Na svoj društveni profil postavila sam danas neku borbenu sliku, crvenocrnu, s par žena uzdignutih šaka. U prvi tren kad sam je ugledala, učinilo mi se da je to neka reklama za Manu Chao, jer me već počelo obuzimati slatko iščekivanje koncerta do kojeg ipak treba pričekati još koji mjesec. Nekako mi se nije dalo upućivati čestitke nevidljivim čitateljicama, na čije lajkove nailazim uz svoje često aktivističke komentare. Ne znam zašto sam je uopće stavila; zapravo nikad nisam doživljavala Osmi mart. Odrasla sam u emancipiranoj atmosferi i s tim se problemima u svojoj obitelji nisam morala baviti; više problema moji su stavovi izazivali u školi u kojoj sam se ponekad tukla za svoja prava, iziritirana glupošću i bahatošću neke djece. Sjećam se jedne smiješne situacije, kad su dečki na školskim klupama ostavili cvijeće povodom Dana žena. Nisu ga bili spremni izravno darovati, već je ta skrivena gesta, obavljena prije školskog sata, ili za vrijeme odmora, po njihovom mišljenju bila dovoljna. One najpopularnije cure dobile su lijepe, bogate kitice, dok je na mojoj klupi ostavljen busen jaglaca. Nikad nisam doznala tko ga je ostavio, ali ta neugledna hrpica cvijeća s korijenjem bila je znak do koje su im se mjere sviđali moji stavovi. Jaglaci su završili u tegli na prozoru, a u međuvremenu sam zaboravila jesu li uspješno cvjetali.
Nakon toga sam godinama s neodobravanjem promatrala žene koje su se toga dana u godini konačno dočepale frizera i potom se, prije kraja radnog vremena, često "pod gasom", lagano ljuljale ulicama s buketima ili uvelim cvjetovima u ruci. Ništa mi se to nije sviđalo, nisam razmišljala o povijesti, o dugotrajnoj uzaludnosti mnogih pokušaja prije nego su nastupile promjene. Ne znam zapravo razmišljam li ikad o tome. No ipak, danas mi se svidjela ta ženska moć uzdignute šake, pomalo groteskno zgrčena lica od želje da se kaže nešto što će se konačno čuti. I prelistala sam sve ono do čega sam u tom trenutku mogla doći a što čini sliku žene danas, pitajući se što od svega toga na mene utječe. Da, kupila sam dva časopisa s najnovijim proljetno-ljetnim trendovima iako sam svjesna da nikad neću nositi volane ni čipku, a ni maksi suknje cvjetnog uzorka. Trenutno ne namjeravam bankrotirati pa će moji omiljeni dizajneri ostati na nivou neostvarene želje, barem još neko vrijeme. Nakon toga stigle su pozivnice, I-gle imaju reviju, nazvala je Branka jer i ona ima reviju. Hm, razina iskušenja lagano je zatitrala. Sa zanimanjem sam promotrila je li mi nokat koji sam prije tjedan dana opako otpilila ribajući mrkvu dovoljno narastao da se upustim u neku dekorativnu poslijepodnevnu razbibrigu, no ružan, asimetrično izbrušen rub još uvijek se opire lakiranju. Na stranicama web portala neprekidno se izmjenjuju mnoge vijesti, no nisam zamijetila zanimljive sadržaje. Žene su uglavnom gole, izazovno stišću grudi kako bi im izgledale što veće, ili vrte stražnjicama pred nevidljivom publikom. Savjeti o mršavljenju i vježbanju na kratko donose slike osoba bez struka, ružnih valjkastih nakupina nastalih iz tko zna kojih razloga. Slijede vijesti iz one dvije ulice i nekadašnjeg trga koji u lokalnoj zajednici nazivaju špicom - suknje su kratke, tajice su u modi, a količina gluposti neizmjerna.
Lokalne pjevačke zvijezde, plivačica koja se iz tko zna kojeg razloga također skinula za novine, raspojasane djevojke koje se prave da ludo uživaju na nekom mjestu koje je proglašeno in; i da - naravno, kuharice ili praktikantice koje žele postati chefovi i jednog dana imati neki svoj reality-show u kojem će obilaziti luzerske restorane i zavirivati iza kanti i štednjaka gdje će prema želji režisera naći smeće - sve su to slike koje najčešće pokazuju život koji se odvija ovdje, pored mene i tebe, i o kojem htjeli-nehtjeli previše znamo. "Ne, ne mogu pisati o tome, kako mi je. Sada svi pišu o seksu, ali to je tako staromodno, i svi samo pišu, a nitko ne čita." Pokušavam s Irenom izmijeniti nešto o knjigama, ali ne ide; čudan neki dan. Sjedim u svojoj radnoj sobi sretna što posao mogu obavljati na taj način. Sjedim u pidžami s Disneyevim leptirićima koji su se razletjeli po nogavicama, i pišem. Slika na koju bi netko naišao nije osobito lijepa, ni zanimljiva. I dok nakon tko zna koliko napisanih riječi pregledavam što je tko ostavio na fejsu, nailazim na podatak da je poslije podne planiran marš od Trga Republike (ili je Cvjetni bio u pitanju?) do tvornice Kamensko.
Čanićeva je mračna. Pred stražnjim kolnim ulazom u tvornicu stalno su parkirani automobili, no paukovi ih više ne odvoze. Nitko ne ulazi niti izlazi, nema ni onog noćnog čuvara koji je zadnjih dana štrajka navečer palio svjetlo na posljednjem katu stare zgrade, pušio nagnut kroz prozor i ponekad pogledavao prema našem stanu. Danas je jedna od bivših radnica dobila nagradu, proglašena je ženom godine u Zagrebu, ne znam ni sama kako se to točno zove. Ni ta gesta nije prošla bez skandala, jer ostale su se radnice usprotivile, zašto se ona izdvaja, komentirajući kako je samu sebe prijavila na natječaj, i tako dalje, i tako dalje. Premijerka zaziva simpatije žena, ali njoj više nitko ne može pomoći. U pozadini te bučne i glupe slike koja posvuda prevladava desetine vrijednih žena rade svoj posao. Gotovo nikome nisu zanimljive, ne stoje na špici, nemaju Birkinicu u rukama i ništa ne znaju o važnosti unutrašnjih štepova koji otkrivaju lažne vouittonke.
Cijeli dan sjalo je sunce, no još je uvijek hladno. Strašna kožna reakcija koju imam već danima polako se smiruje, no ne znam zašto je nastala. Nemirna sam i nešto mi treba; ne, ne znam što. Blaženo neznanje. Nek' traje malo, jer odgovore koji su mi trenutno dostupni rado ću prepustiti nekom drugom.
