Ispražnjen pas

"Naša je ljubav poput ispražnjenog psa", izgovara muškarac u predstavi koju gledam treći put. Znam o čemu govore, pa ne pratim u potpunosti prijevod teksta iako je važan i izgovoren na jeziku kojim se zapravo ne služim. Pokušavam zamisliti ispražnjenog psa, kako bi to izgledalo, no moje su asocijacije crne i ne sviđa mi se slika koju stvaram u glavi. Ispražnjen, kao pregažen? Ispuhan poput balona? U pažljivo doziranom crescendu, koji zatim prelazi u ujednačen tihi govor za vrijeme kojeg gotovo ne uzima dah, glumac priča o ljubavi, djeci, naslonjaču čije je sjedalo presvučeno tekstilom s uzorkom ruža. Priča o crtežu glave djeteta iz 18. stoljeća u kojem je sažeto iskustvo ovog života, i onog nekog prošlog. Crtež nije važan i tek je minuciozno iskorišten kako bi se svemu dao neki vremenski okvir. Značenje? Prazni se kako se nižu rečenice o zatvaranju ljubavi, o poljupcima, o procesu tranzicije koji svatko drugačije doživljava. Zaranjam u tekst koji mi se čini poznatim, ne iz pozicije proživljenog, ali ipak bliskog. Priče koje sam čula, poput one o gluposti iz uvjerenja koje će se skršiti nakon nekoliko neprimjerenih rečenica. Uzaludnost, nadanja, zajedničko otkrivanje, tjelesni sokovi, strast i pražnjenje. Monolozi umjesto razgovora koji je nemoguć, koji se pričinjava kad više ništa drugo nije preostalo.

Htjela sam mu reći da je sve u redu i da život ne mora ovako izgledati, ali činilo mi se nekako neprikladno. No je li doista uzaludno razmjeniti mišljenja koja su slična, je li o njima uopće potrebno razgovarati? Nakon predstave, vodimo običan život; pričamo o poslu kojeg nema, ili ga ima ali nije onaj (ili onakav) kakav priželjkujemo. Slušam više nego što govorim, iskustva su uobičajena, nema tu nikakvih iznenađenja. Upoznajem se s dečkom novinara koji je na poklon dobio moju knjigu. Nekako nespretno pruža ruku, možda mu je neugodno što je predstavljen na takav način, ali to je njihov život. Pričamo o čitanju, o bliskoj budućnosti, novinaru obećajem da će upoznati osobu s kojom želi razgovarati, i koju uporno iznova čita. Pjesme, kažem, sad su na redu pjesme. Pisane su u sobi olovnih zidova iza kojih ne dopiru zvukovi. Nema više onog ostarjelog para homića koji su se žalili ako bi televizor bio preglasan, nema stare Ückerice koja je znala izaći iz svog stana u predvorje da vidi tko prolazi, onako otežala, sporog koraka zbog natikača, oteklih nogu vjerojatno zbog previše kretanja za života. I noge mog oca bile su na kraju takve, teške, nisam ih željela gledati. Nisam nikad željela vidjeti ta stara tijela, onemoćala, smežurana ili prenapuhana, kljasta, savinutih tvrdih noktiju, neurednih obrva. Na njima kao da nema tragova života, samo neumjerenosti i neurednosti. Ne volim pogled na tijela koja leže, nemoćna ustati, bez snage u jezgri koju - uporno i beznadno - nastojimo očvrsnuti. Zbog čega, pitam se. Da bismo izdržali besmislenu svakodnevicu, primili pokoji udarac koji će se tek odbiti, bez da naruši našu ravnotežu?
Na ekranu me dočekuje izjava kako dan započinje savršenom guzom. Iskrivljena slika žene u plavom rublju, čija gotovo nakazna grimasa prodire iz stražnjeg plana djeluje kao da se bespomoćno natječe s vlastitom pozadinom. Slika današnjih žena doista je jadna, red guzica, red sisa koje izviruju iz uglavnom ružnih dekoltea. Beyonce s naslovnice Timea u bijelom vešu paradira kao jedna od stotinu najutjecajnijih osoba na svijetu. A neš' svijeta, ionako se nesmiljenom brzinom smjenjuju besmisleni savjeti o kuhanju i dijetama; vijesti o krizi iz koje nikad nećemo izaći koju gotovo istodobno zamjenjuje upozorenje o nekom novom shopping centru zbog kojeg se preusmjerava promet, ali i naši životi. Kupujem dok jesam, sutra ionako ništa više nije izvjesno. Možda je praznik a možda ćemo i raditi.

Pitam se, hoće li slaviti ona debeljuškasta starija žena koju sam tjednima susretala na stanici podzemne u Berlinu, uređenu i kričavo nacrvenjenih usnica. Uz nju uvijek je veći crni kofer na kotačićima, onakav jeftin, kakve je moguće uglavom naći u dućanima s turskom ili kineskom robom. Jela je u obližnjem Reinheldu gdje su tanjuri za par eura obilato napunjeni. Hoće li neradni dan možda provesti s onim tihim prosjakom - tko zna koji je pak njegov problem u ovom svijetu?

Što raditi na mjestu gdje nema vremena za pjesme, osim ako ih ne piše teta čiji prijelom knjige počiva na mom ekranu? Htjela bih se radovati, ali nekako mi to ne uspijeva. Izgubili smo utrku s neuhvatljivim ritmom mjerenja pulsa i tlaka, nema ni starog s pričama iz davnina koje nisam voljela slušati, a sad mi nedostaju. Nekako je hladno, nikako da se u potpunosti zagrije. U svemu tome pokušavam naći neki novi red, uzaludno slažem knjige i kataloge po temama s kojima se bavim. Rastu nove hrpe na mojim radnim stolovima koje sam vremenom skupila, osjećajući se sretno u svom izoliranom prostoru. No njihova me količina pretekla, gubim dah s administriranjem svega što činim. List papira lijevo - zabilježi u tablicu br. 1, list desno - u drugu tablicu. Dopuni i doradi tekst, i još jedan, i zatim još jedan. Sve stoji na traci života koja je odjednom postala škripava, neugodna, čas krene čas stane, a ja se vozikam naprijed-natrag nemoćna promijeniti bilo što. Nesreće na prometnicama, kaosi, smrti i trudnoće. Nema među njima mjesta za jedan nedjeljni koncert, za orkestar koji će vjerojatno morati prestati djelovati.

Vrijeme ne-imanja, odustajanja jer je sve iscrpljeno i vrata se jednostavno više ne otvaraju. Možemo li poput Alice pojesti komadić kolača (ili je to bila gljiva?), smanjiti se ili toliko narasti da prekoračimo ovo u čemu jesmo?
Na povratku iz grada snimam kasno zapadno svjetlo koje postupno bježi pred mojim koracima. Jedan trak osvijetlio je loše završen sloj asfalta nanesen prilikom izmjene nekih cijevi. Pokušavam snimiti promjenu svjetla na udaljenom semaforu, no Pasa me povlači za ruku. Neki lik priječi moje fotografske namjere, no one su ionako ograničene. Zastajem na obližnjoj livadi i promatram jedini prizor koji me umiruje - svjetla grada koja se mijenjaju prolazeći uskim trakom ispod pažljivo obrezanih krošnji. Pas pored mene nije ispražnjen, i ništa ne moram zatvarati.