Na drugi pogled

Jako volim aerodrome. I avione, dakako. Dok sam bila mala uživala sam čitajući one glupave slikovnice koje su se u našoj inačici nazivale "Maja i Mišo...". U jednom od tih izdanja promatrala sam sladunjave, idealizirane crteže male Maje kako kao stjuardesa poslužuje putnike; neka su djeca dobila igračke od zrakoplovne kompanije, dok su roditelji uživali u slatko serviranom obroku i čaši vina. Ne znam zašto sam mislila da je to tako dobra profesija; čak sam istraživala uvjete koje je potrebno zadovoljiti za neku zrakoplovnu školu, no činjenica da se nalazila u ondašnjem glavnom gradu ubrzo me ohladila od te ideje.
Zatim je uslijedilo višegodišnje posjećivanje aerodroma s ocem i bratom. Odlazili smo vikendom stojeći na platformi starog vidikovca koji više nije u funkciji; tek poslije otvorila se terasa na kojoj smo dugo stajali čekajući da neki avion sleti ili uzleti. Ne znam što nam je stari pričao, vjerojatno ništa; niti zapravo shvaćam zašto smo tamo odlazili. Nada nije išla s nama, ostajala je doma sređujući tko zna što dok smo mi promatrali caravelle i maštali tko zna o čemu. Današnji je aerodrom nešto drugačiji; dok sam večeras slijetala neposredno prije nas jedan je avion uzletio a svjetlosni znakovi još su neko vrijeme markirali njegovu poziciju koja se činila istodobno i blizu i daleko. Na uzletištu još su dva aviona strpljivo čekala da se mi odvezemo duž piste, a nakon par minuta još jedan avion pronašao je svoje mjesto na "parkiralištu". Lelujava svjetla jedina su koliko-toliko sigurna zemaljska markacija koja označuje smjer kretanja, dok ona nejasna svjetla kojima je teško odrediti udaljenost naslućuju grad u daljini. U ovo doba godine prekriva ga prva, gotovo prozračna magla; one teške, zagušljive i smrdljive tek će uslijediti. Ljudi oko mene uobičajeno gledaju na sat, nezadovoljno i nervozno vrte glavom pokušavajući jedni drugima dati do znanja kako su u žurbi, kako ih nešto važno (ili netko važan) očekuje, kako bez njih nije moguće dovršiti tko zna što. Nikoga nisu uspjeli uvjeriti u svoju važnost: aerodromsko osoblje usporeno je obavljalo svoje poslove i nitko od njih zapravo me nije podsjetio na one prizore iz spomenute slikovnice.
Split je bio uobičajeno usporen; lijeno se protezao pred mojim očima. Sama sebi izgledam smiješno dok užurbanim korakom prolazim preko pijace, na putu do fakulteta. Štandovi krcati kojekakvom robom svijet su za sebe; ljudi koji sjede na niskim plastičnim stolicama ne djeluju kao da su svjesni prostora u kojem žive, rade, od kojeg bi mogli baštiniti mnogo toga kad bi to željeli. U luci brodovi su poslagani jedan pored drugoga, jedan viši od drugoga. Nema onih grdosija koje svojim beskonačnim katovima ugrožavaju vizure povijesnih gradova na raznim stranama Jadranskoga mora.
Oko mene prolaze turisti, govore raznim jezicima. Svako me malo zapitkuju, no ja nisam "fetiva", ne znam ih uputiti na željeno mjesto. Želim da se maknu da bih mogla snimiti prizor koji mi se sviđa; no kako "zapisati" te tankoćutne promjene koje zamjećujem i prenijeti ih nekome drugome? Nemam znanja ni vještine poput Silvie, ili nekog drugog fotografa. Nemoćna, gledam na displej mog telefona razmišljajući što se dogodilo s tim prizorom koji izvan zaslona izgleda posve drugačije. Planovi bočnih dijelova brodova u stvarnosti su drugačije strukturirani, na zaslonu se razlike u tonovima bijele boje gotovo opće ne zamjećuju, kao ni drugi detalji koje gledam. Hm, nije to lako, to sa snimanjem. Na prvi pogled čini se kao da to svi možemo. Možda se utjeha nalazi u drugom pogledu...

