Prije tjedan dana, nakon predavanja koje sam te večeri održala, stajali smo na vjetrometini ispred ulaza MSU-a dogovarajući se o druženju. Bilo je hladno - vjetar po tim širokim ulicama puše drugačije nego u gradu, čiji raspored ulica i trgova ponekad uspijeva zaustaviti te neugodne prodore. Svima nam je dosta hladnoće, zaključili smo komentirajući vrijeme kao što to nikad dosad nismo radili. Pitam se, ima li to veze sa starenjem, iako vremenske uvjete komentiraju i mlađi od nas. Kako god bilo, nakon par mjeseci hladnoće, nekoliko snježnih oluja, i tko zna kolikog računa za plin kojeg se pomalo pribojavamo, te smo večeri bili raspoloženi provesti par sati u društvu. Kao da nas je inspirirala prethodna večer, kad se kod nas održala jedna od Tajnih izložbi i kad je kroz Čanićevu prošlo mnogo ljudi ispunivši ju nekom dobrom, novom energijom.
I tako, nakon što smo se riješili tog otužnog muzejskog prostora, počeli smo brzo nabrajati što sve moramo učiniti. Lista je golema, izazovna - Silvijin projekt neka je prekretnica, zamišljeno događanje za dva mjeseca do kojeg mnogo toga mora biti gotovo. Odjednom sam pred sobom vidjela sve te silne napisane stranice; poglavlja knjige, radove koji moraju biti gotovi, postove koje želim napisati. Uz smijeh sve se čini moguće, lagana histerija koja nas je zahvatila drži me i danas, nakon tjedan dana tijekom kojih sam napisala još mnogo toga.
I tako, stojeći tamo pred zgradom i zbrajajući, u glavi sam slagala sadržaj novog posta. Bila sam zadovoljna onim što sam htjela napisati; činilo mi da je upravo to potrebno reći, da se nekako logično nastavlja na prethodne postove. No, tjedan dana čini svoje, tjedan dana za vrijeme kojih nisam sanjala pa nisam ni zapisala snove; bolje rečeno - nisam se sjetila snova. Zaboravila sam ono što sam sve htjela napisati, a lijepe rečenice koje sam posložila u glavi ostat će samo kao ideja o cjelini do koje ne mogu doprijeti. I što sad?
Irena je zvala, dolaze nakon Uskrsa. "Pišeš?" "Pišem." "Htjela bi čitati sve što si napisala.", kaže, a ja se smješkam misleći koliko bi dugo trebala čitati da sve prođe. "Možeš na kompu.", no ona naravno želi papir. I ima pravo, tko još čita sa zaslona - oni su dobri samo za ono potrošno svakodnevno smeće, one gluposti o kojima ponekad razgovaram s Nenadom, iako se zapravo o tome nema što reći. Sve je isprazno, no ipak svi pristaju biti dijelom te igre. Samo da im se imena vrte u medijima, nije važno zašto. Poput karusela koji se okreće dok ga prati neka glupava, besmislena melodija koju je nemoguće ponoviti, ali ni zaboraviti.
Toliko toga trebalo bi reći, barem spomenuti. Kao ona dva spontana, prijateljska zagrljala na hodniku Instituta, simpatične Ivanine opaske - sve joj je seksi, ili razgovor s Nadom koji je bio nevjerojatno ležeran. Prepričava mi kako silazi i uspinje se po stubištu s novom nogom, a ja u isto vrijeme rješavam neki internetski kviz o francuskim glagolima. "Zašto mrmljaš na francuskom?", pita, dok potiho ponavljam neke davno zapamćene deklinacije.
Sjećanje. I mjesta na kojima se sjećam. Čanićeva je jedno takvo mjesto; prostor u kojem se sjećam nekih snova iz djetinjstva, latentnog straha da će nam netko doći po noći i oteti nam kuću. Sjećam se straha od mraka, od ljudi odjevenih u crno kako se spuštaju preko krova, po staroj bakinoj lozi, pa preko terase u stan. Nikad se ništa takvo nije dogodilo, a mirisa koji su činili staru Čanićevu već odavno nema, sve smo ispraznili, uredili, prebojali. Ostala je bakina loza i stara hortenzija u prednjem dvorištu, za koje znam da će uvijek biti moja briga. Ostalog smo se u najvećoj mjeri riješili, svega onog za čim bezuspješno žali moj stric, uvjeravajući me kako smo mu stalno premještali stvari dok konačno nisu nestale. Nemam srca razuvjeriti ga, jer sjećanje je subjektivno, i često zna prevariti. Pitanje je, što je među tim stvarima bilo važno, čega se treba sjetiti nakon svega što je prošao. Ostale su stare fotografije djedove radionice - šegrti koji su za vrijeme stanke igrali ping-pong u dvorištu. Baka je u ružnim loncima uzgajala cvijeće, a vikendima joj je dolazila u posjet sestra, koja je uvijek u krilu držala svog malog, histeričnog, lijepo održavanog psa. Što se sve dogodilo? I zašto je to i danas važno?
