Breza

Sad kad ih nema, najlakše ih je optužiti. Pa  sam tako došla do zaključka da su oni krivi što sam takva takva jesam. Odrasla uz ranjena stopala male sirene i ptičicu čiji je vrat zapeo na golemom trnu, uz zvukove jazza i bluesa koji su se čuli od trenutka kad su s posla došli doma pa sve do kasnih noćnih sati. Uz rasprave, poneku svađu, pa i suzu u oku zbog glazbe koja ih je dirala, stihova ili tko zna čega sve ne. I kako nakon svega toga ostati normalan, bolje rečeno manje osjetljiv i spremniji za okruženje koje je takvo kakvo je? Ne znam koliko nasljeđujemo genetikom, a koliko odgojem. Jedan prijatelj uvjeren je da je sve pitanje glave i odgoja, da je genetika nevažna, pa je tako bio uvjeren da sam i tuberkulozu dobila zbog glave. Tko zna, možda i jesam, a možda je bolest ostavila i neku prazninu kako to čini u drugim tkivima, naoko nevidljivu posljedicu koju je moguće dovesti u vezu s mojom prirodom. U svakom slučaju žalostila sam se uz priče, a ponekad i uz glazbu. Kad je umrla moja voljela sijamka, sjedila sam satima na ružnim metalnim stubama za tavan, nemoćna pomaknuti se. Kad mi je preminula baka, nisam mogla ući u sobu u kojoj je ležala. Medicinska sestra koja ju je posjećivala naljutila se ne shvaćajući zašto to ne mogu učiniti. Tuga nas čini nepokretima, sposobnima samo za najjednostavnije zadatke, poput pometanja lišća, na primjer.
Dok sam sjedila u uredu CA u Berlinu, odjednom sam ih ugledala. Prelijepe breze uokolo bivše bolnice, zgrade nesvakidašnjeg izgleda koja je istodobno privlačna i odbojna. Kore stabala istog su me trena podsjetile na sjajan istoimen esej Didi-Hubermana koji sam pročitala na pomalo neprikladnom mjestu, vozeći se U-Bahnom u arhiv. Ili to uopće nije neprikladno? Mala knjižica gotovo bez ikakve težine idealan je suputnik, a ni turobno osvjetljenje ni osobita atmosfera javnog prijevoza nisu omeli čitanje teksta koji se u svakom segmentu pokazao važan. Male crnobijele fotografije koje je Didi snimio u koncentracionom logoru uvod su u raspravu o okrutnim i posve neprimjerenim "selfies" koji se u sve većem broju objavljuju na nekoj fejs-stranici, o kojoj ništa do danas nisam znala.

Gledam u kore stabala, koja rastu i u Čanićevoj i ljute me jer s njima uvijek ima mnogo posla; u jednom trenutku deblo se zaljuljalo od vjetra dok sam ja, gotovo nepomična u stolcu, mislila da se zemlja zakrenula za stupanj, dva. Nema horizonta jer je oko nas sve izgrađeno, definirano je stabilnim i urednim blokovima stambenih zgrada raspoređenih uokolo prostranog parka. Na jednoj je strani crkva, no teško je biti posve siguran; ovdje zgrade ponekad imaju zvonike iako nisu u funkciji koju bismo im olako i bez razmišljanja pripisali. Razgovaramo o spomeničkoj pedagogiji, kako edukativne posjete logorima naziva Didi-Huberman. O činjenici da nikad nismo posjetili Dachau iako smo više puta prošli kraj njega. Što raditi na takvoj mjestu? Može li posjet bilo što promijeniti, uvjeriti nas da smo bolji, drukčiji, da shvaćamo? Da se ravnamo prema pozorno označenim putokazima, prihvatimo pravce kretanja koji su reinterpretacija mjesta gdje je sve bilo precizno određeno, nepodložno improvizaciji? U što gledati? Prirodu koja skriva ostatke tijela, pepeo? U simulaciju koja je rezultat "umjetnosti sjećanja", inventarizacije onog što je nevidljivo, o čemu govore edukativni "suveniri" koje je moguće kupiti u informacijskom centru? Je li to ipak rezultat jedne kulture koja je pomogla da povijest dobije određen oblik?