Stoljetna voda

Noćas sam sanjala vrlo ružan san, jedan od onih zbog kojih se budim u strahu, nemoćna utjecati na njihov tijek, pokušavajući shvatiti što znače. Sanjala sam da mi je mama osuđena na smrt i da s njom čekam izvršenje kazne. U nekom svom ludilu, nastojala sam razumjeti što se i zašto događa, no strah je bio jači, izmamio je iz mene neki čudan osjećaj koji ni sada ne mogu objasniti. Od malena ne mogu gledati filmove s takvom tematikom, ježim se na pomisao da netko svjesno nekome uzima život. Izbjegavam ih oduvijek, iako sam svjesna da je ta zastrašujuća kazna ponekad jedini način kako pokazati da postoje granice koje nitko ne smije prijeći.
Na sreću, probudila sam se na vrijeme, nisam dočekala da ta mučna scena dobije svoj nastavak. Pokušala sam to ispričati Nenadu, no on se nije dao iz sna, vjerojatno je bio bolje sreće. Neki dan rekao mi je nešto čudno, kako često ima noćne more i budi se zbog njih, iako mu već godinama nije bilo ovako lijepo. Dok je radio posao koji ga je iscrpljivao i s kojim je bio nezadovoljan, sanjao je samo lijepe snove; kad je konačno dobio ono što je godinama priželjkivao, kad smo uredili kuću i napokon stvorili okolinu koju smo vrlo dugo željeli, snovi su se premetnuli u nešto neugodno. Što bolja svakodnevica, to gori snovi, kazao mi je. Ne znam što bih na to rekla, iz moje pozicije nekoga tko se svake noći budi desetak puta, čuje svaki šum i još pritom u pet ujutro hrani sivu napast koja "cvrkuće" uokolo.
Razgovarala sam danas s Tonkom dijeleći s njih stav o ispolitiziranosti umjetničkog svijeta u kojem se sve teže pronalazi oblik, sadržaj, ono nešto što željno iščekujemo no rijetko pronalazimo. Možda upravo stoga cijenim ona nesvakidašnja mjesta na koja s vremena na vrijeme nailazim, bez obzira kojem razdoblju pripadaju. Jedno od njih svakako je bazilika-cisterna u Istanbulu, naprosto nevjerojatan spomenik uređen i predstavljen javnosti prije dvadesetak godina.
U podzemlju blizu Hagie Sofie, gdje su spomenici bizantskoga razdoblja ostavili svoje na sreću sačuvane tragove, ovo začudno mjesto ostavlja bez daha. Više od tri stotine stupova raznoliko oblikovanih kapitela i danas je povezano s vodom u kojoj plivaju velike ribe, somovi, tko zna koje sve vrste. Neki od stupova imaju neobična trbušasta zadebljanja baza, dva su pak položena na glave Meduze pred kojima turisti poziraju za snimke, umjesto da se načas zamisle nad tom ljepotom. Po nama kaplje voda, cijedi se sa svodova i stupova kao što je to činila i stoljećima prije, dok se po ovom mjestu nisu motali ljudi usredotočeni uglavnom na displeje svojih fotoaparata. Ovo je možda jedino mjesto na kojem osjećam neku boju u gradu koji ostavlja dojam sivila, sjete, tjeskobe, kao što je napisao Pamuk.
Tjeskoba - svuda oko nas. Cijedi se s ekrana, sručuje se na nas sa stranica novina, zaslona računala; to je osjećaj koji prevladava u onom malenom hodniku kroz koji prolazim u svoju sobu na poslu, nadajući se samoći. Zrak je težak, rijetko se prozračuje, stari ormari prepuni knjiga dišu nekim svojim prašnjavim ritmom. Gledam časopise oko sebe, nastojim uspostaviti neki poredak poslova koje moram obaviti, ne znajući ni sama kako ću sve stići. Ponovno se javlja osjećaj gušenja, za koji se nadam da je privremen. Nisam ga osjećala neko vrijeme; htjela bih da nestane. Može li se to postići vježbom, kao što se vježbaju drugi dijelovi tijela? Ili je sve, kako kaže jedan naš prijatelj, u glavi?

