E, pa živjela ti meni!

Smiješna su stvar ti rođendani, dođu, ne znaš što bi više s njima, nekako kao da izgube onaj smisao koji su imali ranije. Prva čestitka stigla je prerano, tko zna je li Jelena pišući doktorat uopće više znala koji je dan i koliko je sati. Ivar se vratio dovoljno rano da sam još bila budna i mogla čuti kako mi čestita. Oko pola 6 Nietzsche me odlučio ugristi za nogu, što možemo, sami smo si krivi.
Dok sam bila mala, rođendani su bili gotovo identični - jeli su se sendviči od bijelog kruha sa šunkom, narezanim tvrdo kuhanim jajem i malim ukiseljenim krastavcima koje je spravljala moja baka. Ona je radila i sjajnu bolingbrock tortu snažnog okusa, pretešku, kakve danas više ne jedemo. Godinama sam razvijala njezin recept i naposlijetku odustala od te kombinacije čokolade i oraha; došli su novi okusi, zanimljivije kombinacije. No ta će torta ostati simbolom dječjih rođendana, onog pomalo smiješnog, kurtoaznog sjedenja oko stola na koji se iznijelo svečano posuđe i srebrni escajg.
I danas mi je smiješna pomisao na haljine koje sam nosila - jedna je bila tamno crvena, poput granata, baršunasta s dva volana koju su uspjeli produljiti samo jednom dok ju konačno nisam prerasla; nekoliko godina kasnije glavna je bila neka crna posuta ivančicama ili nekim sličnim cvijećem, koju sam nosila zajedno s crnim lak-cipelicama. Ah, ta strast za crnim, i cipelama... i oblačenjima za te posebne prilike (iako smo ih slavili doma).
Mnoge druge rođendane više ne pamtim, kao da nisu ostali obilježeni nečim osobitim. Često sam kuhala neke sulude večere, zvala brojne prijatelje; sjećam se jedne posebne torte u koju je otišlo skoro kilogram vrhunske čokolade, ukrašene valovima koje sam izradila od bijele, mliječne i crne čokse. Ah, svi su uzdisali, Nataša je godinama pokazivala fotografije onog što sam priredila, pričajući prijateljicama o okusima, bojama, mirisima. Danas više nemam takve ambicije, ionako je to ekstenzivno kuhanje samo prouzročilo frustracije onih koji mi nisu mogli parirati, pa zašto inzistirati?
Rođendane pamtim možda najviše po Nenadovim poklonima, neobičnim, duhovitim, lijepim stvarima, knjigama, njegovom nakitu. Po onoj kutiji koju je prije dvije godine ispunio svačime, nastojeći me izvući iz beskrajne boli koju sam dugo, dugo osjećala nakon što je umrla Mew. Po stvarima koje je izrađivao sam, stavljao ih u nađene i restaurirane starinske kutije koje sam pospremila i tek ponekad na njih nailazim. Po razgovorima koje vodimo, dok više iz navike nego stvarne potrebe tumačimo jedno drugome stvari koje nas smetaju, ljute, žaloste. Ionako gotovo sve znamo, možda za to nema potrebe, no ipak nastavljamo. Takva je bila jučerašnja večer, jer danas sam u poslu, sa studentima u Splitu, gledat ću u more barem 5 minuta koliko za to imam vremena.
A naslov je posveta prijatelju kojeg više nema, i koji bi za moj rođendan (ali i u nekim drugim prilikama) onako smiješno visok i mršav provirivao iznad naočala govoreći upravo to, "E, pa živjela ti meni!". Prijevod (nespretan, dakako) rečenice iz Casablance jedan je od detalja koje pamtim, kojih je vrijedno sjetiti se. Ne znam točno zašto, no intuiciju je ponekad dobro poslušati, a razlog ću smisliti tijekom vremena.
I tako, red sjećanja i između njih mnogo toga zaboravljenog. Što sve čini život, pitam se? Nikad nisam bila osobito sentimentalna, ne premećem po starim stvarima, rijetko gledam fotografije koje smo nekoć snimili. Ono što mi treba izvire u pravom trenutku, a ostalo ću prepustiti vremenu da odluči, hoće li mi ponovno postati važno. Okrenut ću se predivnom rođendanskom suncu koje sam zavrijedila, koje mi grije dan i čini ljepšom sumornu splitsku atmosferu na koju sam naišla. I kad se sutra vratim ponovno ću ponosno postati Nenadov model s novom ogrlicom, baš kao nekad davno, kad sam u jednoj danas nepostojećoj zagrebačkoj galeriji šetala tijekom otvorenja noseći na sebi nešto što je kreirao. I nema veze što mi više neće biti rođendan.

