Teret

Polako se spuštam u neke luđačke čučnjeve; ne, nisu to čučnjevi nego iskoraci unatrag. Kako sam mogla tako pogriješiti? U rukama su mi dodatne kile, prvo deset a zatim još više. Pokušavam zamisliti kako je to kad si toliko teži; koliko bi patila koljena, kako bih se uopće kretala s tom dodatnom masom koju otežano, pušući, stenjući (i u sebi psujući) pomičem sa sobom. "Pa koja ti je to luđakinja dala te vježbe?", pita me Jelena istodobno objašnjavajući da to što se ona smije ne znači ruganje, nego ... nego što, pitam se slušajući njezin pomalo zlokobni cerek. No tko mi je kriv što u kasno nedjeljno poslije podne odlazim vježbati vođena nekim unutrašnjim nemirom, potrebom održavanja discipline koja mi kratkotrajno pruža iluziju da vladam sobom, situacijom, životom. Bože, kako sam u krivu.
Dok sjedim i pišem osjećam konstantnu bol u leđima, samo na jednom mjestu. Nemam pojma što sam si ponovno napravila; zapravo, nikad to ne znam. Jedino čemu se poslije mogu čuditi su neki bolovi koji dođu i prođu, ponekad traju uporno bez obzira što poduzimam koješta da bi prestali. Po nogama su mi brojne modrice; tko bi više znao gdje sam sve lupila. Novi bicikl uzeo je svoj danak već nekoliko puta; rama mu je viša nego kod starog pa se snalazim kako znam i umijem. Radni stolovi, kutovi namještaja, otvorena vrata mašine za suđe - sve su to moji neprijatelji koje ne uspijevam izbjeći. Knjige koje donosim pored radnog stola slažući ih u hrpe padaju; udaram se noseći ih, ili dok po mraku prolazim hodnikom u koji sam odložila previše stvari koje bezuspješno izbjegavam. Nikad mira.
Okružila sam se neviđenim mnoštvom podataka. Knjige, katalozi, sve ono što sam vidjela, što znam i čime vladam. Slažem strukturu onoga što vidim i što je potrebno napisati. Nikad nisam mislila da ću toliko raditi i da će se obveze ulančavati ovako brzo. Ne volim kad me netko pita što radim, jer nemam snage bilo kome objašnjavati u što sam se uplela pa samo odmahujem rukom i kažem da barem iduće dvije godine ni za što neću imati vremena.
Da, godina je tek počela a ja na plećima osjećam nevjerojatnu težinu. Ne znam kako se ponašati kad je vrijeme komprimirano i kad uobičajeni odnosi jednostavno ne vrijede. Pomišljam na neke teorijske sintagme koje koristimo kako bismo sebi, a možda i drugima, pojasnili neke umjetničke aspekte. No u njima ne nalazim utjehu. Ostavit ću to komprimiranje za neku drugu priliku, za nekog drugog, a ne sebe; za nekog tko stvara umjetnost a ne objašnjava ju. I u svemu tome - obični život. Mačić koji se odlučio krenuti tražiti ljubav (bezuspješno), pobrao batine u susjednom dvorištu, prenoćio u staroj, napuštenoj garaži i dobio visoku temperaturu. Ivar kojeg stalno nešto ispitujem, zabrinuta kao što to majke uglavnom jesu. Nenad koji je zauzet studentima, Rijekom, i vijestima o Stonesima koje stalno istražuje. I zatim svi ostali, uglavnom stari, do kojih ni ne stižem jer nema vremena, jer moram kuhati raznovrsno (prema Ivarovoj želji), čitati Krležin govor u Ljubljani i još desetine drugih tekstova. Jer rmoram vježbati iskorak, zadržati brzinu i ritam dok skačem preko stepa; jer moram ostati disciplinirana, suzdržana, relaksirana i maksimalno organizirana da bi mi život zadržao koliko-toliko smisleni oblik.
Sve u svemu, zadovoljstvo je moguće naći samo unutar kućnih zidova. Ono ostalo oko nas je strašno, no iskustvo nas uči da uvijek može biti i gore, zar ne? Pa stoga hodam uokolo nastojeći ne gledati oko sebe, ne uključujem se u rasprave, ne brojim napuštene, prazne i prljave lokale po centru grada jer sve to skupa nema nikakvog smisla. No do mene ipak prodiru stvari koje ne želim čuti; sa zaslona dolaze naznake vijesti, u zraku titraju slike i zvuk koji prenose informacije koje sam nastojala izbjeći. Poznati na špici, glupani i njihove navike, tko se napio, tko prevario, ukrao, a tko povećao ili smanjio neki dio tijela. Turske sapunice s tamnokosim likovima obuzele su našu javnost, sve je na prodaju, sve je jeftino, sto posto najjeftinije. Medijima vladaju amebe - ljudi bez oblika čije stavove formiraju oni o kojima pišu, koji im pune tanjure i pričaju o tome kako će jeftine trgovine odjećom biti glavni događaj po kojem će se pamtiti ova godina. Pa zaigrajmo loto, možda u naše ruke dođe glavni zgoditak; ili nazovimo neku proročicu čiji je lik zahvaljujući televiziji ušao i u naš dom. Jer ne vjerujem da će većina shvatiti što je to akademska solidarnost, što su odnosi među ljudima zasnovani na povjerenju i uvjerenju u zajedničku budućnost. Plovimo bez plana i cilja, voda je ponekad mirna, čak ustajala; ponekad provalja sve nas koji smo se zatekli na ovom neizvjesnom putovanju. Nedostaju mi neki smisleni razgovori, i smijeh. Htjela bih se moći ponovno smijati ko' nekad, kao na primjer za onih nekih ljeta u Velom Lošinju, ali to ne ide. Možda je teret koji sam ponijela pretežak i ne ostavlja prostor za bilo što drugo.

