Bez žaljenja

Polako se vučem po kući. Volim one trenutke kad su manje-više svi "na svojim mjestima", kad je dan gotov i kad se više ništa ne mora osobito napraviti, tek staviti posljednje rublje u mašinu, najčešće ono s vježbanja. Promatram staklenu kuglu nakon što sam ugasila svjetlo, koja još isijava neko čudno svjetlo boje koju ne mogu lako definirati. Štedne žarulje ostavljaju produljen trag, svijetle dok ih napuštam i polako se, jako bolnih nogu, spuštam niz stube.
Prošli dani bili su kao stampedo, od brojnih događaja više uopće ne znam što se sve dogodilo. Štrajk i posljednji dan škole, Ivar kojemu sam vozila uvezan maturalni rad, dok je zajedno sa svojom ekipom sjedio ispred školskog sastajališta u kojem su posljednje sate provodili planirajući i komentirajući tko zna što. Josip, Drobac, Lukša, nekima ne znam ni ime; snima ih Nina kojoj nisu dali da bude s njima na fotki, jer nije maturantica. Neki čudan mir oko nas, kao posljedica spoznaje da je iza nas nevjerojatno razdoblje, sve ono o čemu ćemo još tko zna koliko puta pričati; vrijeme koje je prošlo nesmiljeno brzo, ne ostavljajući nam mogućnost da se pripremimo za ono što slijedi.
Dečki se voze unaokolo, pričaju o autima, oko nas sve je viša hrpa časopisa s felgama, i tko zna čime sve ne. U svoj toj gunguli, ispitima zbog kojih putujemo i svega ostalog, stižu Irena i Benno. Dan je naravno bio vruć, što drugo; gužva na aerodromu, njezin hod ne više onako striktan i dinamičan kao prije. Benno krhak, nasmiješen i dobroćudan, kao obično. Prebiremo protekle događaje na putu do kuće, prolazeći kroz Klaićevu, dakako. No, čini se da nema žaljenja, možda je bolje reći - nema snage za žaljenje. Snaga se iscrpila u brojenju otkucaja, zalogaja, izgubljenih kilograma i neprospavanih noći. Rezime svega onog što već znamo, što smo čuli i što je nepromjenjivo. Razmišljam kako će sve to na kraju ispasti, hoće li se priviknuti, hoće li im odgovarati? Imaju li izbora? Zaboravila sam ih slikati na aerodromu, no dok o tome razmišljam, čini mi se da bi to ionako bilo neprimjereno. Zato se koncentriramo na ono što jest, što imamo i oko nas je, ne moramo sve odmah, istovremeno pretvarati u sjećanje. "Pisati ću ti pismo o ovome, što si napravila", kaže; ne inzistiram, sve je to tako zbunjujuće za njih, a vjerojatno i za nas. Predlažem druženja, znam da bi je mnogi željeli vidjeti, no ne znam koliko će moći; treba smoći snage i svima ponoviti ono, što već mnogi znaju. "Koji je moj novi broj telefona?", pita, ne primjećujući da sam joj ga zalijepila na rokovnik. "6381070", odvraćam automatski, dok Benno primjećuje kako se broj lako pamti, ima neku logiku, ritam.
Ne znam kako im je. Ne stižem misliti o tome. Postavlja mi pitanja o stvarima koje su nepovratno nestale; osim robe, bila je i mala art deco svjetiljka koja je stajala na Bennovu stolu, nemam snage praviti listu onog, do čega više ionako ne mogu doprijeti. Mačak švrlja po njihovom stanu, zavlači se pod krevet, javlja se s prozora očekujući da ga puste "na doručak". Odgovornost zbog toga što se dogodilo muči me i dalje. No, neke se stvari jednostavno dogode, valjda sve ima svoj razlog.
Više ne mogu misliti, sve me boli od prošla 2 treninga. No, na tu temu nemam se kome požaliti.