Tjedan dana

Prije tjedan dana, nakon predavanja koje sam te večeri održala, stajali smo na vjetrometini ispred ulaza MSU-a dogovarajući se o druženju. Bilo je hladno - vjetar po tim širokim ulicama puše drugačije nego u gradu, čiji raspored ulica i trgova ponekad uspijeva zaustaviti te neugodne prodore. Svima nam je dosta hladnoće, zaključili smo komentirajući vrijeme kao što to nikad dosad nismo radili. Pitam se, ima li to veze sa starenjem, iako vremenske uvjete komentiraju i mlađi od nas. Kako god bilo, nakon par mjeseci hladnoće, nekoliko snježnih oluja, i tko zna kolikog računa za plin kojeg se pomalo pribojavamo, te smo večeri bili raspoloženi provesti par sati u društvu. Kao da nas je inspirirala prethodna večer, kad se kod nas održala jedna od Tajnih izložbi i kad je kroz Čanićevu prošlo mnogo ljudi ispunivši ju nekom dobrom, novom energijom.
I tako, nakon što smo se riješili tog otužnog muzejskog prostora, počeli smo brzo nabrajati što sve moramo učiniti. Lista je golema, izazovna - Silvijin projekt neka je prekretnica, zamišljeno događanje za dva mjeseca do kojeg mnogo toga mora biti gotovo. Odjednom sam pred sobom vidjela sve te silne napisane stranice; poglavlja knjige, radove koji moraju biti gotovi, postove koje želim napisati. Uz smijeh sve se čini moguće, lagana histerija koja nas je zahvatila drži me i danas, nakon tjedan dana tijekom kojih sam napisala još mnogo toga.
I tako, stojeći tamo pred zgradom i zbrajajući, u glavi sam slagala sadržaj novog posta. Bila sam zadovoljna onim što sam htjela napisati; činilo mi da je upravo to potrebno reći, da se nekako logično nastavlja na prethodne postove. No, tjedan dana čini svoje, tjedan dana za vrijeme kojih nisam sanjala pa nisam ni zapisala snove; bolje rečeno - nisam se sjetila snova. Zaboravila sam ono što sam sve htjela napisati, a lijepe rečenice koje sam posložila u glavi ostat će samo kao ideja o cjelini do koje ne mogu doprijeti. I što sad?
Irena je zvala, dolaze nakon Uskrsa. "Pišeš?" "Pišem." "Htjela bi čitati sve što si napisala.", kaže, a ja se smješkam misleći koliko bi dugo trebala čitati da sve prođe. "Možeš na kompu.", no ona naravno želi papir. I ima pravo, tko još čita sa zaslona - oni su dobri samo za ono potrošno svakodnevno smeće, one gluposti o kojima ponekad razgovaram s Nenadom, iako se zapravo o tome nema što reći. Sve je isprazno, no ipak svi pristaju biti dijelom te igre. Samo da im se imena vrte u medijima, nije važno zašto. Poput karusela koji se okreće dok ga prati neka glupava, besmislena melodija koju je nemoguće ponoviti, ali ni zaboraviti.
Toliko toga trebalo bi reći, barem spomenuti. Kao ona dva spontana, prijateljska zagrljala na hodniku Instituta, simpatične Ivanine opaske - sve joj je seksi, ili razgovor s Nadom koji je bio nevjerojatno ležeran. Prepričava mi kako silazi i uspinje se po stubištu s novom nogom, a ja u isto vrijeme rješavam neki internetski kviz o francuskim glagolima. "Zašto mrmljaš na francuskom?", pita, dok potiho ponavljam neke davno zapamćene deklinacije.
Sjećanje. I mjesta na kojima se sjećam. Čanićeva je jedno takvo mjesto; prostor u kojem se sjećam nekih snova iz djetinjstva, latentnog straha da će nam netko doći po noći i oteti nam kuću. Sjećam se straha od mraka, od ljudi odjevenih u crno kako se spuštaju preko krova, po staroj bakinoj lozi, pa preko terase u stan. Nikad se ništa takvo nije dogodilo, a mirisa koji su činili staru Čanićevu već odavno nema, sve smo ispraznili, uredili, prebojali. Ostala je bakina loza i stara hortenzija u prednjem dvorištu, za koje znam da će uvijek biti moja briga. Ostalog smo se u najvećoj mjeri riješili, svega onog za čim bezuspješno žali moj stric, uvjeravajući me kako smo mu stalno premještali stvari dok konačno nisu nestale. Nemam srca razuvjeriti ga, jer sjećanje je subjektivno, i često zna prevariti. Pitanje je, što je među tim stvarima bilo važno, čega se treba sjetiti nakon svega što je prošao. Ostale su stare fotografije djedove radionice - šegrti koji su za vrijeme stanke igrali ping-pong u dvorištu. Baka je u ružnim loncima uzgajala cvijeće, a vikendima joj je dolazila u posjet sestra, koja je uvijek u krilu držala svog malog, histeričnog, lijepo održavanog psa. Što se sve dogodilo? I zašto je to i danas važno?

