Horoskop

Nedjelja je dala naslutiti da će sve biti u redu; nakon naporne šetnje i tko zna čega sve ne sjedila sam s novinama u rukama i čitala horoskop. "Sve će se riješiti, evo piše da će u poslu svi problemi biti iza mene i da je utjecaj planeta i još nečega sad konačno u redu." Pa je ponedjeljak prije dva tjedna osvanuo dobar. Još sam bila uvjerena da će se dogoditi nešto, da će me netko nazvati i reći - što? I tako, uslijedio je tjedan u kojem sam izgubila ključeve, dvaput; Ivar me optužio da zbog mene kasni na fakultet i da je to s mojim gubljenjem ključeva postalo drastično. Pa smo selili stvari iz našeg u njegov auto, kupovali još jedan tank benzina, a za vrijeme vožnje stalno sam imala dojam da se ulicama krećem u krivom smjeru. Ključeve od kuće nikako nisam uspijevala pronaći, nekako sam ovlaš i bez snage zagledavala u torbe, košarice bicikala, mjesta na kojima postoji neka logika da bi mogli biti. Jurcala sam uokolo s Nenadovim biciklom jer moj je dao svoje, pa smo odlučili da nema smisla ulagati u njegov popravak. Vezala se za tuđe bicikle jer ključeva nigdje nije bilo, razgovarala s ljudima držeći čvrsto držeći bicikl u rukama da ga netko ne odveze. Vijesti su svakim trenutkom bile sve gore i da sam u još nešto bila uključena, vjerojatno bi i to otišlo u krivom smjeru. Otac se spuštao s kata da mi otvori vrata, pomalo začuđeno promatrajući moje izbezumljeno lice. "Nenad će ih naći, sigurno su negdje u kući." Ništa nisam stizala, ni jesti ni kuhati, s ekrana nije stizalo ništa novo ni dobro. Tu i tamo nazvala bih Nenada, neutješna, nemam pojma zašto je u jednom trenutku sve to otišlo u nekom drugom, kompliciranijem smjeru.
Čim je došao iz Rijeke našao je ključeve; onako zafrkantski zahvalio mi je na nečemu što sam umjesto njega obavila i spustio ih na radni stol. Našao ih je u ormaru, među vestama. Nije ni čudo da ih nisam vidjela. Vijesti nakon jednog sastanka nisu bile loše, a svi koji su u međuvremenu dobili na uvid ono što je dosad napravljeno, bili su zadovoljni. Javila se Andrea, konačno, nakon čitanja, i to s konkretnim prijedlozima. Zvala je Irena s pitanjima na koja nema odgovora, a ostalima se nisam javljala. Dani su se nastavili nizati, a lijepo i neobično toplo vrijeme povezalo ih je u neki labavi okvir u kojem je teško precizirati što se kad dogodilo. I tako više ne znam kad su nam izvadili ormare iz spavaće sobe, ispod kojih se digao red parketa. Nemam pojma kad je više bio majstor kojeg smo doslovno prislili da izvuče tuš-kabinu ispod koje je dugo curilo, pretvaraju našu lijepu kupaonicu u nešto što ne želite znati. Imala sam dojam da će svaki pogled usmjeren u neku točku završiti nečim lošim, pa sam odustala od gledanja u zrak. Kuće koje nas okružuju imaju oronule, sipljive fasade i tko zna što bi mi moglo pasti na glavu.

Dok se vozim promatram lišće koje u nekim posebnim putanjama otpada sa stabala. Dakako da to ima veze s fizikom, gravitacijom, smjerom i jačinom vjetra, utjecajem mjesečevih mijena i tko zna čime sve ne. No šuštanje koje čujem pod kotačima bicikla zvuk je koji može poslužiti kao sidro koje me drži da se ne razletim pod utjecajem svih tih vjetrova, mailova, razgovora i ispraznih nada. Pa se vraćam u svoju radnu sobu, s Mačićem korigiram knjigu koja treba otići u tisak kako bi me riješila barem dijela poslova. Ponekad vodimo borbu s papirima koji su za njega igra, a za mene jedna vrsta egzistencije, pa prešutno sklapamo primirje dok ga fotografiram u neodoljivim pozama u kojima nestaju sve njegove nepodopštine.
Kud god prolazimo nailazimo na smeće, napuštene i prljave prostore, ružnoću. Ljudi u autima sve su bahatiji, ili mi se to samo čini? Putujemo sve rjeđe; ionako gubim fotografije u mahnnitom prebacivanju s medija na medij, jer u mojoj glavi više nema mjesta ni za što drugo, nego zaborav. Guraju me ljudi željni jeftinih knjiga. U pothodniku kroz koji ne želim više nikad proći nailazimo na prljav prostor u kojem su se održavale radionice invalidnih osoba. Nemam pojma jesu li ikad u njih ušli, ili je i to jedan od onih "poklonjenih" prostora u gradu koji služe kao izlika za sve propuste i brojne kriminalne odluke. Sve rjeđe gledam u zamračene prozore Kamenskog. U prostorijama već dulje vrijeme nema nikog, samo ponekad neki fantomski kamion pokupi tko zna što i prođe kroz stražnji kolni ulaz. Ne želim više hodati, barem ne Zagrebom. Dobro, možda samo nedjeljom, s Nenadom, jer onda nisam sama i čini mi se da sve to lakše podnosim. Pa čak i pogled na staru, oronulu kuću u kojoj je nekad živio, iz koje izlaze dječaci vukući goleme vreće prepune plastičnih boca. Odnose iz u obližnji automobil pored kojeg smo upravo prošli, Jaguar ili nešto slično. Više se ničemu ne čudim, a utjehe nema ni u književnosti - barem ne onoj koju trenutno čitam.