Stablo

Polako se probijam kroz tekst. Nije jednostavan, ali ni kompliciran, jednostavno zahtijeva da mu se posve prepustim i ne razmišljam o bilo čemu drugom što, naravno, nije jednostavno. Pomalo neobična višeslojna struktura knjige traži i različite pristupe napisanome, no ipak one osobne situacije najviše me zanimaju. Ne znam zapravo zašto, jer rijetko čitam osobne ispovijedi. Pa čak i s prijateljima rijetko komentiram njihovu privatnost, i tek ponekad doznajem što zapravo misle. One obične situacije zanimljive su; iz slijeda događaja i razmišljanja doznajemo mnogo više nego što se to čini na prvi pogled. A sklonost imaginaciji pripomaže mi dok zamišljam scene o kojima doznajem, ili o njima čitam. Pa tako negdje kasno u noći slažem u glavi sliku garaže ispunjene starim stvarima u kojoj je moguće pronaći neku vrstu utočišta, mjesta gdje se pruža otpor svakodnevnici i umornom životu čiji detalji ponekad, ali doista samo ponekad gube smisao. Jer u besmislenim je, običnim stvarima sadržan velik dio onog što čini zajednički život.
Red intime, dodira i neizgovorenih riječi, red knjiga, tekstova, složenih komparatističkih opaski koje mogu poslužiti da se određenom tekstu posvetimo s drugačije interesne razine. Tu i tamo natuknice o majci koju ne poznaje, no tko od nas doista poznaje svoje roditelje? Znamo li što misle, jesmo li sigurni da se razumijemo? I je li to zapravo važno? Njezin je "nedostatak" razumljiv, jer s majkom nije stigla uspostaviti odnos na temelju kojeg bismo nešto zaključili. Na sreću ili na žalost? Ne mogu ne postaviti to pitanje nakon svojih iskustava, nakon što sam se vratila s mjesta koje me ispunja tugom, nemirom, gdje ne volim odlaziti.
"I što sad radiš?", pita me. "Pišem knjigu o slikarstvu." "O slikarstvu? S kim?" "Sama, s kim bih pisala? Pa to je autorski tekst." "Pa to obično radi više autora, koliko ja znam." Nastojim je ne gledati, jer više ne znam u koji bih dio gledala. Oko mene atmosfera je neopisiva i potrebno je mnogo umješnosti da bi se to prepričalo. U kolaču koji joj je donijela prijateljica nalazim vlas kose, no čak i tako nešto što mi se beskonačno gadi nije moguće usporediti s osjećajima koji su nepovratno nestali. Nekad davno voljela sam taj prostor, sobu s policom koja je prekrila cijeli zid i na kojoj su se izmjenjivali tekstovi na francuskom, njemačkom i drugim jezicima, zajedno sa skulpturama, uramljenim fotografijama i sitnicama odloženima ispred knjiga koje su odavale značaj nekog događaja, trenutka ili osobe, da bi nakon nekog vremena bili odgurnuti straga sve dok se nisu pretvorili u niz prašnjavih zaboravljenih predmeta koji ni na što više ne podsjećaju.
Svuda oko mene hrpe su stvari koje više nitko neće pospremiti sve do trenutka dok je ne bude. Monolog koji izgovara dosadio mi je odavno, i trudim se ne slušati. I dok se vozimo doma po tko zna koji put govorim o onome otkud  potječem, o interesu, "zaleđu", knjigama koje čitamo i pišemo, u kojima bi trebalo, barem djelomično, biti sadržano ono što jesmo. Uz mene mali je priručnik s uputama kako tražiti korijene svojih obitelji. Napisao ga je očev znanac, ili možda daljnji član obitelji. Na naslovnici je moj daleki predak; otac mi je za Božić spomenuo o kome se radi, no ja sam uobičajeno bila zabavljena kuhanjem i posluživanjem, okretna u visokim petama koje su me na neki smiješan način odigle iz te smiješne atmosfere.
Tragati za pretcima. Napraviti obiteljsko stablo, ubilježiti sve koji nam prethode da bismo doznali - što? Više doznajem iz knjiga, slažem zakučaste puteve među ljudima koje poznajem, ili počinjem upoznavati. Pratim njihove tragove kroz povijest, ili sadašnjost, svejedno. Od garaže, preko kuhinje, s prozora utrinskog nebodera, i dalje. Možda nije stablo nego livada, ili šuma, poput one divne po kojoj smo danas šetali, promatrali dva sokola kako kruže iznad nas, slušali prijateljevog psa kako se istrčava među stablima sve dok svi zajedno - i mi, i sokoli i pas - nismo završili u autu. Neću opisivati taj put, zadržat ću ga za sebe. Pa na kraju, iscrtavanje imaginarnog stabla ionako je samo moj zadatak, i neka tako ostane.