Ničija koža

Dok sjedimo u vili na Gornjem gradu neprekidno mi se vrzmaju slike iz proteklih nekoliko godina. Smjenjuju se govornici, nižu neka zapažanja s kojima se uglavnom možemo složiti. Sjedimo dugo, predugo; počinje me boljeti tijelo koje se opire tom, rekla bih uzaludnom, položaju. Slavlje je intimno, tek jedna televizijska kamera i nekoliko novinarki, redom žena, kako se i pristoji kad je riječ o književnosti i poeziji. I dok slušam ugledne kritičare i profesore, dok me srdačna glumica toplo pozdravlja darujući mi ruže koje Irena neće vidjeti, dok slušam Sonju koja prepričava njihov zadnji susret na večeri na koju Jean nije mogao doći, razmišljam o zidovima, koži, sestrama i mami. Rečenice koje dopiru ponekad su eliptične, ili se pak sve povezuju u zajedničku elipsu pisanja, čitanja i govorenja. Ljudi koje znam, a i neki koje ne poznajem, osmjehuju se srdačno. Sigurno su već jednom čuli jedni od drugih neke od izgovorenih teza. Iza mene čuje se glumičin kašalj; unatoč godinama u izvrsnoj je formi i jedino taj trag nesavršenosti - možda čak slabosti, remeti sliku koja je čini. Zašto nas nema, pitam se. Zašto ja ne govorim, ispričam nešto o kuhinji za kojom tuguju, veličine kvadrat i pol u kojoj nam je jednom davno zagorjela hrana koju smo stavili kuhati za našeg ljubimca. Lonac nikad nismo uspjeli očistiti, namakao se tjednima sve dok ga, nošena nemirom i potrebom da sve oko sebe pospremim, jednog dana jednostavno nisam bacila. Nema ni njega, ni ljubimca, ni kuhinje. Nestali su zidovi čija je sipljivost bila onaj toliko potreban okvir pisanja.
Soba. Ne sjećam se što se vidjelo s prozora u Mommsenstrasse dok su još stanovali u tavanskom stanu. Nekoliko godina iz kuhinje su gledali u ured jedne poznate galerije. Mislim da nikad nisam otišla ni na jednu izložbu koju su priredili, unatoč brojnim boravcima u Berlinu. U topografiji onog što ih određuje nema ni Pestalozzijeve ulice ni Čanićeve. Nema sadržaja, izgubljen je u starom ormaru u kojem su zauvijek ostale isprane salvete, neke lijepe čaše i mala svjetiljka koja je možda bila art deco, iako sumnjam. Nema zidova. Ovi koji su oko nas ne propuštaju hladan zrak koji je očito bio potreban da bi slika bila potpuna. "Kako se zove vaša ulica?", pita Helena. Nema ulice, mislim u sebi, nema ni zidova, ni ulice ni grada. Nema okvira u koji se moguće vratiti, u koji zagledavaju tek rijetki.
Nada se ne javlja, ostala je iza stakla. U gradu bez supstance, kako ga je nazvala Rebecca West, kretanje je otežano, gotovo onemogućeno. "Samo tamo bih željela živjeti.", kaže jedna sestra. Druga gotovo više ne izlazi. Treća već godinama nije bila ovdje. Ostali su stari planovi u limenoj kutiji koju smo ipak spasili, planovi grada kojeg više nema. Netko spominje pletenicu i ritualno rezanje kose koje povezuje književnice; za to vrijeme prisjećam se drvene kutije u kojoj su pohranjene neke čudne dragocjenosti. Mali plavi trudnički dnevnik koji je vodila moja mama, prozirna plastična kutijica s par ispalih mliječnih zubi i uvojak kose umotan u svileni papir. Nema u njemu ničeg ritualnog, to je tek nedužni sivoplavi uvojak koji svjedoči da smo bili djeca. Osjećam gađenje pomišljajući na njegov miris, ustajao poput zraka u toj maloj kutiji nakrcanoj papirima o kojima bih možda morala nešto znati.
