Stoljetna voda

Noćas sam sanjala vrlo ružan san, jedan od onih zbog kojih se budim u strahu, nemoćna utjecati na njihov tijek, pokušavajući shvatiti što znače. Sanjala sam da mi je mama osuđena na smrt i da s njom čekam izvršenje kazne. U nekom svom ludilu, nastojala sam razumjeti što se i zašto događa, no strah je bio jači, izmamio je iz mene neki čudan osjećaj koji ni sada ne mogu objasniti. Od malena ne mogu gledati filmove s takvom tematikom, ježim se na pomisao da netko svjesno nekome uzima život. Izbjegavam ih oduvijek, iako sam svjesna da je ta zastrašujuća kazna ponekad jedini način kako pokazati da postoje granice koje nitko ne smije prijeći.
Na sreću, probudila sam se na vrijeme, nisam dočekala da ta mučna scena dobije svoj nastavak. Pokušala sam to ispričati Nenadu, no on se nije dao iz sna, vjerojatno je bio bolje sreće. Neki dan rekao mi je nešto čudno, kako često ima noćne more i budi se zbog njih, iako mu već godinama nije bilo ovako lijepo. Dok je radio posao koji ga je iscrpljivao i s kojim je bio nezadovoljan, sanjao je samo lijepe snove; kad je konačno dobio ono što je godinama priželjkivao, kad smo uredili kuću i napokon stvorili okolinu koju smo vrlo dugo željeli, snovi su se premetnuli u nešto neugodno. Što bolja svakodnevica, to gori snovi, kazao mi je. Ne znam što bih na to rekla, iz moje pozicije nekoga tko se svake noći budi desetak puta, čuje svaki šum i još pritom u pet ujutro hrani sivu napast koja "cvrkuće" uokolo.
Razgovarala sam danas s Tonkom dijeleći s njih stav o ispolitiziranosti umjetničkog svijeta u kojem se sve teže pronalazi oblik, sadržaj, ono nešto što željno iščekujemo no rijetko pronalazimo. Možda upravo stoga cijenim ona nesvakidašnja mjesta na koja s vremena na vrijeme nailazim, bez obzira kojem razdoblju pripadaju. Jedno od njih svakako je bazilika-cisterna u Istanbulu, naprosto nevjerojatan spomenik uređen i predstavljen javnosti prije dvadesetak godina.
U podzemlju blizu Hagie Sofie, gdje su spomenici bizantskoga razdoblja ostavili svoje na sreću sačuvane tragove, ovo začudno mjesto ostavlja bez daha. Više od tri stotine stupova raznoliko oblikovanih kapitela i danas je povezano s vodom u kojoj plivaju velike ribe, somovi, tko zna koje sve vrste. Neki od stupova imaju neobična trbušasta zadebljanja baza, dva su pak položena na glave Meduze pred kojima turisti poziraju za snimke, umjesto da se načas zamisle nad tom ljepotom. Po nama kaplje voda, cijedi se sa svodova i stupova kao što je to činila i stoljećima prije, dok se po ovom mjestu nisu motali ljudi usredotočeni uglavnom na displeje svojih fotoaparata. Ovo je možda jedino mjesto na kojem osjećam neku boju u gradu koji ostavlja dojam sivila, sjete, tjeskobe, kao što je napisao Pamuk.
Tjeskoba - svuda oko nas. Cijedi se s ekrana, sručuje se na nas sa stranica novina, zaslona računala; to je osjećaj koji prevladava u onom malenom hodniku kroz koji prolazim u svoju sobu na poslu, nadajući se samoći. Zrak je težak, rijetko se prozračuje, stari ormari prepuni knjiga dišu nekim svojim prašnjavim ritmom. Gledam časopise oko sebe, nastojim uspostaviti neki poredak poslova koje moram obaviti, ne znajući ni sama kako ću sve stići. Ponovno se javlja osjećaj gušenja, za koji se nadam da je privremen. Nisam ga osjećala neko vrijeme; htjela bih da nestane. Može li se to postići vježbom, kao što se vježbaju drugi dijelovi tijela? Ili je sve, kako kaže jedan naš prijatelj, u glavi?