 |
| Jackie me snimila u smiješnoj pozi u hodniku |
Jedno jutro probudila sam se nasmiješena, istog trenutka svjesna da je to toliko poseban događaj da bi se o njemu moglo nešto napisati. Sanjala sam da sam obučena u klaunovsku odjeću intenzivnih boja, kovrčave blonde kose koja je čvrsto stajala oko moje glave, i da Sonji pjevam Always look on the Bright Side of Life. Situacija je bila toliko nestvarna koliko to snovi dopuštaju - moje nasmiješeno lice, snažan i uvjerljiv glas, pomalo napadni pokreti tijelom, i sve to "začinjeno" nekom nestvarnom arhitekturom. Stajale smo, naime, u blizini triju nebodera vrlo inventivnih pročelja, posve nemogućih i snovitih. Ne znam jesu li me oni naveli na pjesmu, ili joj je uzrok ostao zaboravljen u ostatku snova. Dan poslije budim se smrknuta, izmučena nekom sumanutom pričom o smrti osobe koju ovlaš poznajem. Razlozi ovog sna još su mi nejasniji od karaoke-style sna, no to su stvari oko kojih se doista ne mogu dalje truditi shvatiti ih. Možda i nije potrebno.
I onda zanoktica, vrh prsta lagano otečen i bolan na dodir, karakteristično pulsiranje koje umirujem zalijevajući ga alkoholom. Ludostima nikad kraja. Zrak koji udišemo sve je teži, ponekad se čini kao da se opire i ne želi ući u moj sustav, prokolati žilama i venama. Sve je teško, i vrijeme, i posao i odluke koje donosimo nesposobni za bilo kakve alternative. U trenutku slabosti čitam poruke koje sam odlučila sačuvati u telefonu. Ne znam koja će biti njihova sudbina, jer telefon je star, povezan selotejpom koji sprječava ispadanje poklopca i baterije. Opirem se navali osjećaja manje vrijednosti jer mi prsti ne klize po zaslonu na dodir. Pametni telefoni. Svu pamet izgubili smo prepuštajući se gadgetima koji pamte i "misle" umjesto nas, podsjećaju na sastanke, puštaju zvukove, pište, stenju i sviraju drage melodije. Ne želim ovisiti o svakodnevnom zadovoljenju želje za nečim novim što ću još brže odbaciti. Prebirem po izlizanim tipkama koje su u skladu s najnovijim nail-artom koji sam iskemijala i koji je Nenad popratio sumnjivim komentarom (pa sad više ne znam sviđa li mu se ili ne). Sačuvala sam poruke ljudi koji su u međuvremenu umrli, ali su svejedno imali vremena poslati par lijepih riječi. Jedna davna Ivarova poruka u koju gledam da se ne bih previše živcirala, neke fotke koje sam snimila i više uopće ne znam jesam li ih prebacila u drugi, isto tako nesiguran medij. Jedna rođendanska zahvala, adrese, brojevi telefona koji su ostali nerazvrstani, naslovi knjiga koje ću možda jednom stići pročitati.
Kroz kuću prolaze neki novi ljudi, komentiraju i prisjećaju se kako je tu nekad izgledalo. Do mene sve rjeđe dopiru te stare slike, tu su, negdje, ali kao da više nisu važne. Čak ni u Kamensko više ne pogledavam, jedino sam primjetila da je netko zatvorio prozor kroz koji je u peglaonicu dopirala kiša. Moj se svijet još više suzio, gotovo je u potpunosti ograničen stranicama knjiga i časopisa, listovima ispisanim pomalo nervoznim rukopisom koji odaje godine provedene za računalom. Histerično čitam dvije knjige jednu za drugom, da ne ispadne kako književnost više ne stanuje kraj mene; hvatam dah s Falladinim bračnim parom i njihovom gotovo uzaludnom borbom s nacizmom. Instinktivno se zauzimam za lik neshvaćenog otpadnika kojeg Sadie Jones opisuje na jedan neobično suzdržan način, kojim ipak uspijeva reći sve što je namjeravala. Krajičkom oka zagledavam u zimske modne najave, razmišljajući što bi od toga bilo neophodno uvrstiti u ormar iz kojeg rijetko što vadim. Ionako nigdje ne idemo, sve je stalo i samo čekam da sve što radim što prije bude iza mene. I tada ću leći i pročitati sve ono što proviruje s polica i čeka me, odgovorit ću na propuštene pozive, otputovati tamo gdje još uvijek ima događaja zbog kojih se isplati sva ta muka, sav taj posao i izolacija. Ne znam što će biti nakon toga, ako ništa drugo, onda barem poneka tema koja će možda izmamiti osmijeh na licu. Pa makar i u snu.