Kora stabala pored Bethanien - slučajno su to breze, kao što je u breze gledao i Didi-Huberman prilikom posjeta Birkenauu - obavila se uokolo razgovora koji smo vodili. Slušam kako je bilo odlaziti na školske izlete u koncentracione logore. Sjećam se vrlo maglovito nekih sličnih "izleta" iz svoga djetinjstva dok pričamo o Sebaldu, o seriji fotografija koje je camerom obscurom snimila Karen koju bih voljela dovesti u Zagreb. Uokolo breza grmovi su prepuni bijelih okruglih plodova. Nema više lišća, tek kuglice koje lagano titraju. Okolica je prepuna mirisa kebaba, dönera i sličnih "čudnih" jela koja nikad nisam probala. Uglavnom je sve pohabano, žene su većinom zaogrnute, rade male korake u cipelama koje me podsjećaju na papuče, posve neprimjerenih vremenu.
Ne znam što da radim. Nosim težak ruksak u kojem su materijali što će poslužiti u pripremi budućeg projekta. Opterećena sam s tekstovima koje čitam, s vremenom koje je bilo teško i na kraju se pretvorilo u mučnu i dugotrajnu patnju. U Gropiusovim i Giedionovim pismima, ili u novinskim zapisima pronalazim tragove pojedinačnih i kolektivnih sudbina. Sve je obilježeno, svaki kamen, svaki hijatus koji je vremenom popunjen. Urbani krajolik više ne sadrži praznine po kojima je Berlin bio poznat. Vlakovi su puni ozbiljnih ljudi, pa je nasmiješena kontrolorka pravo i ugodno iznenađenje dana. Neugodno mi je promatrati ljude, iako bih to najradije činila. No svi su osjetljivi, gledaju u ekrane telefona, odmiču se i zahtijevaju svoju privatnost koju je teško zadržati na javnim mjestima.
U Pestalozzistrasse strahovi. Zovem no razgovori su kratki, dvostruki i neispunjeni. Karike su s jedne strane posve oslabile, s druge se drže grčevito. U tom prostoru odvija se vrijeme koje nije u vremenu, već je njegovo iskustvo. Sve se presavilo, sastoji se od nabora u kojima su zaostala sjećanja i zaboravi. Ne mogu u njih ući, ostajem vani kao kad privezujem svoj berlinski bicikl uz stalak. Ponekad je potrebno ostati svjestan svojih ograničenja.

Jebi ga

Kuverta ima tanki crni rub koji je krut poput okvira i onemogućuje da sadržaj prodre izvan. Ispisana je histeričnim rukopisom kojim mi se obraća, ili je i to samo privid. Imala sam, kao i obično, nepogrešiv dojam da je nije trebalo otvoriti, no kako se kaže, a zapravo ne volim da tako kažu, curiosity killed the cat.
Gusto poredani retci ne govore mi mnogo, osim da ništa nije kako bi trebalo biti, ni kako je bilo. Pa ni to pismo nije meni upućeno, tek je fotokopija onog "pravog", poslanog na željenu adresu, a ne poput ovog, u kojem je moje ime samo dopisano. Jer što se tu zapravo ima reći, i kome? Koju vrstu informacija još moram primiti, i zašto?
Odjeci koraka nakon što sam se uspela iz tamnozelenog hodnika U-Bahna nekako su čudni, mukli, i neprekidno izazivaju stanje žalosti. Ne znam jesam li već jednom prošla utvrđenim putem, ponavljam li smjer koji je godinama bio precizno utvrđen bez potrebe da se skrene, jer se ionako nema ništa drugo naći, a možda bi se moglo naići na prepreku. Ljudi mi idu na živce, iskreno; neprekidno se netko odmiče, želi zadržati pravo nad osvojenim dijelom prostora dok se klataramo u kontinuiranom ritmu vožnje. Ponekad se tijela dodirnu, uz neugodu. Nitko se ne smiješi, stanje je krajnje ozbiljno iako mi nije jasno zašto je tako i što se oko mene događa.