Vjetar s Bospora

Osluškujem kad će konačno početi. Zrak je vlažan, no ipak svjež; dopire s Bospora kao što je to oduvijek bilo - prije mene, prije svih nas koji prolazimo, nastojimo zamijetiti promjene, suočiti se s njima barem na kratko. Misija je pomalo neobična, pokušavam, zapravo, vidjeti ono što je prije mnogo godina vidio moj otac. "Istanbul mi je jedno od najljepših mjesta u kojem sam bio", tumačio mi je od kad sam bila dijete. Za razliku od njega, ja nisam ostala oduševljena. Možda upravo stoga koristim priliku da grad vidim ponovno, nakon što je u njega pristiglo gotovo 10 milijuna novih stanovnika, ako možemo vjerojati onome što kažu.
Slika koju očekujem - ne znam hoće li odgovarati onome što je on vidio. Kako usvajamo tuđe poglede, uopće; kako znamo da gledamo ono što je vidio netko drugi, prije 30 i više godina? Koje ću iskustvo steći? "Odjednom sunce počne otvarati sve mostove, povezuje dva kontinenta, to je ludo", priča mi dok se motam po terasi, raspoređujem rublje u onoj mojoj već tradicionalnoj misiji koju svakodnevno odrađujem. Nudim mu turkish delight i marcipan koji mu je jedna od najdražih slastica. Kupljene u jednoj od najboljih istanbulskih slastičarnica, ako je vjerovati kulinarskim vodičima koje sam iščitala, kao i obično prije putovanja. Doduše, sumnjam da primjećuje razliku; priča mi kako se hranio sendvičima koje prodaju ribari u luci kraj Galata mosta po kojem smo hodali. Na njemu sam snimila ribiče koji se naginju preko ograde mosta, pecajući tko zna koju ribu iz Bospora. Miris je strašan, nepodnošljiv; male plastične čaše pune su mrtvih kozica koje im služe kao mamci. Neki od ribiča polegli su uz ogradu, spavaju na jaknama i nekim kartonima. Pitam se kakav to život vode, zašto uopće love te male ribe kojima će teško nekoga nahraniti.
Promatram lica ljudi koji mi idu u susret. Pogledi većine muškaraca su nepodnošljivi, i zamišljam koja bi blagodat bila omotati se u njihove marame, prekriti se da do mene ne dopru ti prostački pogledi u kojima čitam nedostatak bilo kakvog poštovanja. Zaboga, u što se to pretvorilo; s jedne strane govori se o sekularnoj državi europske orijentacije, a ja promaram te nemušte stvorove koji me sude prema dužini suknje i boji kose.
Čitala sam Pamukov Instanbul prije puta. S Crvenom sam se mučila, no njegova sjećanja iz djetinjstva doživjela sam kao vrlo blisko štivo. Volim onu opasku o užurbanom čitanju tijekom kojeg je više pozornosti polagao na zamišljanje nego razumijevanje pročitanog sadržaja, što mi se još i danas događa. Priznajem da se slažem s njegovim doživljajem Istanbula (koji on obožava, za razliku od mene, što je posve razumljivo); ni ja ga nisam doživjela u bojama. Doduše, nije mi ni siv, možda je tjeskoban, no slažem se da nema boje. Tek tu i tamo neki tračak koji naslućujemo na povijesnim mjestima, duboko u unutrašnjosti Velikog bazara, recimo, ili među naslagama začina koje biram njuškajući ih. Džamije su sive, iako ih navečer "ukrašavaju" lampicama razvučenima među minaretima. Kao da im sve one pločice, plavičasti uzorci i čipkaste kamene rešetke prozora nisu dovoljne.
Ustajem u pet, slušam lelek mujezina koji poziva na molitvu, ili odgovara imamu, što li već. Sunce je još nije pojavilo, no osjećam da će uskoro rasvijetliti prizor koji gledam. Uokolo klikću galebovi, u dvorištu čujem mačke, te sudionice u ovom nesvakidašnjem kaosu prema kojima se zapravo ponašaju s mnogo razumijevanja. Posvuda je hrana i voda u posudicama, pa lakše podnosim činjenicu da većina živi na ulici, tek načelno zbrinuta.
Sunce se pojavljuje mnogo kasnije nego sam mislila, mujezin je odavno završio svoje prvo javljanje, vjetar mi neprekidno oplahuje lice, nema mirisa niti ne donosi slankasti okus koji sam očekivala. Prisjećam se neobične scene na koju sam naišla prethodne večeri: među kućama u malenom trokutastom dvorištu, iza ograde koja dijeli histerično prometnu ulicu od tog slučajnog, zaboravljenog mjesta, stisnuto je nekoliko grobova. Karakteristične nadgrobne ploče pokrivene su stiliziranim pokrivalima - turbanima, fezovima, što je već tko nosio. Mjesto je neviđeno malo, sjetno, nadnaravno. Ukraden prostor djeluje zaboravljen od svih tih sudionika posvemašnjeg kaosa - povlačenja za rukav, besprekidne prodaje svega što se može prodati...
Gledam u taj prizor i pitam se, tko ga je još zamijetio. Nemam dojam da ih je mnogo. Ljudi prolaze u autima, taksisti trube, sve je istodobno i glasno i utišano. Ne daju im spavati. Kao što ni meni ne da spavati pomisao o toj slici koju nastojim vidjeti svakoga dana vrlo rano ujutro, očekujući da se iza brežuljka s azijske strane konačno nazre svjetlost koja će barem načas sve oko mene obojati nekim tonom boje. Bilo kojim. Samo da nestano to sivilo. S druge strane, možda je dovoljno pogledati šareno krzno neke mačke koja se odmara negdje blizu mene. Kojoj ne smeta sve ono na što danas više nisam spremna.