Farewell

Muškarac u prvom redu kretao se skučeno, onako kako je to omogućeno ljudima u invalidskim kolicima, pritisnutima dvostrukom gravitacijom u sjedalo. Ljuljao se u ritmu, strastveno prolazio skvrčenom rukom kroz kosu, pljeskao puštajući ruke da, izduljene na neki čudan način, nesputano pokažu kako unatoč svemu može uživati. Uokolo njega, većina je bila mirna i rijetko se tko pokrenuo u ritmu. Tek su pljeskali, kako se to pristoji ljudima koji na ovakve događaje dolaze jer su karte besplatne, i jer je pred koncertnom dvoranom prostrt crveni tepih koji daje naslutiti da će ih možda netko barem primijetiti, ako ne i snimiti.
Atmosfera je bila pomalo čudna, i nikako se nisam mogla smiriti. Neprekidno sam se sjećala Aznavourovog koncerta prije milijun godina, bijelog rupčića kojim je brisao znoj i zatim ga bacio na pod. Pojurila sam po njega na njegov nagovor, pristajući na tu vrstu ekponiranosti. Ne, nisam tada znala kako će to izgledati iz današnje perspektive, dok razgrćem odavno arhivirana sjećanja. Među kojima nalazim i ono s nekog školskog ljetovanja, ne znam točno gdje, i igre u šumici te razgovora koji smo pritom vodili, "hoćeš li se plakati kad ti umru mama i tata?". Pitala me to ozbiljno Lidija, automatski dajući odgovor na pitanje koje je postavila, govoreći o nečemu o čemu ništa nismo znale. Što znači plakati? Olakšanje? Teško, tek nelagodu jer ne susprežemo osjećaje poput, recimo, britanske kraljice dok obilazi oko bijelog jelena ulovljenog u šumi, toliko rijetkog da je neshvatljivo da ga je netko želio ustrijeliti. Ili je to samo scena za film? Tko će znati. Jedino što znam (ili mi se tako čini) je da postoje ljudi koji savršeno vladaju osjećajima i situacijama, ne daju od sebe ni glasa. A kamoli suze. Tko još želi slabiće?
U nedjelju smo za njegov rođendan otišli na Savu. Bila je to želja koju mi je više puta ponovio sve dok mu na kraju nisam obećala. Pepeo u Savu. Ne znam zašto je Sava bila toliko bitna, ali teret obećanja učinio je svoje. Kao da me gleda, vodi za ruku, zna da ću ispuniti obećano, poput onih presvlaka za ružne, neudobne i teške altdeutsch stolce, koje više nitko ne želi i ne znamo što s njima učiniti, ali sam ih ipak prije odlaska u Berlin stigla naručiti i donijeti kako bi zadnjih par dana svog života uživao u nečemu posve banalnom. Što je već odavno moglo biti učinjeno, ali nije.
U maloj kartonskoj kutiji ono je što je ostalo. Pasa ulijeće u brzu Savu i odvraća našu pozornost. Nema mnogo riječi, jer kako se oprostiti, što reći. Čučim kako iz mene ne bi izlazili zvukovi, ne želim ih dijeliti. Sunčano je i toplo, pas je preživio ulete u vodu, veselo jureći uokolo i čineći da život bude onakav kakav jest. Pun obrata koje ne očekujemo, onih običnih, svakodnevnih, koji pomažu da protresemo glavom. Ići dalje?
Iznenađuje me kad u pojedinim situacijama vidim ono dijete koje sam nekoć bila. Nije to potreba vraćanja u djetinjstvo, zaboga, nije bilo toliko zanimljivo i posebno da bih željela trajno ostati zaključana u tadašnjem vremenu. Dok sjedim na hladnim stepenicama, dok u prizemlju vladaju neki drugi odnosi, prenose se paketi s cigaretama, ulaze i isparkiravaju se kamioni. Ne u kući kakva je bila tada, zapuštena, s ružnim loncima za cvijeće koji su u stvari bile prepiljene plastične bačve, sve ovdje iz susjedstva, na dohvat ruke i bez previše truda. Ne u vremenu dok sam sjedila u Sonjinoj sobi i slušala vriskove njezine sestre i majke, ne znajući koja je od njih čudnija. I sve mi to prolazi kroz glavu dok slušam pjevačicu i gledam obrise muškarca iz prvog reda, nemoćnog i istovremeno tako slobodnog.

Već danima pokušavamo naći Mingusa. Lutamo po dvorištima, zavlačimo se u procijepe među kućama, lijepimo oglase, dijelimo statuse. Navečer kasno, kad se stišaju promet i ljudi, lutam unaokolo, zovem, šuškam s hranom, svijetlim s baterijom. Pozadine kuća izazivaju mučninu, dvorišta su zaraštena i prljava, ništa nema smisla. Ravnoteža je poremećena, sve se nagnulo na jednu stranu i nezgrapno visi, a ja ne znam kako to popraviti. S druge strane žice njezini su jecaji, muklo glasanje koje nisam dosad čula. Nema ni Benna, nema mačka, ni starog. Ni mame, ni Čučeka. Lista je zastrašujuća, promjene koje će uslijediti tjeraju me da ne mislim. Ne, ne mogu, nisam spremna, ni na uređivanje stana, ni na selidbe, ni na svoje i tuđe jecaje. Ima li mira, konačno; postoji li dan kad neću morati ići uokolo nadajući se, kad će glasovi zvučati normalno, onako kako su već zvučali i kad obveze o nasljedstvima, uređenju fasade i odvozu smeća više neće biti ispisane na listovima papira pretvorenima u neku vrstu planera. Jer što planirati? Let do Splita i natrag? Berlin? Svijet?
Na zidu nova je slika, gusto ispisana tekstom. Treba li ga čitati? Nisam je pitala, jer ne pitam umjetnike za savjet. Ne, nije to arogancija nego blaženo neznanje, zašto znati nešto što netko drugi zna? Ono što bih željela znati nestalo je, poput riječi kojima je Benno pridavao neka posebna značenja, onda dok je sjedio u kolicima i grickao rabarbaru i nekad poslije, dok smo mislili da imamo svo vrijeme svijeta. Nema znanja ni o maramici ni o velikoj lijepoj Crnkinji koja me poljubila u obraz kad sam joj donijela ploču na potpis - tko li je to bio? U staklu avionskog prozora tragam za bojama. Plavetnilo prema kojem se krećemo prelijepo je, no ne donosi utjehu. Možda je toj boji pridonio njihov prah, raspršen na raznim stranama svijeta. Ogledam svoj odraz, no ne prepoznajem se. Tek poslije na snimcima zamjećujem lik muškarca koji je sjedio u desnom redu, i stjuardesu u prolazu. Dok sam bila usredotočena na prostor i vrijeme koji su bili i jesu, iza mene ljudi su vodili uobičajen život, kretali se, pili, sjedili i ništa više. Nisu djelovali kao da za nečim tragaju - mačkom, sjećanjem, prahom - tek su bili. I to stanje, kad samo jesi, čini se utješno, jer je bez suza i jer ne počiva na potrazi za savršenim plavetnilom već se zadovoljava s onime što je pred njima. Stolićem s časopisom ili novinama, plastičnom čašom s vodom. Farewell, my dears, ne odustajem od potrage. U vodi i novinama ionako nema spasa.