Prodorno šuštanje cerade zgrade čije je pročelje upravo obnovljeno prekida mukle korake. Ulica je već mračna, u njoj kao da nema života, ili mi se ne da podići glavu. Torba, laptop, prazna boca vode i rječnik koji mi ponekad pomaže kroz složene odnose njemačkog. Vlažno je, ali ne kao jučer dok sam se spuštala biciklom iz arhiva, putem koji sam usvojila i koji ne izaziva nelagodu ali ostavlja brojne masnice po nogama. Jer se ovdje mora stati i čekati, kazne su visoke, kontrole česte i sve djeluje kao da je ova paralelna stvarnost bolja od one koju sam stavila na čekanje.
"Jebi ga", veli mi dok gotovo suznih očiju nastoji prepričati neki meni posve neinteresantan razgovor koji se vodi na televiziji. "Jebi ga, ti nikad nemaš vremena, a lijepo ti kažem, poslušaj ovo, pa to ne možeš vjerovati." I zatim nešto o Čučeku, još jedna navala samosažaljenja jer nisu otputovali na more. Uopće ne znam za planove o moru, i ne znam kako se nositi s navalom tuge iz koje više ne izlazi. Kakvo jebeno more, mislim si dok nabrajam zaduženja, planove, skupljam potpise ili već nešto drugo. Onako po zadatku, od čega se u najvećem dijelu i sastoji život. "Ne mogu to sad slušati, ima sigurno drugih stvari. Zašto to uopće slušaš, kad ne možeš zatim spavati?"
Čujem ga ponekad u noći, ili dok zove mačke, te dvije vještice koje je zadržao nakon što smo ih spasili; dok na njih baca papuču jer rade nešto što mu ide na živce. Bezbroj smo puta išli u šetnju do Zapadnog, pentrali se po starim vlakovima s posmičnim drvenim vratima na kojima su bile male mjedene ručke. Čini mi se da je jednom vlak krenuo, i da smo izašli na Glavnom kolodvoru, ili je to samo romansirano djetinjstvo čijih se detalja ne sjećam najbolje pa sam ih povezala u djelomično izmišljenu priču. Prema njegovom poimanju bili su idealna mjesta za neku vrstu igre. Kao i aerodromi gdje smo također odlazili ispraćajući i dočekujući karavele s terase nekoć otvorene za publiku poput nas. To je, doduše, bio veći pothvat, nego izaći iz Čanićeve i produžiti do Zapadnog gdje je zaostao grad, uz prugu preko koje se prelazilo samo da bi došli do bazena. Nikud dalje, mali osvojen prostor, sveden na izdvojene dijelove oko Keglića, Klaićeve, ponekad u strogom centru koji se tada činio dalek. To je krug unutar kojeg je znao događaje iz svake pojedine kuće, tko je u njoj živio, tko se dočepao stana nakon rata ili još za vrijeme njega, koga su izbacili, tko je bio ubijen, rasiječen, odveden u logor ili iz kojeg su na kraju bili prisiljeni otići u Kanadu, Njemačku, Australiju i na sva ona druga mjesta iz kojih su zatim godinama, kao po dužnosti, dolazili u Zagreb na obljetnice mature.
Od njegove školske ekipe koju poznajem ostao je samo Š. čiju mi je situaciju također prepričavao zamalo u suzama, sve dok im naposlijetku nije podlijegao. Sav taj jad, to moranje, zadržavanje unutar okvira iz kojih predugo nije želio izaći, razočaran u ljude koji su ga zaboravili ili ga namjerno nisu spomenuli, koji ne mare ili su preuzeli nešto od njegovog rada i pisanja, jer tko će to u krajnjoj liniji sve pratiti. No sve je ipak došlo do njega, svi ti događaji koji su zasjenili ono dobro što se dogodilo.

Posljednjih je godina radio inventuru diapozitiva snimljenih na putovanjima, izletima i u neizbježnoj Čanićevoj, tom otoku na koji su se nasukale želje i očekivanja, u kojem smo uspjeli uspostaviti ono što je jedino imalo smisla. Ionako je pitanje smisla precijenjeno. Jer na kraju svatko završi u svojoj sobi. Iz koje više ne žele ili ne mogu izaći, Nada, on, Irena. Sobe kao svemiri u kojima se naizgled sve može, no granice su zastrašujuće, visoke, krute. Postavljene u djetinjstvu, zauzdane konvencijama, krivim odlukama, ili možda jedinim mogućim da bi se tek kasnije uvidjelo da se moglo i drukčije. Sobe kao treći prostori koji jedini određuju nečiji identitet, pa makar on bio zaustavljen zidovima i vratima.
