Ispražnjen pas

"Naša je ljubav poput ispražnjenog psa", izgovara muškarac u predstavi koju gledam treći put. Znam o čemu govore, pa ne pratim u potpunosti prijevod teksta iako je važan i izgovoren na jeziku kojim se zapravo ne služim. Pokušavam zamisliti ispražnjenog psa, kako bi to izgledalo, no moje su asocijacije crne i ne sviđa mi se slika koju stvaram u glavi. Ispražnjen, kao pregažen? Ispuhan poput balona? U pažljivo doziranom crescendu, koji zatim prelazi u ujednačen tihi govor za vrijeme kojeg gotovo ne uzima dah, glumac priča o ljubavi, djeci, naslonjaču čije je sjedalo presvučeno tekstilom s uzorkom ruža. Priča o crtežu glave djeteta iz 18. stoljeća u kojem je sažeto iskustvo ovog života, i onog nekog prošlog. Crtež nije važan i tek je minuciozno iskorišten kako bi se svemu dao neki vremenski okvir. Značenje? Prazni se kako se nižu rečenice o zatvaranju ljubavi, o poljupcima, o procesu tranzicije koji svatko drugačije doživljava. Zaranjam u tekst koji mi se čini poznatim, ne iz pozicije proživljenog, ali ipak bliskog. Priče koje sam čula, poput one o gluposti iz uvjerenja koje će se skršiti nakon nekoliko neprimjerenih rečenica. Uzaludnost, nadanja, zajedničko otkrivanje, tjelesni sokovi, strast i pražnjenje. Monolozi umjesto razgovora koji je nemoguć, koji se pričinjava kad više ništa drugo nije preostalo.

Htjela sam mu reći da je sve u redu i da život ne mora ovako izgledati, ali činilo mi se nekako neprikladno. No je li doista uzaludno razmjeniti mišljenja koja su slična, je li o njima uopće potrebno razgovarati? Nakon predstave, vodimo običan život; pričamo o poslu kojeg nema, ili ga ima ali nije onaj (ili onakav) kakav priželjkujemo. Slušam više nego što govorim, iskustva su uobičajena, nema tu nikakvih iznenađenja. Upoznajem se s dečkom novinara koji je na poklon dobio moju knjigu. Nekako nespretno pruža ruku, možda mu je neugodno što je predstavljen na takav način, ali to je njihov život. Pričamo o čitanju, o bliskoj budućnosti, novinaru obećajem da će upoznati osobu s kojom želi razgovarati, i koju uporno iznova čita. Pjesme, kažem, sad su na redu pjesme. Pisane su u sobi olovnih zidova iza kojih ne dopiru zvukovi. Nema više onog ostarjelog para homića koji su se žalili ako bi televizor bio preglasan, nema stare Ückerice koja je znala izaći iz svog stana u predvorje da vidi tko prolazi, onako otežala, sporog koraka zbog natikača, oteklih nogu vjerojatno zbog previše kretanja za života. I noge mog oca bile su na kraju takve, teške, nisam ih željela gledati. Nisam nikad željela vidjeti ta stara tijela, onemoćala, smežurana ili prenapuhana, kljasta, savinutih tvrdih noktiju, neurednih obrva. Na njima kao da nema tragova života, samo neumjerenosti i neurednosti. Ne volim pogled na tijela koja leže, nemoćna ustati, bez snage u jezgri koju - uporno i beznadno - nastojimo očvrsnuti. Zbog čega, pitam se. Da bismo izdržali besmislenu svakodnevicu, primili pokoji udarac koji će se tek odbiti, bez da naruši našu ravnotežu?
Na ekranu me dočekuje izjava kako dan započinje savršenom guzom. Iskrivljena slika žene u plavom rublju, čija gotovo nakazna grimasa prodire iz stražnjeg plana djeluje kao da se bespomoćno natječe s vlastitom pozadinom. Slika današnjih žena doista je jadna, red guzica, red sisa koje izviruju iz uglavnom ružnih dekoltea. Beyonce s naslovnice Timea u bijelom vešu paradira kao jedna od stotinu najutjecajnijih osoba na svijetu. A neš' svijeta, ionako se nesmiljenom brzinom smjenjuju besmisleni savjeti o kuhanju i dijetama; vijesti o krizi iz koje nikad nećemo izaći koju gotovo istodobno zamjenjuje upozorenje o nekom novom shopping centru zbog kojeg se preusmjerava promet, ali i naši životi. Kupujem dok jesam, sutra ionako ništa više nije izvjesno. Možda je praznik a možda ćemo i raditi.

Pitam se, hoće li slaviti ona debeljuškasta starija žena koju sam tjednima susretala na stanici podzemne u Berlinu, uređenu i kričavo nacrvenjenih usnica. Uz nju uvijek je veći crni kofer na kotačićima, onakav jeftin, kakve je moguće uglavom naći u dućanima s turskom ili kineskom robom. Jela je u obližnjem Reinheldu gdje su tanjuri za par eura obilato napunjeni. Hoće li neradni dan možda provesti s onim tihim prosjakom - tko zna koji je pak njegov problem u ovom svijetu?

