Bicikl

Tko zna koliko sam puta prošla istim mjestima? Sjednem na bicikl - da, znam, zvuči neobično za nekog tko pasionirano voli voziti auto - a on kao da sam kreće, gotovo uvijek istim putem. Dugo mi je vremena trebalo da se bez previše muke okrenem i pogledam kakvo je stanje na ulici i uključim u promet sigurna da mi se nešto neće dogoditi. Sigurnost sam na biciklu stjecala polako, zapravo ne znam zašto. Nikad neću zaboraviti koliko je često moja mama pričala drugima, kako je satima trčala uz mene po dvorištu pridržavajući bijeli Pony-bicikl, sve dok se konačno nisam odvažila nastaviti dalje sama. Naravno da je ta priča imala i svoj nastavak, onaj o Davoru koji je vožnju biciklom svladao brzo, najbrže, kao što je to često bilo. No dobro, bilo kako bilo, djetinja prepucavanja o tome tko će stati na prvo mjesto postolja odavno je iza nas. Postolja su promijenila razine, izmjenili su se prioriteti, interesi, pogledi na život i svijet.
I tako, Klaićeva pa uz HNK, znam svaku neravninu koju je potrebno izbjeći, svaku udubinu koja pomaže na prijelazima koji nisu dovoljno spušteni. No vožnja je zanimljiva zbog nečeg drugog, zbog dobivenog vremena kad ne gledam u ekran računala, kad nisam okružena desetinama otvorenih knjiga i kataloga, zarobljena u svom plavom stolcu na okretanje koji je odavno postao neudoban. Neki dan dok sam stajala čekajući zeleno svjetlo kraj kazališta ugledala sam promijenjeni crijep na Kovačićevoj kući na uglu Hebrangove. Čini se kao da će i pročelje biti uređeno i da će onaj predivni potez od nekoliko zgrada koje se nastavljaju južno od nje, s malim predvrtovima koji su toliko neuobičajeni u našem gradu a na nevjerojatan način pridonose kvaliteti stanovanja, također postati dio promijenjene, poboljšane slike kakvu zaslužujemo. U Kovačićevoj kući u tavanskom stanu živjela je Ines, kod koje sam bila nekoliko puta, vodeći s njom razgovore o arhitekturi, interijerima, majstorima i tko zna čemu još. Prisjetila sam se jednog od prvih interviewa koje sam ikad vodila, strahovite glavobolje koju sam osjećala tijekom razgovora, vrućine koja nas je gušila u tom potkrovlju. Pile smo nescafe s ledom, sjećam se čaše nekog bijelog vina koju mi je ponudila i koja je samo pogoršala stanje. Imala je razornu energiju, neku lakoću kojom je prekrila sve ono što nije željela da drugi vide, o čemu se nije moglo razgovarati. Već dulje od dvadeset godina kad god vidim tu kuću, vidim nju, taj neobičan spoj onog što smo naučili zvati počecima zagrebačke moderne arhitekture i osobitog senzibiliteta za interijere kakvog rijetko tko ima.
I danas sam je se sjetila, dok sam po ponovno hladnom vjetrovitom vremenu jurila u fitness. I bilo mi je neobično kako neke ljude povezujem sa zgradama, a druge uopće ne.
U klubu uobičajena lica, na sreću malo njih. Mirisi (ako ih tako uopće možemo zvati) nepodnošljivi, ali što mi je drugo činiti nego izdržati.
"Nemoj tako često pisati o umoru", kaže mi. Da, vjerojatno je u pravu, no zapravo to kod mene nije namjerno. Uostalom, koliko je puta pisala o zidovima, sobi, obiteljima? Ili se to ne može uspoređivati? Sretnija je nego prošle godine, njezina nova knjiga nam je u rukama. Na naslovnici su ptice na žici i nekako je svijetla u tonu, otvorena prema drugima. Ništa ne planiramo, nema napetosti, preboljeli smo dječje bolesti. Samo jesmo, i uživamo u tome. Ponekad je dobro osvijestiti ta stanja, osmjehnuti se nekome na ulici, pokazati da pazimo i da nam je stalo. Primijetila sam da takvo ponašanje izaziva zbunjenost, ljudi me gledaju kao da sam poludjela. Ali baš me briga. Sjedim na mom starom biciklu srebrne boje, smiješim se prolaznicima, pazim na pse i djecu, i razmišljam kako je život zapravo dobar. Unatoč napornom trenutku, prevelikom opsegu posla, raznim nerazumijevanjima na koja nailazimo; usprkos društvu koje o nakitu razgovara jedino komentirajući jeftine i banalne dosjetke s porukama na reveru, a o umjetnosti spominjući babe Mare, vozim se dalje.