Polako se spuštam u neke luđačke čučnjeve; ne, nisu to čučnjevi nego iskoraci unatrag. Kako sam mogla tako pogriješiti? U rukama su mi dodatne kile, prvo deset a zatim još više. Pokušavam zamisliti kako je to kad si toliko teži; koliko bi patila koljena, kako bih se uopće kretala s tom dodatnom masom koju otežano, pušući, stenjući (i u sebi psujući) pomičem sa sobom. "Pa koja ti je to luđakinja dala te vježbe?", pita me Jelena istodobno objašnjavajući da to što se ona smije ne znači ruganje, nego ... nego što, pitam se slušajući njezin pomalo zlokobni cerek. No tko mi je kriv što u kasno nedjeljno poslije podne odlazim vježbati vođena nekim unutrašnjim nemirom, potrebom održavanja discipline koja mi kratkotrajno pruža iluziju da vladam sobom, situacijom, životom. Bože, kako sam u krivu.
Dok sjedim i pišem osjećam konstantnu bol u leđima, samo na jednom mjestu. Nemam pojma što sam si ponovno napravila; zapravo, nikad to ne znam. Jedino čemu se poslije mogu čuditi su neki bolovi koji dođu i prođu, ponekad traju uporno bez obzira što poduzimam koješta da bi prestali. Po nogama su mi brojne modrice; tko bi više znao gdje sam sve lupila. Novi bicikl uzeo je svoj danak već nekoliko puta; rama mu je viša nego kod starog pa se snalazim kako znam i umijem. Radni stolovi, kutovi namještaja, otvorena vrata mašine za suđe - sve su to moji neprijatelji koje ne uspijevam izbjeći. Knjige koje donosim pored radnog stola slažući ih u hrpe padaju; udaram se noseći ih, ili dok po mraku prolazim hodnikom u koji sam odložila previše stvari koje bezuspješno izbjegavam. Nikad mira.
Okružila sam se neviđenim mnoštvom podataka. Knjige, katalozi, sve ono što sam vidjela, što znam i čime vladam. Slažem strukturu onoga što vidim i što je potrebno napisati. Nikad nisam mislila da ću toliko raditi i da će se obveze ulančavati ovako brzo. Ne volim kad me netko pita što radim, jer nemam snage bilo kome objašnjavati u što sam se uplela pa samo odmahujem rukom i kažem da barem iduće dvije godine ni za što neću imati vremena.
Da, godina je tek počela a ja na plećima osjećam nevjerojatnu težinu. Ne znam kako se ponašati kad je vrijeme komprimirano i kad uobičajeni odnosi jednostavno ne vrijede. Pomišljam na neke teorijske sintagme koje koristimo kako bismo sebi, a možda i drugima, pojasnili neke umjetničke aspekte. No u njima ne nalazim utjehu. Ostavit ću to komprimiranje za neku drugu priliku, za nekog drugog, a ne sebe; za nekog tko stvara umjetnost a ne objašnjava ju. I u svemu tome - obični život. Mačić koji se odlučio krenuti tražiti ljubav (bezuspješno), pobrao batine u susjednom dvorištu, prenoćio u staroj, napuštenoj garaži i dobio visoku temperaturu. Ivar kojeg stalno nešto ispitujem, zabrinuta kao što to majke uglavnom jesu. Nenad koji je zauzet studentima, Rijekom, i vijestima o Stonesima koje stalno istražuje. I zatim svi ostali, uglavnom stari, do kojih ni ne stižem jer nema vremena, jer moram kuhati raznovrsno (prema Ivarovoj želji), čitati Krležin govor u Ljubljani i još desetine drugih tekstova. Jer rmoram vježbati iskorak, zadržati brzinu i ritam dok skačem preko stepa; jer moram ostati disciplinirana, suzdržana, relaksirana i maksimalno organizirana da bi mi život zadržao koliko-toliko smisleni oblik.
Sve u svemu, zadovoljstvo je moguće naći samo unutar kućnih zidova. Ono ostalo oko nas je strašno, no iskustvo nas uči da uvijek može biti i gore, zar ne? Pa stoga hodam uokolo nastojeći ne gledati oko sebe, ne uključujem se u rasprave, ne brojim napuštene, prazne i prljave lokale po centru grada jer sve to skupa nema nikakvog smisla. No do mene ipak prodiru stvari koje ne želim čuti; sa zaslona dolaze naznake vijesti, u zraku titraju slike i zvuk koji prenose informacije koje sam nastojala izbjeći. Poznati na špici, glupani i njihove navike, tko se napio, tko prevario, ukrao, a tko povećao ili smanjio neki dio tijela. Turske sapunice s tamnokosim likovima obuzele su našu javnost, sve je na prodaju, sve je jeftino, sto posto najjeftinije. Medijima vladaju amebe - ljudi bez oblika čije stavove formiraju oni o kojima pišu, koji im pune tanjure i pričaju o tome kako će jeftine trgovine odjećom biti glavni događaj po kojem će se pamtiti ova godina. Pa zaigrajmo loto, možda u naše ruke dođe glavni zgoditak; ili nazovimo neku proročicu čiji je lik zahvaljujući televiziji ušao i u naš dom. Jer ne vjerujem da će većina shvatiti što je to akademska solidarnost, što su odnosi među ljudima zasnovani na povjerenju i uvjerenju u zajedničku budućnost. Plovimo bez plana i cilja, voda je ponekad mirna, čak ustajala; ponekad provalja sve nas koji smo se zatekli na ovom neizvjesnom putovanju. Nedostaju mi neki smisleni razgovori, i smijeh. Htjela bih se moći ponovno smijati ko' nekad, kao na primjer za onih nekih ljeta u Velom Lošinju, ali to ne ide. Možda je teret koji sam ponijela pretežak i ne ostavlja prostor za bilo što drugo.
