Danas sam ostala sjediti u jednom zasjenjenom uredu u centru grada, nakon razgovora o budućnosti nečega na čemu radim. Kroz prozor se vide guste krošnje stabala izraslih među dvorišnim zgradama, u pozadini naslućujem dječje glasove; dolaze iz vrtića u koji je nekad išao moj najmlađi brat. Čuvala ga je - hm, Lida? - ne sjećam se njezina imena, a ne mogu ga ni pitati jer baulja negdje po tibetanskim bespućima. A dok se vrati, tko zna na što ću tada misliti.
Prolaz kroz to dvorište podsjetio me na mnogo toga. Pitala sam N., što se o tome može napisati, do koje je mjere moguće objaviti ono što znamo a da pritom zadržimo neku distancu koja mi je potrebna. Nemamo odgovor na to. Sjećanje je bolno, pomislila sam dok sam gledala klupe u odavno zapuštenom "parkiću" u kojem sam se nalazila s nekim društvom, nakon što smo iz Čanićeve preselili u centar. Danas je pojam centra nešto drugo, iako onih nekoliko ulica oko Trga u kolektivnoj svijesti građana funkcioniraju kao jedini pravi centar nečega, u što se grad pretvorio.
Potreba za pisanjem. Osvijestila sam ju vrlo rano, još u osnovnoj školi, dok sam se svađala s profesorom hrvatskog jezika koji nije imao smisla za moje ispade. Kad je prije nekoliko godina bio organiziran susret s njim u školi, nisam otišla. (Ne, nisam nostalgična, nikad se nisam željela vratiti u to doba, ne zanima me što se zbiva s ljudima s kojima sam sjedila u razredu, tek s rijetkima ostala sam u kontaktu.) Čula sam da mi je htio dati one plave zadaćnice, u koje smo upisivali školske sastave. Čuvao ih sve te godine. Čita li ih?
Ne čujem se s Irenom, ne zove ni ona, ni ja. Obostrani gubitak snage, valjda. Ionako su rečenice koje izgovara neprekidno iste, ponavljaju se u slijedu: referentne vrijednosti krvne slike, tlaka, izgubljenih pa dobivenih kilograma. Nitko ništa ne čita, dućani su prazni, toliko i toliko tisuća automobila svakodnevno prolazi kroz Berlin zbog posla... imam dojam da bih mogla složiti jedno solidno poglavlje. Što su izgubili?, što nije dovoljno dobro?; stan? Čini mi se da je gubitak trošnih sipljivih zidova koji su ih privremeno dijelili od ove nesređene okoline, bio preveliki šok. Možda je za njih stvarno prekasno. Prekasno da se naviknu, da uživaju, da me prestanu zatrpavati besmislicama o kojima slušam godinama, a na koje ionako ne treba trošiti energiju. O knjigama i pisanju, ni riječi. Niti o ugodi novih uvjeta stanovanja. Neka, nema veze. Ta je razina sebičnosti mnogo prihvatljivija od nekih tuđih iskustava, za koja znam.
"Molim te, piši. Stvarno je dobro", govori mi dok promatram njezino ozbiljno lice. Pitam se, od kuda ožiljci? Pognuta je od stresa, terapija, sjedenja i čitanja, no gura me dalje. Sporo pomičem tijelo kroz uredski hodnik, opet me sve boli od vježbanja, spuštam se na ulicu, sjedam na bicikl (da, naravno da je ljubimac uzeo auto jer mu treba dok se vozi po moru, s Ninom). Vrludajući na putu do doma, razmišljam o smislu pisanja u ovo "ne-junačko-doba". U kojem se vrhunac uspjeha mjeri gubitkom kilograma, opsegom grudi, količinom uskraćenih zalogaja; na jednoj strani vage moje su bilješke o fotografijama, na drugoj količine dignutih kilograma i brojni obrnuti crunchevi (čiji broj jedva uspijevam pročitati zbog Jeleninog nesavladivog rukopisa). Svakodnevna iskustva o borbi sa starenjem i promjenama koje ono donosi. Pa i Irena o tome govori, češće nego što bi to itko mogao zamisliti.
Gledam ta staračka tijela oko sebe zamišljajući ono što slijedi. Osobni ulog je velik, s njim raste moja netrpeljivost prema tuđim slabostima. No, vjerojatno ću i sama negdje iskliznuti, popustiti, neću moći zauvijek zadržati tu strogost koju sam si nametnula. Ili ipak hoću? U svijesti mi je slika mame u invalidskim kolicima kako se pridržava za rukohvat dok ju nosimo s drugog kata u šetnju. Slika starog koji gotovo uopće više ne izlazi, nemoćan uhvatiti se u koštac sa samim sobom. Nema milosti, odlučujem. I dok pišem, ne zaboravljam na onaj "imaginarni remen"; uvlačim trbuh, listam po knjigama, radim zabilješke, spremam se na teren gdje još jednom moram nešto vidjeti prije nego što zaključim (nešto pametno) o tome. Sprema se kiša. Možda mi baš ona omogući malo ukradenog vremena, za isklizavanje...
Nema komentara:
Objavi komentar