Što raditi na mjestu gdje nema vremena za pjesme, osim ako ih ne piše teta čiji prijelom knjige počiva na mom ekranu? Htjela bih se radovati, ali nekako mi to ne uspijeva. Izgubili smo utrku s neuhvatljivim ritmom mjerenja pulsa i tlaka, nema ni starog s pričama iz davnina koje nisam voljela slušati, a sad mi nedostaju. Nekako je hladno, nikako da se u potpunosti zagrije. U svemu tome pokušavam naći neki novi red, uzaludno slažem knjige i kataloge po temama s kojima se bavim. Rastu nove hrpe na mojim radnim stolovima koje sam vremenom skupila, osjećajući se sretno u svom izoliranom prostoru. No njihova me količina pretekla, gubim dah s administriranjem svega što činim. List papira lijevo - zabilježi u tablicu br. 1, list desno - u drugu tablicu. Dopuni i doradi tekst, i još jedan, i zatim još jedan. Sve stoji na traci života koja je odjednom postala škripava, neugodna, čas krene čas stane, a ja se vozikam naprijed-natrag nemoćna promijeniti bilo što. Nesreće na prometnicama, kaosi, smrti i trudnoće. Nema među njima mjesta za jedan nedjeljni koncert, za orkestar koji će vjerojatno morati prestati djelovati.

Vrijeme ne-imanja, odustajanja jer je sve iscrpljeno i vrata se jednostavno više ne otvaraju. Možemo li poput Alice pojesti komadić kolača (ili je to bila gljiva?), smanjiti se ili toliko narasti da prekoračimo ovo u čemu jesmo?
Na povratku iz grada snimam kasno zapadno svjetlo koje postupno bježi pred mojim koracima. Jedan trak osvijetlio je loše završen sloj asfalta nanesen prilikom izmjene nekih cijevi. Pokušavam snimiti promjenu svjetla na udaljenom semaforu, no Pasa me povlači za ruku. Neki lik priječi moje fotografske namjere, no one su ionako ograničene. Zastajem na obližnjoj livadi i promatram jedini prizor koji me umiruje - svjetla grada koja se mijenjaju prolazeći uskim trakom ispod pažljivo obrezanih krošnji. Pas pored mene nije ispražnjen, i ništa ne moram zatvarati. 

Farewell

Muškarac u prvom redu kretao se skučeno, onako kako je to omogućeno ljudima u invalidskim kolicima, pritisnutima dvostrukom gravitacijom u sjedalo. Ljuljao se u ritmu, strastveno prolazio skvrčenom rukom kroz kosu, pljeskao puštajući ruke da, izduljene na neki čudan način, nesputano pokažu kako unatoč svemu može uživati. Uokolo njega, većina je bila mirna i rijetko se tko pokrenuo u ritmu. Tek su pljeskali, kako se to pristoji ljudima koji na ovakve događaje dolaze jer su karte besplatne, i jer je pred koncertnom dvoranom prostrt crveni tepih koji daje naslutiti da će ih možda netko barem primijetiti, ako ne i snimiti.
Atmosfera je bila pomalo čudna, i nikako se nisam mogla smiriti. Neprekidno sam se sjećala Aznavourovog koncerta prije milijun godina, bijelog rupčića kojim je brisao znoj i zatim ga bacio na pod. Pojurila sam po njega na njegov nagovor, pristajući na tu vrstu ekponiranosti. Ne, nisam tada znala kako će to izgledati iz današnje perspektive, dok razgrćem odavno arhivirana sjećanja. Među kojima nalazim i ono s nekog školskog ljetovanja, ne znam točno gdje, i igre u šumici te razgovora koji smo pritom vodili, "hoćeš li se plakati kad ti umru mama i tata?". Pitala me to ozbiljno Lidija, automatski dajući odgovor na pitanje koje je postavila, govoreći o nečemu o čemu ništa nismo znale. Što znači plakati? Olakšanje? Teško, tek nelagodu jer ne susprežemo osjećaje poput, recimo, britanske kraljice dok obilazi oko bijelog jelena ulovljenog u šumi, toliko rijetkog da je neshvatljivo da ga je netko želio ustrijeliti. Ili je to samo scena za film? Tko će znati. Jedino što znam (ili mi se tako čini) je da postoje ljudi koji savršeno vladaju osjećajima i situacijama, ne daju od sebe ni glasa. A kamoli suze. Tko još želi slabiće?
U nedjelju smo za njegov rođendan otišli na Savu. Bila je to želja koju mi je više puta ponovio sve dok mu na kraju nisam obećala. Pepeo u Savu. Ne znam zašto je Sava bila toliko bitna, ali teret obećanja učinio je svoje. Kao da me gleda, vodi za ruku, zna da ću ispuniti obećano, poput onih presvlaka za ružne, neudobne i teške altdeutsch stolce, koje više nitko ne želi i ne znamo što s njima učiniti, ali sam ih ipak prije odlaska u Berlin stigla naručiti i donijeti kako bi zadnjih par dana svog života uživao u nečemu posve banalnom. Što je već odavno moglo biti učinjeno, ali nije.
U maloj kartonskoj kutiji ono je što je ostalo. Pasa ulijeće u brzu Savu i odvraća našu pozornost. Nema mnogo riječi, jer kako se oprostiti, što reći. Čučim kako iz mene ne bi izlazili zvukovi, ne želim ih dijeliti. Sunčano je i toplo, pas je preživio ulete u vodu, veselo jureći uokolo i čineći da život bude onakav kakav jest. Pun obrata koje ne očekujemo, onih običnih, svakodnevnih, koji pomažu da protresemo glavom. Ići dalje?
Iznenađuje me kad u pojedinim situacijama vidim ono dijete koje sam nekoć bila. Nije to potreba vraćanja u djetinjstvo, zaboga, nije bilo toliko zanimljivo i posebno da bih željela trajno ostati zaključana u tadašnjem vremenu. Dok sjedim na hladnim stepenicama, dok u prizemlju vladaju neki drugi odnosi, prenose se paketi s cigaretama, ulaze i isparkiravaju se kamioni. Ne u kući kakva je bila tada, zapuštena, s ružnim loncima za cvijeće koji su u stvari bile prepiljene plastične bačve, sve ovdje iz susjedstva, na dohvat ruke i bez previše truda. Ne u vremenu dok sam sjedila u Sonjinoj sobi i slušala vriskove njezine sestre i majke, ne znajući koja je od njih čudnija. I sve mi to prolazi kroz glavu dok slušam pjevačicu i gledam obrise muškarca iz prvog reda, nemoćnog i istovremeno tako slobodnog.