U ruke sam uzela pretežak kovčeg. Nosim ga sa sobom dok odlazim u banku, brinući o tuđim računima, oročenjima i isplatama. Odlažem ga pored fotelje u kojoj sjedim, no u međuvremenu se slika promijenila. Iza prozora više nema ničeg, radnice su na burzi, ili tko zna gdje. Nema ni deka ni studenata koji im pružaju kratkotrajnu utjehu. Koža u kojoj boravim nije postala ni grublja ni nepropusnija. Nije ni premala ni prevelika, nego je nema. Svi oni zidovi koje sam s marom zidala naprosto su nestali. Gledamo gotovo puni mjesec u potpunom mraku ulice u kojoj, kako se čini, noćna rasvjeta više nije nužna. Nekoć su nas osvjetljavali prozori iza kojih je radila noćna smjena. Danas rijetko gledam u nebo, tek onda dok pokušavam snimiti uzorak grana ispred nečeg što je toliko daleko da uopće ne znam postoji li. Okrećem se prema kutiji u koju sam skupila ostatke koji nisu nestali, nisu ni bačeni ni zaboravljeni. No dok je otvaram, osjećam tek miris koji ne volim, i ništa više.
Još pišem, a svi ostali u kući već spavaju. Samo se Mačić lijeno spušta niz naslon kauča i završava u nekoj nemogućoj pozi uvjeravajući me da u svemu tome ima nekog smisla. Na ekranu se nižu mrtva tijela, vremenske prognoze i laži izgovorene u gotovo svim mogućim situacijama. Nema ni slova o profesoricama koje planiraju pokrenuti kućnu radinost izrade canapea kako bi pokrile minuse na računima. Zamišljam ih složene na poslužavnike poput uzoraka tkiva i ostalih dokaza koje je skupila neka CSI ekipa. No ni ta mi se slika ne sviđa. Pa se vraćam maloj fotografiji koju je netko davno snimio, a koja prikazuje ekran starog crnobijelog televizijskog prijamnika na kojem sam u dobi od tri ili četiri godine. Izraz mog lica na tom snimku nikad mi se nije sviđao. On je nešto što sam naslijedila o sebi, što ne znam točno odrediti što je. Kutija?

Horoskop

Nedjelja je dala naslutiti da će sve biti u redu; nakon naporne šetnje i tko zna čega sve ne sjedila sam s novinama u rukama i čitala horoskop. "Sve će se riješiti, evo piše da će u poslu svi problemi biti iza mene i da je utjecaj planeta i još nečega sad konačno u redu." Pa je ponedjeljak prije dva tjedna osvanuo dobar. Još sam bila uvjerena da će se dogoditi nešto, da će me netko nazvati i reći - što? I tako, uslijedio je tjedan u kojem sam izgubila ključeve, dvaput; Ivar me optužio da zbog mene kasni na fakultet i da je to s mojim gubljenjem ključeva postalo drastično. Pa smo selili stvari iz našeg u njegov auto, kupovali još jedan tank benzina, a za vrijeme vožnje stalno sam imala dojam da se ulicama krećem u krivom smjeru. Ključeve od kuće nikako nisam uspijevala pronaći, nekako sam ovlaš i bez snage zagledavala u torbe, košarice bicikala, mjesta na kojima postoji neka logika da bi mogli biti. Jurcala sam uokolo s Nenadovim biciklom jer moj je dao svoje, pa smo odlučili da nema smisla ulagati u njegov popravak. Vezala se za tuđe bicikle jer ključeva nigdje nije bilo, razgovarala s ljudima držeći čvrsto držeći bicikl u rukama da ga netko ne odveze. Vijesti su svakim trenutkom bile sve gore i da sam u još nešto bila uključena, vjerojatno bi i to otišlo u krivom smjeru. Otac se spuštao s kata da mi otvori vrata, pomalo začuđeno promatrajući moje izbezumljeno lice. "Nenad će ih naći, sigurno su negdje u kući." Ništa nisam stizala, ni jesti ni kuhati, s ekrana nije stizalo ništa novo ni dobro. Tu i tamo nazvala bih Nenada, neutješna, nemam pojma zašto je u jednom trenutku sve to otišlo u nekom drugom, kompliciranijem smjeru.
