Peron

Muškarac na klupi rukama je brisao krv s glave. Par tankih linija niz lice. Kraj njega, žena plačljivog izgleda gledala je prema uniformiranim čuvarima. Pogled nije odavao što se dogodilo, tek nevjericu, možda strah. Čuli su se uzvici i plač djeteta, ljudi su se okupili na samom rubu perona gdje je sve izgledalo nekako nestvarno. Okružen s nekoliko čuvara, muškarac odjeven u bijelo vikao je i tražio da ga prestanu dirati; njegova crna kosa i neuredan njemački jasno su odavali porijeklo, dok je žena s maramom oko glave pokušavala umiriti policajku. Djeca su u svemu tome možda najteže prošla, osjećajući da trebaju biti uz oca, istodobno strepeći od sistema koji je krut i u kojem nitko ne smije prijeći odavno povučenu crtu. Ne znam ni sama zašto me to rastužilo. Vjerojatno stoga što sam ovdje rijetko naišla na ovakve scene. Krećem se po gradu možda i previše sigurna da se ništa ne može dogoditi. No sve se mijenja, pa i moja razina spremnosti da prođem pored, da se ne osvrnem, da stisnem ručke torbe tako napadno i neprimjereno narančaste u kojoj počiva moja skupo plaćena mjesečna karta.

Vjerojatno sam u posljednji mogući trenutak otputovala. Dok smo se vraćali s groblja, iz tramvaja sam promatrala ono što inače ne vidim, i samo sam poželjela vikati. Posve besmisleno, kako to već biva s izrazima nemoći, neslaganja, pozicije iz koje se ne nazire promjena jer se o njoj odlučuje negdje drugdje. Ne znam što je presudilo, smeće, gužva, vijesti koje su se lijepile po meni i kojih se nikako nisam mogla otresti. Nisam ih željela čuti, pa iako više nema Nade koja mi ih silom pokušava prepričati, ipak pristižu. Ima li išta o čemu vrijedi govoriti? Glazbi? Romanu koji pokušavam pročitati, smućenog pogleda nakon dana provedena u tko zna čemu. Što reći a da se već ne zna? Ima li vremena za ponavljanje gradiva?
U dvorištima lišće igra neku svoju igru. Kovitla se i slaže na hrpu da bi nakon nekoliko trenutaka zauzelo drugu poziciju. Ovdje je slijepljeno na tlu, zaostala vlaga i kišne kapi vezivo su koje ga drži zajedno. Zbog njega je jučer neutješno plakalo dijete u stražnjem dvorištu, oko njega se vrzmala mlada lijepa crnobijela mačka dok je prilazila u susret vlasnici.
Jučerašnja šetnja bila je ispit izdržljivosti. Iz AdeKa preko Charlotenburga do Weddinga, uz kanal, pored naselja malenih vrtnih kuća. Iz jednog vrta vijorila se norveška zastava, male table upućivale su u neki skriveni pub, a poneka je obavještavala da se radi o gradskom zemljištu. Uznapredovalo zelenilo na sve se to ne obazire, kreće se svojim ritmom koji s vremena na vrijeme nastoje obuzdati ljudske ruke. Kanal sam vidjela prvi put, prešla sam ga hodajući gotovo sat i pol do cilja - prljavog i neurednog atelijera u kojem smo gledali slike i pokušavali razgovarati. Sve mi je to djelovalo poput šahovske partije, ta kretanja naprijed-natrag, poneki preskok. Monumentalni muškarac zaljubljen u sve što radi i govori, tihi promatrači, Irena u procijepu između željenog i čuđenja. Ingrid koja fotografira i dobacuje bivšem suprugu. Imala sam osjećaj da sam nijemi svjedok, pomalo nezainteresirani promatrač tuđih životnih kompozicija. Ne da mi se pričati, jer ne mora se uvijek reći. Doznajem neke stvari o kojima ne znam što bih rekla, prenatalnom razvoju, ravnoteži slika, žudnji. Promatračnica u koju sam se uspela fiksirana je i čini me gotovo nepomičnom. Je li to manijakalno hodanje koje poduzimam svaki dan pokušaj zauzimanja drukčije, druge pozicije?
I opet sjedimo u premračnoj sobi. Kroz prozor se nema što vidjeti, no ipak kretanje neznanaca izaziva njegovu pozornost. Rečenice su gotovo jednosložne, uz zvukove odobravanja, pokušaja smijeha, nestrpljivosti koja proizlazi iz podsvijesti. Košmar kao na Claudijevim preispunjenim slikama. No one su za nekog drugog mogućnost sjećanja, pomoću njih je moguće uspostaviti igru ravnoteže, preslagivanja, zaokupljenosti predmetom koji pomaže da se bude. Htjela bih se sklupčati kao kod nas doma, no nema mačke ni glazbe koju bira Nenad, tek ritam razgovora koji se intenzivira dok govori o knjizi. Ah, knjiga. Te stotine, tisuće riječi koje će malo tko pročitati. Ili ipak? Ne znam što je važno, ionako se svijet ustrojava u odnosu na glupost, pohlepu i laži. Osjećam ih kako se pokušaju preliti kroz zaslon, te izmišljotine o tuđem vešu i stražnjicama, izvještaji nepostojećih agencija za ispitivanje javnog mišljenja i prijetnje koje stižu sa svih strana. Referendum, pijani vozači i usahli političari. Nema ljudi među njima. U takvom ustroju što znači još jedna knjiga? Broj u nečijoj statistici, inventarnu oznaku u knjižnici pomoću koje je nemoguće doznati sve što je prethodilo, svaku preokrenutu stranicu i uzvike nestrpljenja kojima sam mučila obitelj.
Ne zanima me mentalna arheologija na koju nas osuđuju mediji u razdoblju virtualnosti i posvemašnje kontrole. "Sjećam se vaših očiju, mi smo jednom razgovarale." Da, jesmo, podsjećam je da se to zbilo u Berlinu. E to, to mi je dovoljno, baš ta promatračka pozicija i hodanje. Da nadoknadim mjesece kad je kretanje bilo otežano, dok sam se budila u strahu koji mi je usađen naprosto stoga, što se nikad nisam uspjela pripremiti i prilagoditi. Navečer sjedim nasuprot umjetnika koji nema prednji zub. Njegovo je ponašanje čudno, nikad ga prije nisam vidjela pa ne mogu procijeniti glupira li se zbog previše vina ili je naprosto čudan. Gledam ih oko sebe, umjetnike, urednike, pomalo zapuštene, neuredne prema sebi. Tako razočaravajuće obične, ponekad. Trenutačno prekidam sa svim svojim iluzijama, zauvijek; ili da još ponekoj dam šansu?