Berlin je danas bio hladnjikav, sipila je neka sitna, gotovo nevidljiva kišica donijevši neopisivu hladnoću. Ne znam iz kojeg je smjera došao vjetar, ali znam da ga je donio do mene, jer ga naprosto čitav dan osjećam tu, pored, u U-Bahnu, na predstavi koja bi ga zanimala možda jedino zbog činjenice da je održana u zatvoru. Po završetku razgovaramo sa zatvorenicima koji su eto i glumci; Turci, jedan Crnac, ljudi kojima je teško odrediti porijeklo, jedan iz "naših" krajeva. Željko. Mislim da je on glumio kuhara protiv kojeg su se svi pobunili zbog loše hrane. Ali nisam ga detektirala, jer što reći. "Kako ste? Kako vam je ovdje? Kad izlazite?" On će barem izaći, mislim si dok prolazim kroz nekoliko blindiranih vrata sve do ulaza gdje mi namiguje policajac i govori "hrvatska žena" smiješnim naglaskom. Tko zna otkud je on. Tko zna otkud smo svi mi došli, koji vjetar je donio tragove koje uporno skupljamo, jer je to u ovom času jedino što možemo napraviti.
I tako je prošao dan, s ledenim nogama i bolovima koje osjećam zbog nekoliko udaraca na novom biciklu na koji se još nisam privikla; bogati, puna sam modrica kao nikad u životu. Uz predavanje o Brandenburškim vratima na koje nisam u potpunosti bila spremna, ali koje zahvaljujući upornosti i zanimljivim tezama predavača ipak usvajam. Gledam u metope na kojima su reljefi izmišljene bitke na kojima Claudio pronalazi homoerotske scene. I sve je odjednom krivo, i smjer kvadrige, i mitološka Viktorija koja bi zapravo trebala biti Irena, i bočni reljefi postavljeni tako da ih nitko ne vidim, i povijest koja je dozvolila neviđen broj presedana i gluposti koje još i danas plaćamo. Stojim unatoč vjetru koji prolazi kroz trijumfalna vrata (koja to nisu), koja sam u djetinjstvu gledala s druge, zapadne strane, zazidana, uz table koje su obavještvale o savezničkim trupama raspoređenima po gradu. To je moja današnja slika, ona drvene platforme na koju smo se penjali, svijeta koji je bio omeđen i čije je otvaranje donijelo promjene koje nisu nužno pozitivne. Ej, stari, jebi ga, vozim skoro duplo kraće od tebe do Berlina, i mašem ti.

Peron

Muškarac na klupi rukama je brisao krv s glave. Par tankih linija niz lice. Kraj njega, žena plačljivog izgleda gledala je prema uniformiranim čuvarima. Pogled nije odavao što se dogodilo, tek nevjericu, možda strah. Čuli su se uzvici i plač djeteta, ljudi su se okupili na samom rubu perona gdje je sve izgledalo nekako nestvarno. Okružen s nekoliko čuvara, muškarac odjeven u bijelo vikao je i tražio da ga prestanu dirati; njegova crna kosa i neuredan njemački jasno su odavali porijeklo, dok je žena s maramom oko glave pokušavala umiriti policajku. Djeca su u svemu tome možda najteže prošla, osjećajući da trebaju biti uz oca, istodobno strepeći od sistema koji je krut i u kojem nitko ne smije prijeći odavno povučenu crtu. Ne znam ni sama zašto me to rastužilo. Vjerojatno stoga što sam ovdje rijetko naišla na ovakve scene. Krećem se po gradu možda i previše sigurna da se ništa ne može dogoditi. No sve se mijenja, pa i moja razina spremnosti da prođem pored, da se ne osvrnem, da stisnem ručke torbe tako napadno i neprimjereno narančaste u kojoj počiva moja skupo plaćena mjesečna karta.

