Nikad nisam imala favorite među godišnjim dobima, uglavnom mi je bilo svejedno jer mogućnost prilagodbe nešto je što stječemo, ali i treniramo. Sve to s namjerom da nam uobičajeni životni ili godišnji ciklusi ne poremete namjere, ograniče u onome što želimo, prema čemu težimo. Ipak, nakon svih godina poželjela sam da prestane zima, da nestane sivilo i vlaga i da dan konačno traje dugo. Tijekom vremena počela sam voljeti vrlo rana jutra, kad je sve oko nas još posve tiho i jedino što čujem rasprava je ptica koje uvijek imaju nešto za komentirati. Blagodat tog mira vrijedna je svega što smo prošli i napravili. Takvo je i današnje jutro, svježe i mirisno; slike oko mene oštre su, a mladi javor koji smo prošle godine posadili ponosno širi svoje nove listove prema meni. Da, razgovaram s biljkama, to je nešto što sam naslijedila od bake za koju su smatrali da je imala "zlatne ruke" za bilje. Doduše, način kako je uredila terasu bio je daleko od onog što ja volim, no njezin je dodir bio u stanju zacijeliti grančicu.
Cijelu zimu sumnjičavo sam proučavala svoje vrtne pridošlice, osobito javor i neke prelijepe lozice kojima sam zaboravila ime (uvijek računam na to, da će me Jelena podsjetiti kako se zovu, ona mi ih je i preporučila). Stari me uvjeravao da će sve biti u redu, ali njemu baš nikad nisam puno vjerovala, tko zna zašto. Bilo kako bilo, prije par tjedana ugledala sam izboje na vrhovima grana i odmah pozvala Nenada da se zajedno divimo, no on pak nije pokazao neki osobit interes. Pa sam tako sama, na vrhu onih pregolemih ljestvi pomoću kojih režemo grane (a u posljednje vrijeme i spašavamo Nietzschea iz parka, kamo je dospio tko zna kako, i kad, i da nije bilo jedne histerične svrake pitanje je bi li ga Nenad uopće primijetio kako sjedi na grani vrlo visokog stabla) krenula u formiranje njegove krošnje. Nisam pretjerala, ionako ne volim urednost te vrste, a zahvalnost za učinjeno javor je pokazao veselo pozirajući.Prije dva tjedna u Tate Modern ušla sam u Balkinu instalaciju. Golemom kontejneru prilazi se sa stražnje strane, a njegova robusnost i veličina uistinu su impresivne. Prema unutrašnjosti vodi skošena platforma; nepodnošljiva količina učenika iz neke francuske škole uspijeva mi umanjiti doživljaj. Rijetki su radovi koji nas stavljaju u situaciju posvemašnje neizvjesnosti, možda čak i straha. Ulazim sporo, svjesna sam da "prostorija" ima svoj kraj no on se uopće ne nazire, jer u potpunosti sam okružena crnilom. Zanimljiv je gubitak osjećaja tradicionalne ortogonalnosti; imam dojam kao da se nalazim u nekom zaobljenom prostoru promjenjivih oblika čiji me pojedini dijelovi obujmljuju. Do kraja prostorije dolazim sporo, ispružene ruke koja traži tu konačnu točku utočišta, no pitanje je, kakvo utočište nalazimo u ovom radu? Brojne su konotacije koje mi prolaze kroz misli, osjećam se usamljeno, nezaštićeno, nemoćna sam izraziti bilo što osim svoje osobne pozicije. A i o njoj se u tom trenutku nema što reći. Dok se okrećem prema izlazu, promatram lijep prizor - ljude koji mi sporo dolaze u susret, vjerojatno prolazeći kroz slično stanje. Sviđa mi se nemogućnost određivanja prostora i njegove veličine, iluzija napuštanja svega onog što svakodnevno vučem za sobom, nemoćna otresti se toga tereta.
Navečer sa Silviom i Chrystel razgovaram, vjerojatno o fotografiji, čemu drugom. Chrystel se stalno smije, i čini se da je nemoguće uhvatiti ju u nekom drugom stanju. Zanimljivo je do koje su mjere njezini radovi posve drugačiji, kako u tim fascinantnim pejsažima u koje sam uronila bez razmišljanja i pretvorila ih u dio neke moje imaginarne okoline, nema ničeg duhovitog. Samo prostor koji se sporo, možda čak otežano razvija pred našim očima, i u čijim detaljima prepoznajemo vrijeme. Najnovije fotografije koje smo zajedno promatrale toga poslijepodneva drugačije su od ranijih radova, a priroda u koju je ušla ne dozvoljava da iz nje izađe, krene nekim drugim putem. Sjedimo posve opuštene, razumijevanje među nama je potpuno, ili je to samo utjecaj svježeg londonskog zraka? 
Zraka u kojem ima mjesta za osobite odnose, kao na primjer sa zebicama koje su dio fascinantne instalacije postavljene u Barbicanu. Odnos prema životu ono je što zanima Célestea Boursier-Mougenota, umjetnika koji je galeriju ispunio električnim gitarama i činelama na stalcima, raspoređenima u umjetno stvorenom krajoliku. Maleni buseni trave materijal su iz kojeg ptičice grade gnijezda, posve slobodno leteći među posjetiteljima i slijećući na instrumente koji pritom stvaraju zvukove. Princip je krajnje jednostavan i istodobno začudan - ništa se ne odvija prema prethodno strogo zacrtanom scenariju, krećemo se slobodno po prostoru pazeći da pritom ne stanemo na neku od ptičica na nekom njihovom zadatku, dok neopterećene lepršaju posvuda. Taj je rad postao jedan od hitova YouTubea, no ništa ne može nadmašiti petnaestak minuta koje provodimo zajedno u prostoriji. Svjesni smo nekog posebnog ritma koji u gradu ne možemo zapaziti. Hodamo po puteljku među busenjem trave, gnijezdima, pokraj pijeska. Svako malo ushite posjetitelja dopunjavaju riffovi i sve dobiva neki smisao na koji sam već zaboravila, da postoji.
