Soba. Ne sjećam se što se vidjelo s prozora u Mommsenstrasse dok su još stanovali u tavanskom stanu. Nekoliko godina iz kuhinje su gledali u ured jedne poznate galerije. Mislim da nikad nisam otišla ni na jednu izložbu koju su priredili, unatoč brojnim boravcima u Berlinu. U topografiji onog što ih određuje nema ni Pestalozzijeve ulice ni Čanićeve. Nema sadržaja, izgubljen je u starom ormaru u kojem su zauvijek ostale isprane salvete, neke lijepe čaše i mala svjetiljka koja je možda bila art deco, iako sumnjam. Nema zidova. Ovi koji su oko nas ne propuštaju hladan zrak koji je očito bio potreban da bi slika bila potpuna. "Kako se zove vaša ulica?", pita Helena. Nema ulice, mislim u sebi, nema ni zidova, ni ulice ni grada. Nema okvira u koji se moguće vratiti, u koji zagledavaju tek rijetki.
Nada se ne javlja, ostala je iza stakla. U gradu bez supstance, kako ga je nazvala Rebecca West, kretanje je otežano, gotovo onemogućeno. "Samo tamo bih željela živjeti.", kaže jedna sestra. Druga gotovo više ne izlazi. Treća već godinama nije bila ovdje. Ostali su stari planovi u limenoj kutiji koju smo ipak spasili, planovi grada kojeg više nema. Netko spominje pletenicu i ritualno rezanje kose koje povezuje književnice; za to vrijeme prisjećam se drvene kutije u kojoj su pohranjene neke čudne dragocjenosti. Mali plavi trudnički dnevnik koji je vodila moja mama, prozirna plastična kutijica s par ispalih mliječnih zubi i uvojak kose umotan u svileni papir. Nema u njemu ničeg ritualnog, to je tek nedužni sivoplavi uvojak koji svjedoči da smo bili djeca. Osjećam gađenje pomišljajući na njegov miris, ustajao poput zraka u toj maloj kutiji nakrcanoj papirima o kojima bih možda morala nešto znati.
U ruke sam uzela pretežak kovčeg. Nosim ga sa sobom dok odlazim u banku, brinući o tuđim računima, oročenjima i isplatama. Odlažem ga pored fotelje u kojoj sjedim, no u međuvremenu se slika promijenila. Iza prozora više nema ničeg, radnice su na burzi, ili tko zna gdje. Nema ni deka ni studenata koji im pružaju kratkotrajnu utjehu. Koža u kojoj boravim nije postala ni grublja ni nepropusnija. Nije ni premala ni prevelika, nego je nema. Svi oni zidovi koje sam s marom zidala naprosto su nestali. Gledamo gotovo puni mjesec u potpunom mraku ulice u kojoj, kako se čini, noćna rasvjeta više nije nužna. Nekoć su nas osvjetljavali prozori iza kojih je radila noćna smjena.
Danas rijetko gledam u nebo, tek onda dok pokušavam snimiti uzorak grana ispred nečeg što je toliko daleko da uopće ne znam postoji li. Okrećem se prema kutiji u koju sam skupila ostatke koji nisu nestali, nisu ni bačeni ni zaboravljeni. No dok je otvaram, osjećam tek miris koji ne volim, i ništa više.Još pišem, a svi ostali u kući već spavaju. Samo se Mačić lijeno spušta niz naslon kauča i završava u nekoj nemogućoj pozi uvjeravajući me da u svemu tome ima nekog smisla. Na ekranu se nižu mrtva tijela, vremenske prognoze i laži izgovorene u gotovo svim mogućim situacijama. Nema ni slova o profesoricama koje planiraju pokrenuti kućnu radinost izrade canapea kako bi pokrile minuse na računima. Zamišljam ih složene na poslužavnike poput uzoraka tkiva i ostalih dokaza koje je skupila neka CSI ekipa. No ni ta mi se slika ne sviđa. Pa se vraćam maloj fotografiji koju je netko davno snimio, a koja prikazuje ekran starog crnobijelog televizijskog prijamnika na kojem sam u dobi od tri ili četiri godine. Izraz mog lica na tom snimku nikad mi se nije sviđao. On je nešto što sam naslijedila o sebi, što ne znam točno odrediti što je. Kutija?