Nijanse

Ponovno imam osjećaj nevjerojatne težine koja sjedi negdje na meni; teško mi je uopće razdvojiti dijelove sebe kako bi odredila one točke koje najjače osjećam. I ne vidim tome kraj, slažem tjedne koji su predamnom, pokušavam racionalizirati svoje vrijeme, dijelim mjesece na ono što treba napisati, i sve ostalo što treba napraviti. Ne znam bi li se smijala, plakala, vrištala; ima li sve to uopće smisla? Razmjenjujem poruke s Nadom koja je morala u bolnicu, u kojima komentiramo upravo to - smisao svakodnevnog ubijanja poslom. Nabrajam sve što sam počela izbjegavati: odlaske na izložbe, odlaske bilo gdje osim u radnu sobu, na posao, petkom na tržnicu i što je više puta moguće na vježbanje. Nema druženja ni kuhanja za prijatelje, u hladnjaku u staroj kuhinji čekaju gorke naranče, a ja pri pomisli na taj složen, višesatni posao njihova pretvaranja u jedan od najfinijih džemova koji svi obožavamo jednostavno zatvaram vrata i odlazim.
U razdobljima ovakve napetosti intenziviraju se snovi koje sam počela bilježiti, jer tko uopće ima mjesta i vremena zadržati u svijesti te ludosti. Ujutro ih prepričavam Nenadu koji pokušava pronaći neki smisao, poruku, no kod njega ionako se sve svodi na savjete o tome kako se moram više odmarati, prestati...
Sviđa mi se san u kojem ne postojim osim kao pogled - Nenad kaže da je to posljedica bavljenja fotografijom, što je vjerojatno točno - slobodno obilazim prostor, ulazim u scenu i nastojim shvatiti što se zbiva gledajući nekoga tko velikom injekcijom izvlači krv iz simpatičnog magarčića. Ta krv treba biti ubrizgana u nekog, no ne uspijevam shvatiti kome je namijenjena, osim toga, sve se zbiva u nekom poluotvorenom prostoru bez privatnosti. Zapažam neku starmalu djelovojčicu odjevenu u sivo-crnu dugačku haljinu, neugledne kose počešljane na razdjeljak. Moli me za pomoć, no intuitivno osjećam da nešto nije u redu, odmičem se od njezina prividno umilna pogleda kojim me nastoji privoliti da joj ipak pomognem. "Ljudi su mogli podivljati od te krvi", tumačim ujutro Nenadu; no opasnost je minula i sve što prijeti samo je onaj uobičajen dnevni pogon u koji uskačem bez oklijevanja.
Dan poslije sanjala sam kako smo nas troje negdje otputovali; bilo je ljeto, ugodno, i dok ležimo na nekom polju gledamo u kuću koja se nalazi na drugoj strani obale. U njoj izloženo je djelo umjetnika kojeg poznajemo (ne, nisam se sjetila o kome je riječ, i zapravo uopće ne znam zbog koga bi krenula u poduhvat što je slijedio, ali rad je bio važan, i koliko se sjećam - lijep); zbog toga ulazimo u zgradu čiji se zid odjednom počeo pomicati, u stvari - bio je to dio pramca nekog golemog broda obojanog u bijelo. Ne znam zašto odlučujemo plivati na drugu stranu, jer brod se pomiče sporo i postoji opasnost da nas stisne uza zid. Dok plivam, Nenad me prima pod ruku da prođem što brže, no ipak osjećam pokraj sebe cijev nekog oružja - žuta je i plastična ali ne djeluje kao igračka. Plivamo među teretom kao da smo u luci, sve dok konačno ne stignemo do te druge obale i željene kuće, gdje nam netko kaže da smo trebali doći čamcem, a ne izložiti se opasnosti kroz koju smo upravo prošli.
I tako u jutarnje sate, dok gledamo Nietzschea koji se stišće uz nas nakon što je obavio svoju ranojutarnju ophodnju (ili, što je mnogo gore - nakon što se vratio iz noćnog lutanja po kvartu, što mrzim), razglabamo o snovima kojih se sjećamo. Ponekad mi se čini da su poput knjiga koje sam pročitala i spremila u policu; znam načelno da se nešto zbilo, no detalje sam putem pogubila, zaboravila. No, možda je dovoljno znati policu na kojoj je nešto odloženo.
Danas sam sa svom tom težinom koja mi je sjela za vrat, onom od proteklog tjedna, vikenda, današnjeg dana - jedva došla u fitness. Prije treninga kratko komentiramo kojekakve banalnosti; Alka rezolutno komentira dvije vrste žena - one koje mršave i one koje se pod utjecajem godina i hormonalnih promjena "raskvase". Nemam snage upustiti se u raspravu, postaviti pitanje gdje su nijanse, ono što nas razlikuje. Gledam u velikom zrcalu lica cura s kojima vježbam. O mnogima od njih mogla bi svašta napisati: kako su se mijenjale svih ovih godina, zatim bi mogla pisati o onima s kojima još uvijek mogu nešto podijeliti, a mogla bi nešto reći i o onima s kojima nemam ništa zajedničko. Jedino u čemu kratkotrajno zajednički egzistiramo razorni je ritam glazbe i Jelenini povici zbog kojih ustrajem u toj nekoj imaginarnoj, vjerojatno izgubljenoj borbi sa samom sobom. Nema veze, stišćem imaginarni remen kao što nas je naučila, jer taj konstantni spazam ionako je ono što čini moju nutrinu čvrstom i odlučnom u ovo naporno, usamljeno doba.