Smiješna su stvar ti rođendani, dođu, ne znaš što bi više s njima, nekako kao da izgube onaj smisao koji su imali ranije. Prva čestitka stigla je prerano, tko zna je li Jelena pišući doktorat uopće više znala koji je dan i koliko je sati. Ivar se vratio dovoljno rano da sam još bila budna i mogla čuti kako mi čestita. Oko pola 6 Nietzsche me odlučio ugristi za nogu, što možemo, sami smo si krivi.Dok sam bila mala, rođendani su bili gotovo identični - jeli su se sendviči od bijelog kruha sa šunkom, narezanim tvrdo kuhanim jajem i malim ukiseljenim krastavcima koje je spravljala moja baka. Ona je radila i sjajnu bolingbrock tortu snažnog okusa, pretešku, kakve danas više ne jedemo. Godinama sam razvijala njezin recept i naposlijetku odustala od te kombinacije čokolade i oraha; došli su novi okusi, zanimljivije kombinacije. No ta će torta ostati simbolom dječjih rođendana, onog pomalo smiješnog, kurtoaznog sjedenja oko stola na koji se iznijelo svečano posuđe i srebrni escajg.
I danas mi je smiješna pomisao na haljine koje sam nosila - jedna je bila tamno crvena, poput granata, baršunasta s dva volana koju su uspjeli produljiti samo jednom dok ju konačno nisam prerasla; nekoliko godina kasnije glavna je bila neka crna posuta ivančicama ili nekim sličnim cvijećem, koju sam nosila zajedno s crnim lak-cipelicama. Ah, ta strast za crnim, i cipelama... i oblačenjima za te posebne prilike (iako smo ih slavili doma).
Mnoge druge rođendane više ne pamtim, kao da nisu ostali obilježeni nečim osobitim. Često sam kuhala neke sulude večere, zvala brojne prijatelje; sjećam se jedne posebne torte u koju je otišlo skoro kilogram vrhunske čokolade, ukrašene valovima koje sam izradila od bijele, mliječne i crne čokse. Ah, svi su uzdisali, Nataša je godinama pokazivala fotografije onog što sam priredila, pričajući prijateljicama o okusima, bojama, mirisima. Danas više nemam takve ambicije, ionako je to ekstenzivno kuhanje samo prouzročilo frustracije onih koji mi nisu mogli parirati, pa zašto inzistirati?
Rođendane pamtim možda najviše po Nenadovim poklonima, neobičnim, duhovitim, lijepim stvarima, knjigama, njegovom nakitu. Po onoj kutiji koju je prije dvije godine ispunio svačime, nastojeći me izvući iz beskrajne boli koju sam dugo, dugo osjećala nakon što je umrla Mew. Po stvarima koje je izrađivao sam, stavljao ih u nađene i restaurirane starinske kutije koje sam pospremila i tek ponekad na njih nailazim. Po razgovorima koje vodimo, dok više iz navike nego stvarne potrebe tumačimo jedno drugome stvari koje nas smetaju, ljute, žaloste. Ionako gotovo sve znamo, možda za to nema potrebe, no ipak nastavljamo. Takva je bila jučerašnja večer, jer danas sam u poslu, sa studentima u Splitu, gledat ću u more barem 5 minuta koliko za to imam vremena.
A naslov je posveta prijatelju kojeg više nema, i koji bi za moj rođendan (ali i u nekim drugim prilikama) onako smiješno visok i mršav provirivao iznad naočala govoreći upravo to, "E, pa živjela ti meni!". Prijevod (nespretan, dakako) rečenice iz Casablance jedan je od detalja koje pamtim, kojih je vrijedno sjetiti se. Ne znam točno zašto, no intuiciju je ponekad dobro poslušati, a razlog ću smisliti tijekom vremena.
I tako, red sjećanja i između njih mnogo toga zaboravljenog. Što sve čini život, pitam se? Nikad nisam bila osobito sentimentalna, ne premećem po starim stvarima, rijetko gledam fotografije koje smo nekoć snimili. Ono što mi treba izvire u pravom trenutku, a ostalo ću prepustiti vremenu da odluči, hoće li mi ponovno postati važno. Okrenut ću se predivnom rođendanskom suncu koje sam zavrijedila, koje mi grije dan i čini ljepšom sumornu splitsku atmosferu na koju sam naišla. I kad se sutra vratim ponovno ću ponosno postati Nenadov model s novom ogrlicom, baš kao nekad davno, kad sam u jednoj danas nepostojećoj zagrebačkoj galeriji šetala tijekom otvorenja noseći na sebi nešto što je kreirao. I nema veze što mi više neće biti rođendan.