Već danima pokušavamo naći Mingusa. Lutamo po dvorištima, zavlačimo se u procijepe među kućama, lijepimo oglase, dijelimo statuse. Navečer kasno, kad se stišaju promet i ljudi, lutam unaokolo, zovem, šuškam s hranom, svijetlim s baterijom. Pozadine kuća izazivaju mučninu, dvorišta su zaraštena i prljava, ništa nema smisla. Ravnoteža je poremećena, sve se nagnulo na jednu stranu i nezgrapno visi, a ja ne znam kako to popraviti. S druge strane žice njezini su jecaji, muklo glasanje koje nisam dosad čula. Nema ni Benna, nema mačka, ni starog. Ni mame, ni Čučeka. Lista je zastrašujuća, promjene koje će uslijediti tjeraju me da ne mislim. Ne, ne mogu, nisam spremna, ni na uređivanje stana, ni na selidbe, ni na svoje i tuđe jecaje. Ima li mira, konačno; postoji li dan kad neću morati ići uokolo nadajući se, kad će glasovi zvučati normalno, onako kako su već zvučali i kad obveze o nasljedstvima, uređenju fasade i odvozu smeća više neće biti ispisane na listovima papira pretvorenima u neku vrstu planera. Jer što planirati? Let do Splita i natrag? Berlin? Svijet?
Na zidu nova je slika, gusto ispisana tekstom. Treba li ga čitati? Nisam je pitala, jer ne pitam umjetnike za savjet. Ne, nije to arogancija nego blaženo neznanje, zašto znati nešto što netko drugi zna? Ono što bih željela znati nestalo je, poput riječi kojima je Benno pridavao neka posebna značenja, onda dok je sjedio u kolicima i grickao rabarbaru i nekad poslije, dok smo mislili da imamo svo vrijeme svijeta. Nema znanja ni o maramici ni o velikoj lijepoj Crnkinji koja me poljubila u obraz kad sam joj donijela ploču na potpis - tko li je to bio? U staklu avionskog prozora tragam za bojama. Plavetnilo prema kojem se krećemo prelijepo je, no ne donosi utjehu. Možda je toj boji pridonio njihov prah, raspršen na raznim stranama svijeta. Ogledam svoj odraz, no ne prepoznajem se. Tek poslije na snimcima zamjećujem lik muškarca koji je sjedio u desnom redu, i stjuardesu u prolazu. Dok sam bila usredotočena na prostor i vrijeme koji su bili i jesu, iza mene ljudi su vodili uobičajen život, kretali se, pili, sjedili i ništa više. Nisu djelovali kao da za nečim tragaju - mačkom, sjećanjem, prahom - tek su bili. I to stanje, kad samo jesi, čini se utješno, jer je bez suza i jer ne počiva na potrazi za savršenim plavetnilom već se zadovoljava s onime što je pred njima. Stolićem s časopisom ili novinama, plastičnom čašom s vodom. Farewell, my dears, ne odustajem od potrage. U vodi i novinama ionako nema spasa.