Gusto poredani retci ne govore mi mnogo, osim da ništa nije kako bi trebalo biti, ni kako je bilo. Pa ni to pismo nije meni upućeno, tek je fotokopija onog "pravog", poslanog na željenu adresu, a ne poput ovog, u kojem je moje ime samo dopisano. Jer što se tu zapravo ima reći, i kome? Koju vrstu informacija još moram primiti, i zašto?
Odjeci koraka nakon što sam se uspela iz tamnozelenog hodnika U-Bahna nekako su čudni, mukli, i neprekidno izazivaju stanje žalosti. Ne znam jesam li već jednom prošla utvrđenim putem, ponavljam li smjer koji je godinama bio precizno utvrđen bez potrebe da se skrene, jer se ionako nema ništa drugo naći, a možda bi se moglo naići na prepreku. Ljudi mi idu na živce, iskreno; neprekidno se netko odmiče, želi zadržati pravo nad osvojenim dijelom prostora dok se klataramo u kontinuiranom ritmu vožnje. Ponekad se tijela dodirnu, uz neugodu. Nitko se ne smiješi, stanje je krajnje ozbiljno iako mi nije jasno zašto je tako i što se oko mene događa.
Prodorno šuštanje cerade zgrade čije je pročelje upravo obnovljeno prekida mukle korake. Ulica je već mračna, u njoj kao da nema života, ili mi se ne da podići glavu. Torba, laptop, prazna boca vode i rječnik koji mi ponekad pomaže kroz složene odnose njemačkog. Vlažno je, ali ne kao jučer dok sam se spuštala biciklom iz arhiva, putem koji sam usvojila i koji ne izaziva nelagodu ali ostavlja brojne masnice po nogama. Jer se ovdje mora stati i čekati, kazne su visoke, kontrole česte i sve djeluje kao da je ova paralelna stvarnost bolja od one koju sam stavila na čekanje.
"Jebi ga", veli mi dok gotovo suznih očiju nastoji prepričati neki meni posve neinteresantan razgovor koji se vodi na televiziji. "Jebi ga, ti nikad nemaš vremena, a lijepo ti kažem, poslušaj ovo, pa to ne možeš vjerovati." I zatim nešto o Čučeku, još jedna navala samosažaljenja jer nisu otputovali na more. Uopće ne znam za planove o moru, i ne znam kako se nositi s navalom tuge iz koje više ne izlazi. Kakvo jebeno more, mislim si dok nabrajam zaduženja, planove, skupljam potpise ili već nešto drugo. Onako po zadatku, od čega se u najvećem dijelu i sastoji život. "Ne mogu to sad slušati, ima sigurno drugih stvari. Zašto to uopće slušaš, kad ne možeš zatim spavati?"
Čujem ga ponekad u noći, ili dok zove mačke, te dvije vještice koje je zadržao nakon što smo ih spasili; dok na njih baca papuču jer rade nešto što mu ide na živce. Bezbroj smo puta išli u šetnju do Zapadnog, pentrali se po starim vlakovima s posmičnim drvenim vratima na kojima su bile male mjedene ručke. Čini mi se da je jednom vlak krenuo, i da smo izašli na Glavnom kolodvoru, ili je to samo romansirano djetinjstvo čijih se detalja ne sjećam najbolje pa sam ih povezala u djelomično izmišljenu priču. Prema njegovom poimanju bili su idealna mjesta za neku vrstu igre. Kao i aerodromi gdje smo također odlazili ispraćajući i dočekujući karavele s terase nekoć otvorene za publiku poput nas. To je, doduše, bio veći pothvat, nego izaći iz Čanićeve i produžiti do Zapadnog gdje je zaostao grad, uz prugu preko koje se prelazilo samo da bi došli do bazena. Nikud dalje, mali osvojen prostor, sveden na izdvojene dijelove oko Keglića, Klaićeve, ponekad u strogom centru koji se tada činio dalek. To je krug unutar kojeg je znao događaje iz svake pojedine kuće, tko je u njoj živio, tko se dočepao stana nakon rata ili još za vrijeme njega, koga su izbacili, tko je bio ubijen, rasiječen, odveden u logor ili iz kojeg su na kraju bili prisiljeni otići u Kanadu, Njemačku, Australiju i na sva ona druga mjesta iz kojih su zatim godinama, kao po dužnosti, dolazili u Zagreb na obljetnice mature.
Od njegove školske ekipe koju poznajem ostao je samo Š. čiju mi je situaciju također prepričavao zamalo u suzama, sve dok im naposlijetku nije podlijegao. Sav taj jad, to moranje, zadržavanje unutar okvira iz kojih predugo nije želio izaći, razočaran u ljude koji su ga zaboravili ili ga namjerno nisu spomenuli, koji ne mare ili su preuzeli nešto od njegovog rada i pisanja, jer tko će to u krajnjoj liniji sve pratiti. No sve je ipak došlo do njega, svi ti događaji koji su zasjenili ono dobro što se dogodilo.
.JPG)
Berlin je danas bio hladnjikav, sipila je neka sitna, gotovo nevidljiva kišica donijevši neopisivu hladnoću. Ne znam iz kojeg je smjera došao vjetar, ali znam da ga je donio do mene, jer ga naprosto čitav dan osjećam tu, pored, u U-Bahnu, na predstavi koja bi ga zanimala možda jedino zbog činjenice da je održana u zatvoru. Po završetku razgovaramo sa zatvorenicima koji su eto i glumci; Turci, jedan Crnac, ljudi kojima je teško odrediti porijeklo, jedan iz "naših" krajeva. Željko. Mislim da je on glumio kuhara protiv kojeg su se svi pobunili zbog loše hrane. Ali nisam ga detektirala, jer što reći. "Kako ste? Kako vam je ovdje? Kad izlazite?" On će barem izaći, mislim si dok prolazim kroz nekoliko blindiranih vrata sve do ulaza gdje mi namiguje policajac i govori "hrvatska žena" smiješnim naglaskom. Tko zna otkud je on. Tko zna otkud smo svi mi došli, koji vjetar je donio tragove koje uporno skupljamo, jer je to u ovom času jedino što možemo napraviti.
I tako je prošao dan, s ledenim nogama i bolovima koje osjećam zbog nekoliko udaraca na novom biciklu na koji se još nisam privikla; bogati, puna sam modrica kao nikad u životu. Uz predavanje o Brandenburškim vratima na koje nisam u potpunosti bila spremna, ali koje zahvaljujući upornosti i zanimljivim tezama predavača ipak usvajam. Gledam u metope na kojima su reljefi izmišljene bitke na kojima Claudio pronalazi homoerotske scene. I sve je odjednom krivo, i smjer kvadrige, i mitološka Viktorija koja bi zapravo trebala biti Irena, i bočni reljefi postavljeni tako da ih nitko ne vidim, i povijest koja je dozvolila neviđen broj presedana i gluposti koje još i danas plaćamo. Stojim unatoč vjetru koji prolazi kroz trijumfalna vrata (koja to nisu), koja sam u djetinjstvu gledala s druge, zapadne strane, zazidana, uz table koje su obavještvale o savezničkim trupama raspoređenima po gradu. To je moja današnja slika, ona drvene platforme na koju smo se penjali, svijeta koji je bio omeđen i čije je otvaranje donijelo promjene koje nisu nužno pozitivne. Ej, stari, jebi ga, vozim skoro duplo kraće od tebe do Berlina, i mašem ti.