Vjerojatno sam u posljednji mogući trenutak otputovala. Dok smo se vraćali s groblja, iz tramvaja sam promatrala ono što inače ne vidim, i samo sam poželjela vikati. Posve besmisleno, kako to već biva s izrazima nemoći, neslaganja, pozicije iz koje se ne nazire promjena jer se o njoj odlučuje negdje drugdje. Ne znam što je presudilo, smeće, gužva, vijesti koje su se lijepile po meni i kojih se nikako nisam mogla otresti. Nisam ih željela čuti, pa iako više nema Nade koja mi ih silom pokušava prepričati, ipak pristižu. Ima li išta o čemu vrijedi govoriti? Glazbi? Romanu koji pokušavam pročitati, smućenog pogleda nakon dana provedena u tko zna čemu. Što reći a da se već ne zna? Ima li vremena za ponavljanje gradiva?
U dvorištima lišće igra neku svoju igru. Kovitla se i slaže na hrpu da bi nakon nekoliko trenutaka zauzelo drugu poziciju. Ovdje je slijepljeno na tlu, zaostala vlaga i kišne kapi vezivo su koje ga drži zajedno. Zbog njega je jučer neutješno plakalo dijete u stražnjem dvorištu, oko njega se vrzmala mlada lijepa crnobijela mačka dok je prilazila u susret vlasnici.
Jučerašnja šetnja bila je ispit izdržljivosti. Iz AdeKa preko Charlotenburga do Weddinga, uz kanal, pored naselja malenih vrtnih kuća. Iz jednog vrta vijorila se norveška zastava, male table upućivale su u neki skriveni pub, a poneka je obavještavala da se radi o gradskom zemljištu. Uznapredovalo zelenilo na sve se to ne obazire, kreće se svojim ritmom koji s vremena na vrijeme nastoje obuzdati ljudske ruke. Kanal sam vidjela prvi put, prešla sam ga hodajući gotovo sat i pol do cilja - prljavog i neurednog atelijera u kojem smo gledali slike i pokušavali razgovarati. Sve mi je to djelovalo poput šahovske partije, ta kretanja naprijed-natrag, poneki preskok. Monumentalni muškarac zaljubljen u sve što radi i govori, tihi promatrači, Irena u procijepu između željenog i čuđenja. Ingrid koja fotografira i dobacuje bivšem suprugu. Imala sam osjećaj da sam nijemi svjedok, pomalo nezainteresirani promatrač tuđih životnih kompozicija. Ne da mi se pričati, jer ne mora se uvijek reći. Doznajem neke stvari o kojima ne znam što bih rekla, prenatalnom razvoju, ravnoteži slika, žudnji. Promatračnica u koju sam se uspela fiksirana je i čini me gotovo nepomičnom. Je li to manijakalno hodanje koje poduzimam svaki dan pokušaj zauzimanja drukčije, druge pozicije?
I opet sjedimo u premračnoj sobi. Kroz prozor se nema što vidjeti, no ipak kretanje neznanaca izaziva njegovu pozornost. Rečenice su gotovo jednosložne, uz zvukove odobravanja, pokušaja smijeha, nestrpljivosti koja proizlazi iz podsvijesti. Košmar kao na Claudijevim preispunjenim slikama. No one su za nekog drugog mogućnost sjećanja, pomoću njih je moguće uspostaviti igru ravnoteže, preslagivanja, zaokupljenosti predmetom koji pomaže da se bude. Htjela bih se sklupčati kao kod nas doma, no nema mačke ni glazbe koju bira Nenad, tek ritam razgovora koji se intenzivira dok govori o knjizi. Ah, knjiga. Te stotine, tisuće riječi koje će malo tko pročitati. Ili ipak? Ne znam što je važno, ionako se svijet ustrojava u odnosu na glupost, pohlepu i laži. Osjećam ih kako se pokušaju preliti kroz zaslon, te izmišljotine o tuđem vešu i stražnjicama, izvještaji nepostojećih agencija za ispitivanje javnog mišljenja i prijetnje koje stižu sa svih strana. Referendum, pijani vozači i usahli političari. Nema ljudi među njima. U takvom ustroju što znači još jedna knjiga? Broj u nečijoj statistici, inventarnu oznaku u knjižnici pomoću koje je nemoguće doznati sve što je prethodilo, svaku preokrenutu stranicu i uzvike nestrpljenja kojima sam mučila obitelj.
