Pogled

Čitav dan ležim. Stigla je takva naredba, kako se čini; najdraži mi je rekao da i u snu govorim što treba raditi, provjeravam je li sve učinjeno, ne prestajem s opsesivnom potrebom sređivanja svega oko sebe, što ga - pogađate, naravno - dovodi do ludila. I stvarno, kad malo bolje razmislim, uopće ne prestajem raditi. Ako nisam za stolom i pišem, a što je manje-više stalno, tada uvijek ima nekog dodatnog posla. Napamet, u mraku, prelazim tih famoznih dvadeset stuba iz donjeg stana do kata, da razvučem cijev za polijevanje vrta, odnesem veš na pranje, donesem oprano, upalim starcima klimu da ne svisnu na ovim nesnosnim temperaturama. Po noći ili danu, borim se sa sivim čudovištem koje pokušava zbrisati kroz teška metalna vrata - ona ista koja su prije mnogo godina odrezala članak prsta mojoj baki. Nije mu lako, na katu vlada trijumvirat spašenih mačaka koje ga svako malo izazivaju, mekeću i belje mu se, a on - vladar prizemlja - čini sve kako bi ih skratio za glavu. Na sreću, uglavnom sam brža (da ne kažem pametnija), provlačim se pazeći da ta teška, opasna vrata koja je nakon tko zna koliko desetljeća Nenad obojao, ne ozlijede mačka, mene, bilo koga.
Posao. Da, stvarno ga nalazim posvuda. I kad zadovoljno pomislim - sve je konačno učinjeno - od nekud se pojavi misao koja mi ne da mira, o nečem beznačajnom što se u mojoj glavi postepeno pretvara u golemu obvezu koju toga trenutka moram riješiti. Ponekad mi se čini kao da se neprestano penjem na neku goru, da je svaki od puteljaka koje prolazim u stvari jedan od tih poslova koje pritom rješavam, i tek što se uspnem vidim sve te druge putove koje moram prijeći, i tome zapravo nema kraja. Ne znam što da radim sama sa sobom, jasno mi je da to ne može dovijeka tako, stoga danas ležim, padam u polunesvijest nakon što sam svladala tko zna koliko stranica Musila (dopisujući se s Andyjem oko neke riječi koju nikako ne shvaćam). Nisam sigurna da je to literatura za +35, ali što da radim, imam dojam da nemam vremena da to odložim za neko drugo vrijeme. Kad ću imati još manje - vremena.
Volim pogled kroz prozor, onaj koji su Nenad i Ivar obnovili i za koji sam mislila da ga nikad u životu neću vidjeti u njegovom punom formatu. Mislim da bi djed bio zadovoljan da može vidjeti što su napravili nakon - hm, tko zna koliko godina? Bio je zagrađen ciglama skoro do vrha, a njegove rešetke, one iste koje je djed proizvodio u svojoj bravarskoj radionici (s ponosom mogu napomenuti, kako je surađivao s Ehrlichom i Kovačićem, pa sad si mislite), ukrašene onim karakterističnim "prijevojem" nastalim prelaskom okomite šipke preko vodoravne, pomaknula je moćna grana "loze" koju je baka davno zasadila u dvorištu. Loze (budimo precizni, radi se o takomi) gotovo da više nema, "stradala" je kad smo uređivali krov i posjekli je do korijena; no izdržljiva mrcina ponovno raste, iako ću ovoga puta dobro voditi računa o tome, da ne podivlja. Njezine grančice i listovi s lijeve strane uokviruju prizor u koji gledam - tvornicu Kamensko s neobičnom, pomalo surovom betonskom fasadom posve bez prozora. Uz nju je stara tvornica čiji su katovi sve rjeđe osvijetljeni; već godinama ne radi noćna smjena s radnicama koje su šile za njemačko i tko zna koja tržišta.

Ne možete si ni zamisliti tu blagodat - gledati u betonski zid koji definiraju plitki urezani okomiti žlijebovi. Nikoga ne vidim, nema ružnih zapuštenih balkona na kojima ljudi drže smeće i odbačene stvari; nema "ljubopitivih" susjeda koji se naviruju u tuđe lonce i tanjure, zanimajući se za tuđe živote dok su svoje posve napustili. Fasadu gotovo svakog dana oboji kasno poslijepodnevno sunce sa zapada. Provuče se kroz kuće i dopre do ovog glomaznog volumena koji je obuhvatio veći dio bloka. Na njemu se ogledaju sjene dimnjaka, antena i neobično krojenih izreza susjednih kuća nakratko donoseći neku živost toj sivoj, ispranoj površini.
I rešetke prozora koje su dečki obnovili su sive, obojane i zaštićene unutrašnjim prozorima. Nekoliko lavanda još nije procvjetalo, jer sam kupila neke neobične nazubljenih listova; pitam se kad će i hoće li uopće cvjetati. U kutu je jedna biljčica koju je donijela Silvia, ima nježne srcolike listove i cvjetala je sićušnim žućkastim cvjetovima. Nad prozorom gusta je, rastresita krošnja breze s kojom vodim rat. Najradije bih da je nema, jer stvara mnogo posla, stalno moram čistiti sve što ispušta, no s druge strane, bez nje ova slika ne bi bila takva, mirna, kontemplativna.
Prizor posvećujem uspomeni na djeda i baku, bez kojih ne bi bilo ni ove slike. Bože, kad pomislim na muku koju su prošli, zahvaljujući kojoj gledam ovaj prizor i dijelim ga s vama. Miris Čanićeve, špajze u koju sam se zavlačila jer je u njoj uvijek bilo nešto fino što je baka shuhala, limovi s kremšnitama (nakon kojih nikad nisam mogla jesti one kupovne, pjenaste), ona surogat-kava kojoj sam zaboravila ime, gorka Kraševa čokolada koju sam mrzila sve dok ne bi postala dio neke od njenih božanstvenih torti. Miris zapuštenog, onog što nije mogla zaboraviti, poput slike koju sam pronašla među plahtama u ormaru u njezinoj spavaćoj sobi nakon što je umrla. Zapanjila me; isprva sam mislila da je na njoj djed, dok mi stari nije rekao da je to u stvari Stjepan Radić.
"Kneipp", veli mi Robi, naravno da se sjetio, i njegovi su to pili. Pogled se promijenio, sunce je zašlo i zelenilo oko mog prozora postaje sve tamnije, jedino je još nebo svijetlo plavo. Nekad sam gledala u golemu krošnju tise koju su prije nekoliko godina srušili, jer je, navodno, postala prevelika i opasna za obližnje kuće. U njoj su živjele svrake i još neke kreštave, velike ptice. Krošnja je navečer postajala sve tamnijom, dok je nebo i dalje bilo svijetloplavo. Voljela sam tu sliku, nazvavši je svojim osobnim Magrittom. Nema je više. No nemam snage za žaljenje. Gledam na drugu stranu. Lijepo je.