Zatim je uslijedilo višegodišnje posjećivanje aerodroma s ocem i bratom. Odlazili smo vikendom stojeći na platformi starog vidikovca koji više nije u funkciji; tek poslije otvorila se terasa na kojoj smo dugo stajali čekajući da neki avion sleti ili uzleti. Ne znam što nam je stari pričao, vjerojatno ništa; niti zapravo shvaćam zašto smo tamo odlazili. Nada nije išla s nama, ostajala je doma sređujući tko zna što dok smo mi promatrali caravelle i maštali tko zna o čemu. Današnji je aerodrom nešto drugačiji; dok sam večeras slijetala neposredno prije nas jedan je avion uzletio a svjetlosni znakovi još su neko vrijeme markirali njegovu poziciju koja se činila istodobno i blizu i daleko. Na uzletištu još su dva aviona strpljivo čekala da se mi odvezemo duž piste, a nakon par minuta još jedan avion pronašao je svoje mjesto na "parkiralištu". Lelujava svjetla jedina su koliko-toliko sigurna zemaljska markacija koja označuje smjer kretanja, dok ona nejasna svjetla kojima je teško odrediti udaljenost naslućuju grad u daljini. U ovo doba godine prekriva ga prva, gotovo prozračna magla; one teške, zagušljive i smrdljive tek će uslijediti. Ljudi oko mene uobičajeno gledaju na sat, nezadovoljno i nervozno vrte glavom pokušavajući jedni drugima dati do znanja kako su u žurbi, kako ih nešto važno (ili netko važan) očekuje, kako bez njih nije moguće dovršiti tko zna što. Nikoga nisu uspjeli uvjeriti u svoju važnost: aerodromsko osoblje usporeno je obavljalo svoje poslove i nitko od njih zapravo me nije podsjetio na one prizore iz spomenute slikovnice.
Split je bio uobičajeno usporen; lijeno se protezao pred mojim očima. Sama sebi izgledam smiješno dok užurbanim korakom prolazim preko pijace, na putu do fakulteta. Štandovi krcati kojekakvom robom svijet su za sebe; ljudi koji sjede na niskim plastičnim stolicama ne djeluju kao da su svjesni prostora u kojem žive, rade, od kojeg bi mogli baštiniti mnogo toga kad bi to željeli. U luci brodovi su poslagani jedan pored drugoga, jedan viši od drugoga. Nema onih grdosija koje svojim beskonačnim katovima ugrožavaju vizure povijesnih gradova na raznim stranama Jadranskoga mora.
Oko mene prolaze turisti, govore raznim jezicima. Svako me malo zapitkuju, no ja nisam "fetiva", ne znam ih uputiti na željeno mjesto. Želim da se maknu da bih mogla snimiti prizor koji mi se sviđa; no kako "zapisati" te tankoćutne promjene koje zamjećujem i prenijeti ih nekome drugome? Nemam znanja ni vještine poput Silvie, ili nekog drugog fotografa. Nemoćna, gledam na displej mog telefona razmišljajući što se dogodilo s tim prizorom koji izvan zaslona izgleda posve drugačije. Planovi bočnih dijelova brodova u stvarnosti su drugačije strukturirani, na zaslonu se razlike u tonovima bijele boje gotovo opće ne zamjećuju, kao ni drugi detalji koje gledam. Hm, nije to lako, to sa snimanjem. Na prvi pogled čini se kao da to svi možemo. Možda se utjeha nalazi u drugom pogledu...
Nema komentara:
Objavi komentar