Vjetar s Bospora

Osluškujem kad će konačno početi. Zrak je vlažan, no ipak svjež; dopire s Bospora kao što je to oduvijek bilo - prije mene, prije svih nas koji prolazimo, nastojimo zamijetiti promjene, suočiti se s njima barem na kratko. Misija je pomalo neobična, pokušavam, zapravo, vidjeti ono što je prije mnogo godina vidio moj otac. "Istanbul mi je jedno od najljepših mjesta u kojem sam bio", tumačio mi je od kad sam bila dijete. Za razliku od njega, ja nisam ostala oduševljena. Možda upravo stoga koristim priliku da grad vidim ponovno, nakon što je u njega pristiglo gotovo 10 milijuna novih stanovnika, ako možemo vjerojati onome što kažu.
Slika koju očekujem - ne znam hoće li odgovarati onome što je on vidio. Kako usvajamo tuđe poglede, uopće; kako znamo da gledamo ono što je vidio netko drugi, prije 30 i više godina? Koje ću iskustvo steći? "Odjednom sunce počne otvarati sve mostove, povezuje dva kontinenta, to je ludo", priča mi dok se motam po terasi, raspoređujem rublje u onoj mojoj već tradicionalnoj misiji koju svakodnevno odrađujem. Nudim mu turkish delight i marcipan koji mu je jedna od najdražih slastica. Kupljene u jednoj od najboljih istanbulskih slastičarnica, ako je vjerovati kulinarskim vodičima koje sam iščitala, kao i obično prije putovanja. Doduše, sumnjam da primjećuje razliku; priča mi kako se hranio sendvičima koje prodaju ribari u luci kraj Galata mosta po kojem smo hodali. Na njemu sam snimila ribiče koji se naginju preko ograde mosta, pecajući tko zna koju ribu iz Bospora. Miris je strašan, nepodnošljiv; male plastične čaše pune su mrtvih kozica koje im služe kao mamci. Neki od ribiča polegli su uz ogradu, spavaju na jaknama i nekim kartonima. Pitam se kakav to život vode, zašto uopće love te male ribe kojima će teško nekoga nahraniti.
Promatram lica ljudi koji mi idu u susret. Pogledi većine muškaraca su nepodnošljivi, i zamišljam koja bi blagodat bila omotati se u njihove marame, prekriti se da do mene ne dopru ti prostački pogledi u kojima čitam nedostatak bilo kakvog poštovanja. Zaboga, u što se to pretvorilo; s jedne strane govori se o sekularnoj državi europske orijentacije, a ja promaram te nemušte stvorove koji me sude prema dužini suknje i boji kose.
Čitala sam Pamukov Instanbul prije puta. S Crvenom sam se mučila, no njegova sjećanja iz djetinjstva doživjela sam kao vrlo blisko štivo. Volim onu opasku o užurbanom čitanju tijekom kojeg je više pozornosti polagao na zamišljanje nego razumijevanje pročitanog sadržaja, što mi se još i danas događa. Priznajem da se slažem s njegovim doživljajem Istanbula (koji on obožava, za razliku od mene, što je posve razumljivo); ni ja ga nisam doživjela u bojama. Doduše, nije mi ni siv, možda je tjeskoban, no slažem se da nema boje. Tek tu i tamo neki tračak koji naslućujemo na povijesnim mjestima, duboko u unutrašnjosti Velikog bazara, recimo, ili među naslagama začina koje biram njuškajući ih. Džamije su sive, iako ih navečer "ukrašavaju" lampicama razvučenima među minaretima. Kao da im sve one pločice, plavičasti uzorci i čipkaste kamene rešetke prozora nisu dovoljne.
Ustajem u pet, slušam lelek mujezina koji poziva na molitvu, ili odgovara imamu, što li već. Sunce je još nije pojavilo, no osjećam da će uskoro rasvijetliti prizor koji gledam. Uokolo klikću galebovi, u dvorištu čujem mačke, te sudionice u ovom nesvakidašnjem kaosu prema kojima se zapravo ponašaju s mnogo razumijevanja. Posvuda je hrana i voda u posudicama, pa lakše podnosim činjenicu da većina živi na ulici, tek načelno zbrinuta.
Sunce se pojavljuje mnogo kasnije nego sam mislila, mujezin je odavno završio svoje prvo javljanje, vjetar mi neprekidno oplahuje lice, nema mirisa niti ne donosi slankasti okus koji sam očekivala. Prisjećam se neobične scene na koju sam naišla prethodne večeri: među kućama u malenom trokutastom dvorištu, iza ograde koja dijeli histerično prometnu ulicu od tog slučajnog, zaboravljenog mjesta, stisnuto je nekoliko grobova. Karakteristične nadgrobne ploče pokrivene su stiliziranim pokrivalima - turbanima, fezovima, što je već tko nosio. Mjesto je neviđeno malo, sjetno, nadnaravno. Ukraden prostor djeluje zaboravljen od svih tih sudionika posvemašnjeg kaosa - povlačenja za rukav, besprekidne prodaje svega što se može prodati...
Gledam u taj prizor i pitam se, tko ga je još zamijetio. Nemam dojam da ih je mnogo. Ljudi prolaze u autima, taksisti trube, sve je istodobno i glasno i utišano. Ne daju im spavati. Kao što ni meni ne da spavati pomisao o toj slici koju nastojim vidjeti svakoga dana vrlo rano ujutro, očekujući da se iza brežuljka s azijske strane konačno nazre svjetlost koja će barem načas sve oko mene obojati nekim tonom boje. Bilo kojim. Samo da nestano to sivilo. S druge strane, možda je dovoljno pogledati šareno krzno neke mačke koja se odmara negdje blizu mene. Kojoj ne smeta sve ono na što danas više nisam spremna.