Ne zanima me mentalna arheologija na koju nas osuđuju mediji u razdoblju virtualnosti i posvemašnje kontrole. "Sjećam se vaših očiju, mi smo jednom razgovarale." Da, jesmo, podsjećam je da se to zbilo u Berlinu. E to, to mi je dovoljno, baš ta promatračka pozicija i hodanje. Da nadoknadim mjesece kad je kretanje bilo otežano, dok sam se budila u strahu koji mi je usađen naprosto stoga, što se nikad nisam uspjela pripremiti i prilagoditi. Navečer sjedim nasuprot umjetnika koji nema prednji zub. Njegovo je ponašanje čudno, nikad ga prije nisam vidjela pa ne mogu procijeniti glupira li se zbog previše vina ili je naprosto čudan. Gledam ih oko sebe, umjetnike, urednike, pomalo zapuštene, neuredne prema sebi. Tako razočaravajuće obične, ponekad. Trenutačno prekidam sa svim svojim iluzijama, zauvijek; ili da još ponekoj dam šansu?

Preuramljivanje

Mama je ostala u prošloj godini. Nije se uspjela provući, jednostavno je zaostala u vremenu koje je ipak konačno. Još su neki ostali u prošloj godini, zapuštena prijateljstva, nemogućnost razgovora. A dobro, što se više tu može, klatno se bez oklijevanja ljulja i koga više briga za ono što je bilo, što je moglo biti.
Čudno je to s roditeljima. Nakon što je umrla, mama mi se jednom ukazala u najglupljem mogućem trenutku. Dok smo skakali preko stepera odjednom sam vidjela njezinu glavu koja je poput pomalo ispuhanog balona lebdjela po dvorani u Hebrangovoj. Nisam pala, barem ne taj put; od nevjerice sam stala i te glupe suze samo su se pojavile. Još je par puta prošla kraj mene, no čini mi se da je konačno otišla. Ne viđam je više, samo ponekad, dok analiziram svoje postupke i ponašanje, pronalazim je u nekim neočekivanim situacijama. Proviruje iza ramena, dok se uvečer gledam u ogledalu sanirajući posljedice glupih razgovora i situacija kroz koje prolazimo. Polako klima glavom dok nastojim zanemariti udarce što stižu s mjesta za koje je toliko toga dala. I što na kraju s tim? Što s nemogućnošću razgovora, što s obmanama?
Ponovno smo okruženi fotografijama, no nisam sigurna da u njima uživam na način kako bih trebala. Uramili smo Alexandrine; pojavile su se na zidu nakon što je prošlo nešto vremena od Nade. Nismo mogli gledati u njih - te camere obscure pogrebnih spomenika, toliko meke, neuhvatljive, obavijene gustoćom koju mi je teško opisati. Kao da su zrnate, poput onih starih snimki koje nitko nije imao vremena digitalno obraditi, poput onog kratkog filma Brede i Hrvoja snimljenog u Parizu, traganja i potrage koje jednostavno traju i ne mogu završtiti. Jednu je prirodu snimila na drukčiji način. Nije magična poput Chrystelinih, jer teško je nadmašiti tu neumornu Francuskinju dok samuje na odabranim mjestima, dok čeka gotovo ne dišući. I Alexandra ima nešto od te atmosfere, no ona je udaljeniji promatrač. Njoj promiču boje koje je vidjela Chrystel, možda su ih odnijele riječne struje iako se činilo da se ništa ne miče.
Sjedimo sami. Često. Nemamo snage za razgovore, čavrljanja, ni za što. Ponekad svira glazba, ili se čuje tiho pristizanje poruka na fejs, mail, telefone. Tek bljesak koji svjedoči o prividu života, dok nastojimo isplivati iz onog što nas okružuje, nepotrebnosti koje opterećuju većinu vremena. Zovem, no odgovor je uvijek isti; stanje je samo gore. Sve je prepuno zaborava, proviruje odasvud, polako klizi kroz pukotinu ispod vrata ostavljenu da bi strujao zrak. No zrak je zatrovan, prepun je taloga lijekova koji prazne novčanike i ne donose nikakve promjene. Sjajne kutije prekrivene su zelenim listovima. Slušam nešto o postotcima, makuli i laserima, o lijekovima koji poboljšavaju vid, kao da se ima što vidjeti. Ili ima?
