u Kulušiću, tko zna gdje sve ne. Sjetila sam se Koce koja je mogla najviše skakati u zrak, pogledom tražeći Tonija jer mi se činilo da bi on mogao biti negdje među publikom. Tu glazbu više ne slušam, nisam nostalgična, ne živim u prošlosti. Bilo bi super da sam ju mogla vidjeti onda, dok je onako karizmatična, u prevelikoj bijeloj košulji i uskim crnim hlačama izvodila par pjesama koje sam voljela. No, neke stvari do nas dolaze sa zakašnjenjem. Kad više nismo spremni na nesmiljeno guranje s prevelikim brojem ljudi u zagušljivom, ljepljivom i neprivlačnom prostoru, koji me uvjerio da se nikud nismo pomakli.