Čim je došao iz Rijeke našao je ključeve; onako zafrkantski zahvalio mi je na nečemu što sam umjesto njega obavila i spustio ih na radni stol. Našao ih je u ormaru, među vestama. Nije ni čudo da ih nisam vidjela. Vijesti nakon jednog sastanka nisu bile loše, a svi koji su u međuvremenu dobili na uvid ono što je dosad napravljeno, bili su zadovoljni. Javila se Andrea, konačno, nakon čitanja, i to s konkretnim prijedlozima. Zvala je Irena s pitanjima na koja nema odgovora, a ostalima se nisam javljala. Dani su se nastavili nizati, a lijepo i neobično toplo vrijeme povezalo ih je u neki labavi okvir u kojem je teško precizirati što se kad dogodilo. I tako više ne znam kad su nam izvadili ormare iz spavaće sobe, ispod kojih se digao red parketa. Nemam pojma kad je više bio majstor kojeg smo doslovno prislili da izvuče tuš-kabinu ispod koje je dugo curilo, pretvaraju našu lijepu kupaonicu u nešto što ne želite znati. Imala sam dojam da će svaki pogled usmjeren u neku točku završiti nečim lošim, pa sam odustala od gledanja u zrak. Kuće koje nas okružuju imaju oronule, sipljive fasade i tko zna što bi mi moglo pasti na glavu.

Dok se vozim promatram lišće koje u nekim posebnim putanjama otpada sa stabala. Dakako da to ima veze s fizikom, gravitacijom, smjerom i jačinom vjetra, utjecajem mjesečevih mijena i tko zna čime sve ne. No šuštanje koje čujem pod kotačima bicikla zvuk je koji može poslužiti kao sidro koje me drži da se ne razletim pod utjecajem svih tih vjetrova, mailova, razgovora i ispraznih nada. Pa se vraćam u svoju radnu sobu, s Mačićem korigiram knjigu koja treba otići u tisak kako bi me riješila barem dijela poslova. Ponekad vodimo borbu s papirima koji su za njega igra, a za mene jedna vrsta egzistencije, pa prešutno sklapamo primirje dok ga fotografiram u neodoljivim pozama u kojima nestaju sve njegove nepodopštine.
Kud god prolazimo nailazimo na smeće, napuštene i prljave prostore, ružnoću. Ljudi u autima sve su bahatiji, ili mi se to samo čini? Putujemo sve rjeđe; ionako gubim fotografije u mahnnitom prebacivanju s medija na medij, jer u mojoj glavi više nema mjesta ni za što drugo, nego zaborav. Guraju me ljudi željni jeftinih knjiga. U pothodniku kroz koji ne želim više nikad proći nailazimo na prljav prostor u kojem su se održavale radionice invalidnih osoba. Nemam pojma jesu li ikad u njih ušli, ili je i to jedan od onih "poklonjenih" prostora u gradu koji služe kao izlika za sve propuste i brojne kriminalne odluke. Sve rjeđe gledam u zamračene prozore Kamenskog. U prostorijama već dulje vrijeme nema nikog, samo ponekad neki fantomski kamion pokupi tko zna što i prođe kroz stražnji kolni ulaz. Ne želim više hodati, barem ne Zagrebom. Dobro, možda samo nedjeljom, s Nenadom, jer onda nisam sama i čini mi se da sve to lakše podnosim. Pa čak i pogled na staru, oronulu kuću u kojoj je nekad živio, iz koje izlaze dječaci vukući goleme vreće prepune plastičnih boca. Odnose iz u obližnji automobil pored kojeg smo upravo prošli, Jaguar ili nešto slično. Više se ničemu ne čudim, a utjehe nema ni u književnosti - barem ne onoj koju trenutno čitam.