U radnoj sobi stoje Nadine kutije; donijeli su mi tekstove, pjesme, knjige, audio i video kazete. Tragam kao da ću nešto naći, nadajući se da neću. Sjećam se pjesme o leptiru iz djetinjstva, no ne znam kad ju je govorila. Jesmo li znali da je njezina? Ima i loših, pisanih "iz trbuha" - zovem u Berlin da ih komentiramo, donesemo neku odluku. Možda je to jedini suvisli razgovor koji se još može voditi. Ako uopće ima smisla i utjehe u nečijoj kreaciji.
Dvjestotinjak kilometara sjevernije u prostoru galerije postavljeni su elementi na koje će doći radovi. Sve se odvija s lakoćom, ljudi se raduju, atmosfera je drukčija. Moći ću to izdržati, i ono što slijedi. I knjigu, i zvanje, i advokata, sve. I srušeni Paromlin, fontane koje to nisu, ružne kuće pored kojih prolazim gledajući u tlo jer se ionako ništa drugo zanimljivo ne može vidjeti. Zima je nekako preduga, vlažna, hladnjikava; lopatamo snijeg, uporno se vozimo na biciklu, pijemo kavu s Pecom. Sybille je napravila lijepu instalaciju, gledamo Lorenove crteže u katalogu i razmišljamo kako bi jedan od njih izgledao na zidu. Ono viđeno i ono snimljeno, uporno ujedinjeni.

Hej, mama, preuramili smo Sirovyja, onog koji smo sve nas tri osobito voljele, ti, Irena i ja. To je jedina stvar koju sam uzela iz stana, osim kutija o koje se spotičem. Rama je bijela, maknuli smo onaj ružni paspartu, crni, koji je prekrio njegov rub - onako nesiguran, neravan, kao da ga je kidao a ne rezao. Ostao je malen rub koji nije odreagirao na svjetlo, neznatno ljubičastiji od plavičaste podloge po kojoj korača lik čiju glavu ne vidimo. Odjeven u dugačku haljinu ukrašenu šesterokutnim zvijezdama rukama se pridržava za razmaknutu zavjesu čiji nabori djeluju kao razrezotine. Kao da je na njemu intervenirao Fontana, pomišljam. Glavu je gurnuo u onaj drugi dio slike, možda baš onaj koji je načeo Fontana u svojim djelima. Zastrašujući dojam koji je slika ostavljala konačno je ublažen. Crni papir, krivi okvir koji je simulirao nešto što nije uspio biti. Istraživanje koje je u jednom trenutku sjedinilo obitelj, jer događaji o kojima smo slušali bili su stvarni i zanimljivi. A danas više ne mogu pronaći njegov grob. Ni njegov ni Rezikin, no to su tek priče koje nemam kome pričati, djelomično napisane.
Stari sjedi i pripovijeda zgodu s konjem kojeg su uveli u predvorje stana jednog prijatelja. Priča je suluda kao i mnogo toga iz njegovih mladih dana. Sjeća se svega za razliku od Benna. Njemu je ostao samo stisak ruke koju ne pušta, topline koja ga možda podsjeća na nešto što je imao a o čemu više ništa ne može reći. Ni njegovih priča više nema, ostale su u prašini tavana po kojem me davno vodio, gdje su skončali njegovi roditelj. Ni tavan više nije što je bio, preuređen je u luksuzan stan do kojeg konačno vodi lift. Nema zavojitih stuba uz i niz koje smo jedva spuštali kovčege i ostale stvari. Nema predugačkog hodnika čije sam škripave daske nastojala izbjeći kad bih se vrlo kasno u noći vraćala sa svojih berlinskih lutanja. Ne čuje se susjedova mašina ni nervozno poskakivanje žene koja je u jutarnjim satima vozila sobni bicikl. I u kući u kojoj živi Amira na tavanu se objesio mladi muškarac. Kažu da je svaki dah jedinstven, poput otiska prsta. Jesu li njihovi sačuvani; ili je sve odavno provjetreno?