Promatram oko sebe i pitam se, što se promijenilo? Vani je ponovno vruće, nakon što nas je tjednima prala kiša. Nema sredine, odavno je zaključio - hm, tko li?, pitam se, glava mi ne radi, ostavit ću taj proces prisjećanja za neki drugi trenutak. Da, nema sredine, ni društvene, ni klimatske, ni političke, niti one obične, svakodnevne. Iskustvo me čini strpljivom (znam, moji se neće s tim složiti, jer strpljenje nije moja jača strana, ali zaboga, mogu ponekad nešto i romansirati), uvjerena sam da će se stvari kad-tad posložiti jer tako to uvijek na kraju biva. Zapravo više ne mogu dokučiti izvore svojih nemira; neprekidno je nešto, stalno netko nešto treba, lista obveza se gomila i ja samo dosadno ponavljam da ne vladam svojim vremenom, ničime, zapravo. Razmišljam o tekstu koji još nisam počela pisati, o Zlatku koji kleči na bijeloj maramici, o tom prostoru koji je osvojio i koji se nalazi pod njim, onom deleuzeovskom procijepu kojim vlada, ponizan, u nekoj svojoj misiji. Tekst još nema obris, sve inače prvo napišem u glavi, razmišljajući, no tjednima, da ne kažem mjesecima, bavila sam se (bezuspješnim) prijavama, administracijom, tuđim razočaranjima i nadama. Okružena starcima iz obitelji, nastojala sam pronaći neku "maramicu" za sebe, bezuspješno.
Bio je kraj škole, učenja i uvjeravanja u potrebu mnogo više učenja, stalno neka neizvjesnost - što ako?, jesmo li učinili sve što smo trebali?, morali?; matura, odijelo, večera - ajme, ono najvećim dijelom nakaradno kratkotrajno zajedničko ispijanje pjenušca dok sam promatrala bezuspješne pokušaje roditelja da zadrže nešto mladenačko (minicama, petama, dekolteima, lošim frizurama i pretjeranom odjećom koja ništa nije skrila). Kurtoazno smo izmijenili riječi s par profesora, s pojedinima srdačno prokomentirali planove, promatrajući ih kako ostaju na toj - usputnoj - stanici dok Ivar (i mi s njim) ide dalje.
Da, na izvjestan način smo odahnuli. Danas je upisao faks, željene grupe, sve je to trebalo podnijeti, i on je morao podnijeti nas. Sjedili smo popodne na faksu i čekali ga; pitala sam se što se promijenilo? Još jedan kat, nekoliko novih grupa, ekipa slična kao nekad. Prividna mirnoća nakon čitavog tog stresa, i neizbježno pitanje o smislu humanističkih studija u vrijeme lišeno svega humanog. No, netko i to mora.I dok sam sjedila na rukohvatu stubišta (kao nekad, ne nastojeći biti ponovno mlada nego jednostavno zato jer je mjesto bilo zračno i relativno udobno), sjetila sam se mira koji je vladao na varaždinskom travnjaku s kojega smo slušali nedjeljne koncerte. Dobro, nije bilo ništa bez čega ne bih mogla, no nakon svih živciranja pasalo nam je.
Gledala sam neke aerovratolomije koje je izvodilo nekoliko manjih aviona (pitajući se kakve to veze ima s koncertom), promatrajući uokolo nas ljude svih generacija, moje, Nenadove, Ivarove. Planet rocka, miran i bez incidenata. Travnjak je bio mekan, ugodan, Darko je prošao s žutom narukvicom oko ruke, idući prema naprijed, vjerojatno da bolje vidi Solomona Burkea ili tko je već u tom trenutku nastupao. Nekoliko sati poslije je stradao. Pitam se, koju je glazbu posljednju čuo prije nego što je otišao?
Dan poslije, u onom Putakovom paklu u koji više nogom neću stupiti, Patti Smith prisjetila me na mladost dok smo partijali u Kulušiću, tko zna gdje sve ne. Sjetila sam se Koce koja je mogla najviše skakati u zrak, pogledom tražeći Tonija jer mi se činilo da bi on mogao biti negdje među publikom. Tu glazbu više ne slušam, nisam nostalgična, ne živim u prošlosti. Bilo bi super da sam ju mogla vidjeti onda, dok je onako karizmatična, u prevelikoj bijeloj košulji i uskim crnim hlačama izvodila par pjesama koje sam voljela. No, neke stvari do nas dolaze sa zakašnjenjem. Kad više nismo spremni na nesmiljeno guranje s prevelikim brojem ljudi u zagušljivom, ljepljivom i neprivlačnom prostoru, koji me uvjerio da se nikud nismo pomakli.
Nema komentara:
Objavi komentar